Mislim da nije bilo,2 poslednje kolumne Boska Djokica...
Orlovi nisko lete
AUTOR: BOŠKO ĐOKIĆ
Njofra, stari baksuz, prvi se dosetio. Kaže, znaš li bratiću onu lektiru iz osnovne škole, Orlovi rano lete, valjda od Branka Ćopića. Ako se dobro sećam, radi se o pustolovinama grupe dečaka, koje predvodi Jovanče. Ono, globalna ideja: rat prekida bezbrižno detinjstvo, ali ne može i prijateljstvo...
E sad, ako skasku prebacimo u stvarnost, košarkaška reprezentacija Srbije je u Litvaniji, osvajanjem minornog osmog mesta na prvenstvu Evrope, zaslužila da se o njoj sroči rimejk pomenute knjige, ali pod naslovom Orlovi nisko lete! Slično onom vicu o lovačkom keru - „ili ovo nije ptičar, ili ga nisko bacamo“. Tačno je da i ovi naši, srpski „orlovi“ lete, ali nekako plitko, pri zemlji, ni blizu negdašnjih visina. Više su mi nalikovali na vrapce... Složimo se klimoglavom Valter (koga ni ovaj zapaženi neuspeh neće pokolebati da i dalje brani košarku) i ja, pa tako zajednički dođemo do naslova kolumnice...
Sad, da malo uozbiljim stvar, mada su činjenice surovo rečite: osmo mesto, osim glavobolje, ne donosi ništa. Znači, preskačemo drugu olimpijadu za redom, projekat „London 2012“ završio se godinu dana ranije, što je dobro samo ako zidaš zgradu. Odigrali smo u osamnaest dana jedanaest utakmica, opet pobedili (Italiju, Letoniju, Izrael, Nemačku i Tursku), dok smo poraženi izašli iz duela sa Francuskom, Litvanijom, Španijom, Rusijom, Grčkom i Slovenijom. Bolno zvuči podatak da smo u poslednjih sedam utakmica savladali samo Tursku sa poenom razlike, što mene navodi da se zapitam za neke stvari. Prvo, svi veliki timovi na dugim turnirima (a ovaj se baš razvukao kao žvaka) kreću sa nešto slabijim igrama, pa postupno dižu formu i kvalitet prikazanog, kako se približava finale, dok smo mi radili suprotno - igrali smo najbolje u prvih pet kola. Drugo, to je pomalo čudno, posle dva meseca ozbiljnih priprema, gde je u medijima bilo najavljeno da ćemo biti najspremniji kolektiv, kao i tri povrede u drugoj polovini prvenstva...
Iskreno, najviše boli neborbenost, komotna odbrana i rana predaja u pojedinim utakmicama (Španija i Grčka, pre svih), odnosno gorak ukus, koji dele svi iz košarke, a koji ostaje - moralo je agresivnije, posvećenije dresu Srbije... Kako je moguće da se tim više od tri godine sprema za nešto što je stalo u samo četrdeset minuta meča sa Grčkom, a da se prva četvrtina izgubi sa rekordnih 34:8, da za poluvreme napravimo devet (umesto devetnaest!) ličnih, da kapiten pre tog, životno važnog meča za naš basket, izjavi „imamo problema sa motivacijom“... A, pritom, Mekejleb plače kad Makedonija časno izgubi od vidno kvalitetnijih Španaca, Toni Parker, koji je i bez ovog takmičenja odavno ušao u sve almanahe svetske košarke, kaže „ostvario sam san koji sam jurio jedanaest godina“, Grci se raduju kao deca u pesku, a njihov kouč saopšti „da je ulazak u šest ekipa ravan osvojenom zlatu“... Video sam kako Kirilenko grebe u odbrani, stalno je u problemu sa ličnim greškama, maksimalno je posvećen timu, kao i braća Gasol, Navaro, Kalderon, Fernandez, pomenuti Mekejleb i Parker, Noa i Dijao, Jasikevičijus i Novicki, a - svi oni su veće „zvezde“ od bilo kog našeg reprezentativca, jer su osvojili hrpu medalja, jer iz meča u meč na terenu (a tu je, ipak, istina, ne u medijima i samoreklamiranju) pokazuju da su pravi... U kakvom li su šoku bili Litvanci posle poraza od Makedonije (tu, za realne ljude, prestaje svaka priča o pristrasnom suđenju i Lamoniki, recimo), pa su sutradan „našli motiv“ i pobedili Sloveniju. Čemu kuknjava o umoru i povredama, kad veseli Makedonci (posle loma ruke Gečevskog, koji je i takav hteo da igra) plešu za bronzu sa šest i po igrača, kad gotovo da nema tima koji nije imao tih i sličnih problema...
