Đorđe Perišić među najtrofejnijim EvropljanimaNaš nekadašnji vaterpolo reprezentativac šest puta klupski prvak Evrope s Partizanom. – Stonoteniser Samsonov osam titula, košarkaš Menegin sedam

Đorđe Perišić se zaustavio na šest evropskih titula (Foto Ž. Baljkas)
Beloruski stonoteniser Vladimir Samsonov (36) jurišaće ovog proleća s ruskim prvakom Orenburgom na svoju devetu evropsku krunu, a on je rekorder po broju trofeja u Kupu šampiona (danas Liga šampiona ili Evroliga) kada se uzmu u obzir svi sportovi u muškoj konkurenciji. Tri puta je bio prvak s Borusijom iz Dizeldorfa (1997, 1998, 2000) a zatim je vladao s belgijskim klubom Šarlroa (2001-2004, 2007). Drugi je italijanski košarkaš Dino Menegin (62), koji ima sedam naziva klupskog prvaka Starog kontinenta (Vareze – 1970, 1972, 1973, 1975, 1976, Milano, današnji Armani – 1987, 1988) i koji je prva tri trofeja osvojio dok ga je u Injisu iz Varezea trenirao naš Aleksandar Nikolić.
Treće mesto dele naš vaterpolista Đorđe Perišić (71) i španski fudbaler Fransisko Hento (78), šestostruki prvaci Evrope, jedini koji su toliko pehara osvojili s istim klubovima. U Perišićevo vreme Partizan je vladao evropskim vaterpolom (1963, 1965, 1966, 1970, 1974, 1975) a kad je treći put zaseo na evropski vrh, Hento je već proslavljao svoj šesti trijumf u fudbalskom Kupu šampiona (1966) posle pobede protiv Partizana u Briselu (2:1). I mada se najbrži fudbaler Madriđana slikao posle finala na „Hejselu” sa sedam podignutih prstiju, najavljujući novu uspešnu sezonu, Realu je sedmu titulu doneo jedan „partizanovac” Predrag Mijatović, tek 1998. godine…
Od 117 utakmica odigrao 116

U Kupu šampiona Đorđe Perišić je odigrao 12 uzastopnih sezona (1963-1976), a od 117 utakmica koliko su odigrali „crno-beli” propustio je samo jednu. Bilans Partizana bio je zaista impresivan – 117 utakmica, 92 pobede, 10 nerešenih susreta i samo 15 poraza uz gol razliku 759:379. Perišićev bilans su 44 pogotka i bezbroj asistencija i dobijenih duela sa najboljim evropskim, pa dakle i svetskim, igračima tog doba.
Uz šest šampionskih titula Partizan i Perišić dva puta (1964. i 1972) su osvojili drugo mesto, po jednom treće (1973) i četvrto (1976), jednom su takmičenje završili u polufinalu (1968), a najlošiji domet bio im je četvrtfinale (1967).
– Prva titula mi je najdraža i logično je da je najbliža srcu, druga i treća su mi drage jer sam postigao odlučujuće golove, četvrta jer je bila prva osvojena pred beogradskom publikom, peta jer je osvojena ubedljivom pobedom nad mađarskom ekipom OSC, koja je ustvari bila reprezentacija Mađarske, a šesta jer smo prekinuli dotadašnju tradiciju da klub iz grada domaćina osvaja titulu, a uz to bio sam kapiten – nabraja Đorđe Perišić.
Prve tri sezone u Kupu evropskih šampiona Partizan je igrao u Zagrebu, jer je zatvoreni bazen na Tašmajdanu otvoren tek 1968. godine. Pred zagrebačkom publikom osvojio je prve dve titule, a treću u „majstorici” protiv Pro Reka u Ženevi.
– U prvom Kupu šampiona 1963. imali smo pojačanje – bio je to Ozren Bonačić, igrač zagrebačke Mladosti. Prijavili smo ga za takmičenje kada smo saznali da će moskovski Dinamo ustvari biti reprezentacija svih klubova iz SSSR koje nose to ime. LEN je prihvatio prijavu i Bonačić je živeo dve nedelje sa nama u Zagrebu, odlično je igrao na finalnom turniru i to ga je ubacilo u reprezentaciju za Olimpijske igre u Tokiju – kaže Perišić.
Mnoge od tih 117 utakmica u Kupu šampiona bile su dramatične, a Perišić izdvaja revanš polufinala sa Pro Rekom 1965. godine.
Čukvas kao trener, vaterpolista i ronilac
– U Đenovi smo izgubili sa 4:1 i svi su nas još uoči revanša u Zagrebu prežalili, a pogotovo posle treće četvrtine kada smo vodili samo sa 2:1. Tada je četvrtina trajala samo pet minuta i bilo je teško postići tri gola, a ne primiti ni jedan. Tada smo primenili specijalne mere, dogovorene u pauzi. Tedeski je plivao za loptu i prema očekivanju osvojio je, a onda umesto da je vrati nazad nekom od nas sačekao je par sekundi i bacio je napred Čukvasu, koji se pojavio kao duh pred protivničkim golom izronivši iz vode. Čukvas je dao gol zapanjenom golmanu Reka i mi smo imali još četiri i po minuta da postignemo još dva gola. Uspeli smo – seća se Perišić.
Ni tada, kao ni danas, ronjenje nije zabranjeno u vaterpolu, ali se izgubilo jer moderni bazeni imaju kristalno bistru vodu.
– Nekad je voda i zbog boje pločica u bazenu i lošeg filtriranja, kao i osvetljenja, bila mnogo manje prozirna tako da ste mogli na taj način da iznenadite protivnika. To više nije moguće – kaže Đorđe Perišić, jedini iz te slavne generacije Partizanovih vaterpolista koji je šest puta bio šampion Evrope.
Mirko Sandić je osvojio pet titula, Zoran Janković i Feliče Tedeski po četiri, Boris Čukvas, Uroš Marović, Siniša Belamarić, Dušan Antonović i Nenad Manić po tri...
Boris Čukvas je u prva tri trijumfa „crno-belih” učestvovao kao igrač i trener, a sledeće tri titule osvojene su pod komandom Vlaha Orlića. Najbolji strelac Partizana i uopšte svetskog vaterpola bio je Zoran Janković. U osvajanju prve titule učestvovao je sa 16 golova (Mirko Sandić je dao 19), druge 25, treće čak 33 i četvrte 25 pogodaka.
Partizan je u četiri sezone (1963-1966) od 12 mogućih domaćih i evropskih titula osvojio devet (3 kupa šampiona, 4 prvenstva Jugoslavije i 3 zimska prvenstva Jugoslavije), a u tri sezone (1973-1975) od devet mogućih titula osvojio je osam (2 kupa šampiona i po 3 prvenstva i kupa Jugoslavije).
Najubedljiviji u Kupu šampiona Partizan je bio 1974. kada je odigrao devet utakmica i u svih devet pobedio, a najneizvesnije bilo je 1965. i 1970. kada je trijumfovao zahvaljujući boljoj gol razlici: 1965. je u dva finalna duela protiv Magdenburga imao gol razliku 8:7, a 1970. je na finalnom turniru u Beogradu zauzeo prvo mesto ispred branioca titule zagrebačke Mladosti zbog bolje gol razlike (duel Partizan – Mladost završen je bez pobednika – 4:4).
Najnovija generacija Partizanovih vaterpolista je prošle godine, posle 36-godišnje pauze, osvojila sedmu titulu prvaka Evrope. Poželimo joj da krene putem uspeha kojim su išli njihovi prethodnici.