Edin Avdić - U obruču i oko njega

[misionimp]

ko je gost veceras?

[Pit Bull]

ko je gost veceras?

Novica Ubica

[Baron]

Priča o Vasi Ludačkom

Kako sam krenuo, da kraja sezone pisaću o svim značajnijim grčkim igračima, ali šta da radim kada to jednostavno zaslužuju. Olympiacos je odbranio titulu evropskog šampiona, a Vassilis Spanouils je po treći put MVP F4, što je prije njega uradio samo Toni Kukoč. Billy Spanoulis, čovjek koji je uvijek hodao tankom linijom između genijalnosti i ludila.

Koliko sam ga samo mrzio... Još od kada je iz Maroussija stigao u Panathinaikos, Span je bio visoko na listi mojih omraženih igrača. Tupi pogled, građa fudbalera, srljanje u četiri protivnička igrača, šutevi za tri poena van svakog rezona koji promašuju dvoranu, stalno podmetanje u noge protivniku za faul u napadu, fijasko u Houstonu i epske izjave Jeffa Van Gundya ("Kaže mi da je on bio McGrady u Grčkoj. To je super, ali ovdje je McGrady - McGrady", "On je mašina za izgubljene lopte", "Za svaku njegovu grešku neko drugi je kriv" itd.), konstantna ljubomora koju je emitovao ka Jasikevičijusu nakon povratka u PAO i na kraju potez iz radionice Luisa Figa i prelazak u redove najljućeg rivala. Spanoulis je svoje završio, pomislio sam... KOLIKO SAMO NISAM BIO U PRAVU.

Prva sezona u Olympiacosu je za Vassilisa bila - najgora moguća. Kada odeš iz PAO-a u OLY ili obrnuto, moraš da mijenjaš životne navike, pardon, moraš da mijenjaš kompletan život. Oni koji su te pozdravljali na ulici odjednom ne žele da te vide. Omiljeni kafić to više nije, jer postoji realna šansa da ti barmen pljune u kafu. Mjesta na koji si išao na piće sa dojučerašnjim saigračima, odjednom su mjesta neposredne životne opasnosti. Čovjek na pijaci ti više ne daje dobre breskve.

Billy je dobio loptu u ruke, mjesto šefa, veću minutažu, bolji ugovor, ali i etiketu plaćenika, čovjeka bez duše.

Olympiacos je u četvrtfinalu protiv Siene prvi meč dobio sa 40 razlike, ali onda se sve raspalo. Razjareni igrači Montepaschija su odigrali za ponos naredna tri meča i zatvorili put Olympiacosu. U finalu grčkog plej-ofa Vassilisa su sačekali dojučerašnji drugovi Diamantidis, Fotsis, Batiste i ostavili "Djecu Pireja" po ko zna koji put bez trofeja šampiona. Spanoulis nije mogao da se sastavi, a navijači PAO-a su ga razbijali na svakom koraku. Čak su i braća Aggelopoulos naizgled digli ruke od projekta u koji su do tada utukli par stotina miliona eura i osvojili samo dva kupa Grčke. Spanoulis se vratio jači.

Ima nešto u ovom čovjeku što je teško objasniti. Nešto što mu omogućava da ide na svakoga, bez obzira na vrijeme, mjesto ili ime protivnika.

Još od vremena kada su sa mladom reprezentacijom Grčke on i njegov najbolji drug Nikos Zisis izbušili protivnike sa 43 pogođene trojke u osam tekmi na putu do zlatne medalje, Spanoulis je demonstrirao hronični nedostatak straha. U legendarnoj utakmici na SP 2006. najefikasniji grčki igrač je bio upravo Spanoulis sa 22 poena. Vassilis je protiv Paula, Johnsona, Hinricha i Wadea igrao kao protiv Peristerija, pravio prednost izuzetno brzim prvim korakom, pogađao trojke iz driblinga, pogađao one njegove čuvene šuteve iz dvokoraka sa zadrškom, iznuđivao faulove, ukratko nadigrao Amerikance u tom meču.