Pošto je Krstić, koji je od onih poštenih, koji uvek daju maksimum, posle pobede nad Turskom ukorio medije („dobro razmislite pre nego što počnete da kritikujete“), ja sam dugo dumao pre ovog teksta, hoću da kažem da sam ga poslušao. Veliku istinu rekao mi je Valter: Komšija, naš problem je počeo kad su Rusija i Makedonija u međusobnom meču, zapeli iz petnih žila da pobede, da bi u četvrtfinalu igrali protiv nas. A, ne tako davno, svi su bežali od Srbije „kao đavo od krsta“... Realno, mislim da su problemi (osim činjenice da smo, po starom balkanskom običaju, precenili individualni kvalitet ovih momaka, koji bi se pretočio u ekipni da su tu bili, recimo, Veličković, Radenović, Raković, Raduljica, Miličić, Rakočević, Radmanović i ne znam ko već) išli ovim redom: većina momaka u tim je ušla svojim napadačkim sposobnostima, tako da se u odbrani nije zapinjalo kao ranijih godina (Teodosić, Kešelj...), posebno u spoljnoj liniji, dok je centarska postavka verovatno najsporija na prvenstvu, pa ne može da stigne spolja (Burusisa, na primer), a to je dovoljno da „pik“, koji je osnova svih napada, jako slabo branimo. Kad primiš mnogo poena, nema tu ni kontre, ni brze i moderne igre u napadu, kao što je najavljivano, a za poziciju treba malo više iskustva i bolji šut spolja, tako da sve vuče jedno drugo...
No, šta je tu je. Svako otrežnjenje je bolno i dugotrajno, ima vremena za analize i razgovore, kao što su najavili selektor Dušan Ivković i predsednik saveza Dragan Đilas, koji se izvinio svima u Srbiji, u jednoj od svojih dnevničkih zabeležaka (mada ne znam zašto se gospodin izvinjava: nije nikog uvredio ili stao nekome na nogu, nije ni igrao, jedva pet meseci je u „kući košarke“, a ima barem dvadesetak neposrednih aktera koji pre njega to treba da urade). Nego, mene brine najviše što nismo „lansirali“ nekog mlađeg igrača i što to, čini se, skoro nećemo ni uraditi. Ali, o tome više idućeg ponedeljka...
Guranje u praznom busu
Iz centra bez koske
AUTOR: BOŠKO ĐOKIĆ
Mediji su čudo: da nisam pažljivo pratio Evropsko prvenstvo u Litvaniji, mogao sam doći do zaključka, čitajući izjave i (o)pravdanja reprezentativaca, stručnog štaba i šire - da su „orlovi“ vertikalom doleteli do medalje (a ne krivuljom do osmog mesta), nesvakidašnjom borbenošću, modernom igrom, vrhunskim motivom za državni dres...
Imam utisak da su basket pojedinci, funkcijom ili autoritetom znanja, omeđili, ogradili tarabom čaršijski prostor svojim viđenjem basketa, da hoće da nametnu lično mišljenje kao aksiom, ućutkaju (ne)dobronamerne kritičare svim sredstvima, daju konačnu ocenu zbivanja kojoj nema pogovora. Ili, što reče vickasti Njofra - pojedini se ponašaju kao gugl, kao da sve znaju, kao da im je tata ostavio košarku u amanet... Zaboravljaju nekoliko stvari: cilj u Litvaniji postavili su selektor i igrači, niko im ga nije nametao, primarni - finale, sekundarni - do šestog mesta. Drugo, basket je izmišljen 1891, u Srbiji se vrhunski igra bezmalo pedeset godina, hvala bogu još su živi i zdravi mnogi akteri i znalci... Treće, nije loše saslušati drugačije mišljenje, makar se i ne slagali sa njim, a ne zauzeti stav „piše i na autobusu lasta, pa ne leti“... Kad se samo setim kroz kakvog (medijsko-balkanskog) „toplog zeca“ su prošli posle „neuspeha“ sa reprezentacijom Duško Vujošević, Željko Obradović, Dragan Šakota i Zoran Slavnić - i sad mi se želudac prevrće. Uzgred, popularni Moka je, prema očekivanju, dao najoštriju sliku „litvanskih zbivanja“ i (osim detalja koji su trebali da ostanu u domenu privatnosti) - ima se o čemu razmisliti... Da zaključim sa projektom „London 2012“: može biti da će srpska košarka u Brazilu 2016. imati svog predstavnika, bumo videli, sad je u kreiranju, skicira se „Slovenija 2013“. Uloge su, uglavnom, podeljene, potpuno isti akteri (dva do tri nova igrača, eventualno i jedan pomoćni trener), ali, nadam se, sa nekom od medalja...
