Kod Dejvis kupa volim baš ovakva finala i reprezentacije kakva je češka. Bez dominantnog i velikog igrača (Berdih je izuzetan, ali ne veliki igrač), sa izrazitim timskim duhom i željom koja prevazilazi značaj takmičenja, sa timom koji je unutar samog kupa veći nego što je prosti zbir igrača i igračima koji jedni sa drugim čine sinergiju iz koje pružaju više nego što bi u drugim okolnostima mogli i znali.
Timovi kakvi su Švajcarska ili Srbija meni nisu toliko zanimljivi (naravno da za potonji navijam, reč je o mom generalnom sentimentu), a da ne govorim da sam smatrala da je kup Novaku veliki balast (iako je u praksi on ispao zamajac). Sva sreća pa je na vreme osvojio i pametno od Rodžera što je cilj koji ne zavisi samo od njega izbacio na vreme iz agende. Ove sezone smo, recimo, imali velike šanse da osvojimo jer je Novak bio u boljoj formi nego '10, a Janko igrao sezonu života, ali srećom je ta stavka ispunjena i ima vremena da se ponovo cilj postavi, ipak, bez imperativa.
Timovi poput Španije su izuzetni i moguće neponovljivi (pretpostavljam da je ova generacija španskog tenisa sa sve Verdaskom i Lopezom dok su bili u formi, Fererom koji je uvek pouzdan i Nadalom kao najboljim španskim teniserom ikad najbolja reprezentacija koju su imali i svakako najduža klupa DC-a ikad). Ali, zaboga, šta je u tome zabavno, sem samim Špancima i fanovima Nadala (mada i tu dolazimo do nelogičnosti-znam prilično ljudi koji u Srbiji navijaju za njihov tim zbog Nadala, čak i kad igra protiv nas, a znam bogami i nekolicinu na netu -premda ni približno u istom broju-iz Španije koji navijaju za nas uvek, a zbog Novaka).
Češku reprezentaciju pomnije pratim od meča sa Švajcarskom 2007. i više puta sam se osvrtala na njihov izuzetan tim i okolnost da ima međusobnu hemiju i želju koja je teško uporediva i sa jednim drugim timom na sceni. Izuzetak je možda naša reprezentacija iz vremena do osvajanja ili argentinska s aspekta želje, ali ne i hemije. Slobodno mogu da kažem da je Berdih u DC-u prvo postao značajan igrač i da je tek docnije to transponovao na singl konkurenciju. Pomalo distanciran čovek koji nema dobar balans sopstvenih emocija niti zna da ih artikuliše i izrazi, u kupu je to mogao i uvek je delovao životnije, inspirisanije i odvažnije. Što se Radeka tiče, on predstavlja redak primer da navijam za igrača koji mi je oduvek, bez ikakve dileme i u najblažoj formi, antipatičan. Još iz vremena kad mi je poznatiji bio kao momak Martine Hingis (šta će ta devojka s njim wtf? btw, to je bila moja omiljena teniserka-i slatka i odlična igračica), preko njegovih majmunisanja u mečevima poput onog sa Novakom na USO 07-a podsećam se da je mnogima bio simpatičan-preko odnosa sa pametnicom koja je mogla da bude top 3 igračica i slem osvajačica ali joj se više sviđalo da bude Mirka. Pa ipak, on je toliko dao češkom timu, bio je definitvno njegova lokomotiva i spiritus movens.
Češki dubl je verovatno najinspirativniji dubl sačinjen od sing igrača koji sam skoro pratila, njihov zajednički rekord je 12/1 (Berdihov dubl rekord je 16/1, a Radekov 14/2) i osovina koja je vodila Čehe konačno do željene salatare. Svaka čast, momci.
I, na sekund, da se pozabavim Berdihovim trash talk-om. Ispalo je da je ipak bio u pravu, na kraju. I generalno mislim da nema ničeg lošeg da postoje i ljudi koji neće davati stereotipne odgovore, a da se to smatra kao skromno (

), ili uvijeno u petnaest celofana pa da se to smatra za otmeno (

). Almagro jeste bio slaba karika tog tima i ne treba biti Berdih da se to zaključi.
Najbolji je režim za sve ljude. Najgori su ljudi za sve režime.