Kod Billya nikada nisam mogao da do kraja odgonetnem odakle crpi svoje izuzetno samopouzdanje. Uporno sam želio da vjerujem da je toliko glup da ne osjeća strah ili razumije važnost utakmice. Opet nisam bio u pravu.

"Spanoulis ima najčvršći mogući karakter", objašnjavali su mi treneri koji su radili s njim. Upravo ta osobina daje Vassilisu izuzetnu vjeru u lične mogućnosti. Spanoulis nije šuter, ali iz karaktera, iz slijepog vjerovanja pogodi po pet-šest trojki u važnoj utakmici. Spanoulis nije plejmejker, ali na svakoj utakmici ima pet-šest asistencija. Vassilis je tačno na pola puta između plejmejkera i beka šutera. Za evropske pojmove on je kataloški primjer combo beka. Potrebno mu je da ima puno loptu u rukama, ali je tada u stanju da kreira i za sebe i za saigrače.

"Na poluvremenu sam pokušao da se koncentrišem i razmišljam o tome kako da napadnem odbranu Reala u drugom dijelu. Zapamtio sam kako su me čuvali u prve dvije četvrtine i shvatio šta treba da uradim u nastavku. Uspio sam u tome", rekao je Spanoulis na kraju finalne utakmice protiv Reala, gdje je njegov tim nadoknadio 17 poena minusa. Nakon nule u prvom, u drugom je sasuo 22 poena (pet trojki).

Koliko je teško objasniti Spanoulisa, toliko je teško objasniti i ove dvije uzastopne titule Olympiacosa.

Prošle sezone Ivković je dao veliku minutažu mladim grčkim igračima Mantzarisu, Papanikolaou, Sloukasu. Startni centar je visok 198cm (Joey Dorsey). Rezervni centar (Kyle Hines) je bez patika visok 191cm. Pero Antić sa 210cm uglavnom kampuje van linije za tri poena. Acie Law je nakon epizode u Partizanu ocijenjen kao promašaj.

U polufinalu prošle godine Mantzaris od svih ljudi je natjerao Navarra na šut iz igre 6/15 i pet izgubljenih lopti. U finalu protiv totalnog favorita, CSKA, Olympiacos je nadoknadio 19 poena zaostatka. Kako? Ni nakon trećeg gledanja te utakmice nemam odgovor. Oly je imao 20 izgubljenih lopti naspram samo osam asistencija. Ljudi su postali evropski prvaci sa 42% šuta za dva poena i 11 promašenih slobodnih bacanja u utakmici koja je završena rezultatom 62:61.

Tim je pred početak ove sezone napustio Dušan Ivković. Ubrzo je otišao i vječno nestabilni Joey Dorsey poznat i po nadimku "mamin sin", navodno u NBA, ustvari u Gazientep. Na klupi je dobio šansu Georgios Bartzokas, prije svega zato što je grčki trener (čitaj: jeftin) i na kraju je postao prvi grčki trener sa osvojenom titulom klupskog evropskog prvaka.

U katastrofalnoj organizaciji F4 u Londonu, gdje su ljude doslovno utjerivali sa ulice u dvoranu (Karta je na dan polufinala bila pet funti. U Londonu za pet funti ne možete da pojedete hot-dog. Kasnije su karte besplatno dijeljene!), Olympiacos je bio, ne svjetlo, nego reflektor na kraju tunela. Igrači koji vole da igraju zajedno (pogledajte zagrljaj Lawa i Spanoulisa na kraju tekme, kada su ponizili CSKA koji je čitavu tekmu izgledao kao da loptom za pilates šutiraju na koš), koji istinski vole jedan drugog (sa izuzetkom Josha Powella. On tamo ne voli nikoga. Čak je i tokom finala uspio da izgleda potpuno nezainteresovano za dešavanja na terenu i da zijeva u krupnom kadru dok je Spanoulis pogađao trojke sa parkinga O2 Arene) i koji nemaju strah od velike scene.