A da, umalo da zaboravim (ali tu je Valter, partizanski precizan, da me opseti), obećao sam koju reč o tome zašto mislim da će se sve teže mladi igrači probijati do reprezentativnih, evropskih visina kroz domaću, Košarkašku ligu Srbije. Prvo, zapostavljen je inače rad sa mlađim selekcijama, treba videti ko ih, na koji edukativno-pedagoški način, u kakvim uslovima, sa kojim primanjima - trenira, pa shvatiti da će biti i većih problema. Drugo, KLS još samo ove sezone broji četrnaest klubova, od 2012. se smanjuje na dvanaest, što znači da iz prve divizije ispadaju minimum tri kluba, ili tima (drugom prilikom ću objasniti razliku između kluba i tima). Posledično, pola lige će se boriti za opstanak, a ostalih sedam za prva četiri mesta, koja garantuju Superligu. Ni jedno ni drugo ne može se uraditi sa mladim igračima, koji će ulaziti na teren samo „u iznudici“, kad se mora, na kafenu kašičicu, tako da dumam da će bezmalo svaki tim (u šta sam imao prilike i da se uverim prošle nedelje, posmatrajući neke kontrolne mečeve) pokušati da svoj cilj ostvari sa zrelijim igračima, bližim tridesetim, na primer. Kvalitetnih momaka tog tipa ima gomila (Njofra: „kao krivih drva“), jer se evropsko tržište, pre svega iz finansijskih razloga, bitno suzilo, pa će igrati (dok ne nađu „bolji“ angažman) u domaćim klubovima. Tako treneri jednim udarcem ubijaju dve muve: povećavaju izglede da, dobrim rezultatom, zadrže teško stečeni posao i - imaju alibi kod gazda klubova („nemam boljih, igrali su najbolji“)... Stoga, neće mi biti teško još jednom da notiram: bolje da ostane liga od četrnaest klubova (više utakmica, produžena sezona za mesec dana, lakše se uklapa u kalendar regionalne lige, animiraju se barem još dva košarkaška centra u Srbiji...), da ispada samo poslednji, da se smanje tenzije „domaćeg terena“ i slično. Drugi uslov, da igraju talentovani omladinci umesto „dobrih srednjaka“, je produžetak vremenskog trajanja utakmice na 48 minuta (svaka četvrtina duža za dva minuta), a treći - tako dobijenih 40 minuta više za podelu u igri - pažljivom administrativnom odlukom dodeliti mladim akterima...
Ovako, junoše će se i dalje razvijati samo „slučajnim uzorkom“ ili u četiri tima regionalne lige. Da se, na blic, osvrnem i na naše najbolje klubove: Partizan, Hemofarm, Radnički i Crvenu zvezdu Beograd... Prvo, posle niza godina u dva najjača evropska takmičenja imaćemo samo jednog predstavnika, crno-bele i drugo, siguran sam da će sva četiri tima gravitirati ka gornjem delu tabele, da neće, kao poslednjih nekoliko sezona, biti plasmana od desetog do četrnaestog mesta (Vojvodina, FMP, Crvena zvezda), što je, cenim, predviđeno za neke od četiri slovenačka predstavnika. Ali, ima vremena, pošto neki timovi još nisu ni definisani, za razglabanje o jadranskoj, da se zadržim na mladim igračima: u Partizanu ih ima (Bogdanović, Jaramaz, Pešaković, Anđušić...), ali je pitanje koliko će dobiti prostora u dve teške utakmice nedeljno, gde crno-beli godinama imaju najviše ciljeve... Lakše će se, recimo, Dangubić, Birčević ili Milutinović probiti minutažom u Hemofarmu, Radničkom ili CZB, ali i ta tri kluba žele da odigraju barem jedno finale u sezoni koja je pred vratima... Rečju, mladi stoj, ostali napred!
Na kraju, još jedna opservacija: CZB je počela sa saopštenjima. Kaže u prvom (ali nikako poslednjem) da je „izbor novog predsednika Udruženja klubova KLS neligitiman i nelegalan i predstavlja grubo kršenje Statuta...“ itd. Lepo, može biti da pri pomenutom izboru mog bivšeg igrača Zorana Stojačića nije sve bilo po „pravilima službe“, ali bih pre toga voleo još jednom da čujem detalje oko trougla FMP-CZ-CZB, nije svima najjasnije ko je tu sa kim i u kakvim (di)fuzijama... Ili, što reče komšija Njofra - „ne guraj me u praznom autobusu“...