Olympiacos je bez dileme potpuni timski duh, ali bez Spanoulisa oni ne osvajaju evropsku titulu, ni ove, ni prošle godine. Volja, želja i hemija znače puno, ali na kraju dana za trofeje moraš da imaš talenat i igrače koji prave razliku. Bez toga ne ide. Jedan od rijetkih preostalih igrača u Evropi koji prave razliku je Spanoulis. Kvalitet mora da se poštuje, a Billy Spanoulis je čisti kvalitet. To sam i ja naučio. Trebalo mi je samo 10 godina...

[Baron]

Dežmekasti duo

Tako različiti, a a tako slični. Osporavani mnogo puta u karijeri sada vode ekipu iz radničkog grada - Memphisa u borbu za NBA finale

U doba kada u NBA dominiraju niske petorke, kada se pravi centri mogu izbrojati na prste jedne ruke, Grizzliesi imaju trenutno najbolju kombinaciju centar - krilni centar u čitavoj ligi.

Ovaj tekst je bez problema mogao da nosi naslov povratak otpisanih.

Teško se sjetiti u protekloj deceniji igrača koji je više puta otpisan zbog svojih neprilika van terena od Zacha Randolpha. Marcu Gasolu s druge strane poštena šansa gotovo da nije ni pružena. Do unazad tri godine uglavnom je bio "bucko", "debeli", "Gasolov brat" (čak ni "Pauov brat" nego "onaj debeli, trapavi Gasolov brat". Kada kažeš Gasol niko nije ni pomišljao na Marca).

Randolph će izgleda do kraja karijere ostati čovjek koji polariše javnost. Gomila navijača i gotovo svi saigrači ga smatraju odličnom osobom koja je imala nesreću da se više puta nađe u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu. Opet probajte to da ispričate u Portlandu gdje se i danas ima više nego dovoljan broj ljudi spremnih da kažu kako je Zach bio najveća propalica u galeriji osoba očajnih ljudskih kvaliteta koji su tih godina igrali za Trail Blazerse.

Randolphovi sudari sa zakonom traju već dobrih 20 godina. Još otkada je kao dječak ukrao farmerke iz prodavnice i bio uhvaćen na izlazu. Policiji nije mogao da objasni kako su ga djeca u školi prozvala "hrskavi" jer je svaki dan nosio iste farmerke koje su bile skorene od prljavštine. Dobio je čak 30 dana u popravnom domu zbog pokušaja krađe pantalona. U Marionu gdje je odrastao Zach, nisu važila ista pravila igre za bijelce i ostale.

Ipak iz ovih ili onih razloga ni Randolph se nije trudio da previše poštuje bilo kakva pravila. Iako je od početka na košarkaškom terenu djelovao nespretno, Zach je imao urođeni osjećaj za igru ali događaji van terena su vrlo često uticali na njegov razvoj. Kada je jedan tip tražio nekoga da sakrije u obračunima korištena tri pištolja, Randolph je volontirao da to uradi i odnio ih svojoj kući. Ubrzo je policija zakucala na vrata i uslijedio je povratak u popravni dom i suspenzija u srednjoj školi. Trebao je iz srednje škole direktno da ide u NBA nakon konsultacija sa Dariusom Milesom(zamislite osobu koja se oko bilo čega konsultuje sa Milesom), ali prevagnulo je obećanje dato majci da će barem godinu dana provesti na fakultetu.

Randolph je od srednje škole pa do današnjih dana imao igru ispod obruča nikada iznad. Zakucati nije mogao do četvrtog srednje iako je bio visok 207cm, hranu su od njega uglavnom krili("Nikada nisam znao da se pileća krilca mogu jesti u kilogramima dok nisam otišao na ručak sa Zachom." rekao je njegov srednjoškolski trener.), u vježbama trčanja nije mogao da pobjedi nikoga u timu, imao je vrlo male šake, a opet je ubacivao 20-25 poena i pravio 15-ak skokova protiv svakog tima.

Od kontakta nikada nije bježao, imao je prirodni osjećaj kako da se postavi, kako da okrene odbrambenog igrača, a lopta mu se lijepila za ruke u bilo kojoj poziciji. Upravo ta njegova posvećenost igri na niskom postu i izuzetan osjećaj za postavljanje u skoku su doveli do toga da mu stipendiju ponudi Michigan State i trener prosto zaljubljen u takve igrače Tom Izzo. Protivnici Zacha Randolpha i dan-danas tvrde da je njegov prijemni ispit lažiran ali jasnih dokaza za te tvrdnje i dalje nema. Z-Bo je u dresu Spartansa proveo jednu sezonu, igrao je samo 18 minuta u prosjeku ali i to mu je bilo dovoljno za 10 poena i sedam skokova po utakmici.

Na draftu je Randolph biran kao 19. izbor. Na žalost on i saigrači u Portlandu su bili najgora moguća kombinacija. Svaki Zachov korak naprijed na terenu, pratila su dva nazad van terena. Okruženje je za mladog igrača bilo katastrofalno. Igrači sa jakim rejtingom koji nisu priznavali autoritete i što je još gore koji su konstantno ulazili u probleme sa zakonom. Nakon svake Randolphove greške policija je nekako bila u blizini da to kazni. Kao član Blazersa hapšen je zbog konzumiranja alkohola ispod dobne granice u SAD-u, vožnje u pijanom stanju dva puta, navodnog silovanja striptizete(kasnije povučena tužba), dao je lažnu izjavu policiji nakon što je njegov brat u noćnom klubu upucao tri muškarca, u automobilima registrovanim na njegovo ime četiri puta su pronalaženi marihuana, oružje i municija.

Njegovi prijatelji su čak opljačkali i pretukli nekog nižerazrednog dilera koji se nudio da im proda veću količinu marihuane. I on je Randolpha prijavio policiji, koja je sutradan koristeći silu provalila u njegovu kuću i pod prijetnjom upotrebe vatrenog oružja privela Z-Boa u stanicu(Randolph je u toj situaciji po izvještaju zamalo upucan jer je i pored nekoliko upozorenja policajaca sa uperenim pištoljima odbijao da izvuče ruku ispod jastuka. Kasnije je ispod kreveta pronađena sačmarica i dva pištolja).

FBI je svojevremeno konfiskovao iz PR službe Blazersa kasete sa čuvenom MTV emisijom Cribs jer su tokom predstavljanja kuće Zacha Randolpha na snimku uočeni tipovi iz organizovanih bandi sa debelim policijskim dosijejima. Nakon svađe sumanutog Rubena Pattersona sa Qyntellom Woodsom, Zach je u želji da pomogne svim drugu udario s leđa Pattersona(kojeg su se plašili svi saigrači) i nanio mu tešku povredu oka. Zatim se četiri dana krio u kući Dalea Davisa jer se plašio za svoj život.

Iako je u jednom trenutku u rotaciji ispred sebe imao Rasheeda Wallacea i Dalea Davisa, Z-Bo je na terenu i dalje pokazivao majstorstvo da u maloj minutaži odradi odličan posao u poenima i skoku. Kada je 2003-04 dobio prostor, Randolph je odgovorio sa 20 poena i 10 skokova po utakmici te nagradom za igrača koji je najviše napredovao. Pored njega samo su još trojica igrača te sezone imala 20 i 10 u prosjeku.

Imena?

Tim Duncan, Shaquille O'Neal i MVP lige Kevin Garnett. Z-Bo je imao samo 22 godine. Blazersi su dugo vagali između njegovog slanja u neki drugi tim ili produžetka ugovora i zatim ga potpisali na još šest godina za 84 miliona dolara. Naravno to je bila greška.

Randolph je odmah povrijedio koljeno i nakon pauze u narednoj sezoni nije bio isti igrač. Vratio se godinu kasnije sa još jednom statistički jakom sezonom(2006/07) ali tada je bilo jasno kao dan da Z-Bo gleda samo svoj učinak na terenu i da ga timski rezultati ne zanimaju puno. Portland je jedva dočekao da se ratosilja trule jabuke, pa je Z-Bo poslan u Veliku Jabuku gdje ga je raširenih ruku dočekao Isiah Thomas. Veliki Zeke je kao trener i GM imao čitavu gomilu katastrofalnih poteza ali i nekoliko vizionarskih. Njegovo objašnjenje za dovođenje Zacha je bilo vizionarsko:" Vidite da svi forsiraju niske petorke. Ja želim da igram sa visokom petorkom i da kažnjavam timove pod košem!".

Isiah je želio da Randolph i Eddy Curry budu ono što su danas Marc i Z-bo ali jednostavno tajming nije bio adekvatan. Oba igrača su u tom trenutku imala po barem 25 kilograma viška(Stalno je kružila šala da će Curry i Z-Bo biti prva dva NBA igrača sa grudnjacima ispod dresova. Toliko su bili debeli) i rezonska košarka ih nije zanimala. Randolph je stalno šutirao sa distance i davio loptu sporim driblinzima dok je Curry bio Curry(dakle nije radio ništa). Randolph je mijenjan iz Knicksa u Clipperse pa zatim ubrzo iz LA u Memphis kako bi se otvorio prostor za Blakea Griffina.

Činilo se da Z-Bo nestaje sa košarkaške karte. Ali baš u Memphisu Zach je upoznao čovjeka koji je zaslužan za spas njegove karijere, Lionela Hollinsa. Upravo je u Memphisu od svih NBA gradova Randolph pronašao svoju sreću. Z-Bo je ponovo doveo težinu u red, prestao da šutira trojke i veliku količinu dugih dvojki te se vratio igri na niskom postu i poenima nakon ofanzivnog skoka:"Memphis je radnički grad, ja sam ta vrsta igrača", često kaže Z-Bo u posljednje vrijeme. Ipak dobre partije Grizzliesa ne bi bile moguće bez njegovog partnera pod košem Marca Gasola.
"Pauov brat..."

Marka sam prvi put gledao prije nekih sedam godina na turniru "Mirza Delibašić" u Sarajevu. Svetislav Pešić je doveo Gironu koja je prvi meč igrala sa Bosnom. Gasol je ubacio loptu u igru i krenuo da trči u napad međutim nakon par koraka sapleo je sam sebe i pao negdje oko linije za slobodna bacanja, zatim se nekako pridigao i teturao još nekoliko metara dok konačno nije uhvatio korak. Tako smo u samo jednoj rečenici opisali čitavu njegovu karijeru.

Padao je, teturao i konačno uhvatio korak. Te godine je izgledalo da je Marc Gasol otromboljeni div koji ne zna ništa u igri i koji se šunja po timovima samo zato što je mlađi Pauov brat(Nije bilo poznavaoca košarke u Španiji koji nije tvrdio da je Marc na SP 2006 godine u Japan odveden samo zato što je Pauov brat. Vjerovatno i nije bilo daleko od istine. Saigrači u reprezentaciji su ga prozvali Tenk).

Možete da zamislite moj šok kada sam 2008 godine na španskoj televiziji ugledao Marca Gasola kako prima nagradu za MVP igrača najjače evropske lige. I ono malo utakmica Girone što sam pogledao te sezone Marc je izgledao nezgrapno i imao pokrete koji su bili sve osim košarkaški, ali kao da jednostavno nisam želio da vidim posao koji odrađuje na terenu. Njegova izuzetna rješenja u igri ne može da sakrije ni višak kilograma ni kosa i brada gorštaka. Po razumijevanju i razmišljanju u košarci, Marc je na nivou Arvydasa Sabonisa samo što nikada neće imati ni približne fizikalije onima koje je imao Litvanac.

Jeff Van Gundy je tokom ovosezonskog plej-ofa izjavio da bi osoba koja je braću Gasol naučila da igraju košarku odmah trebala biti uvrštena u Kuću Slavnih. Ipak, nije toliko do njihovih učitelja koliko do činjenice da braća jednostavno znaju da naprave najbolji mogući potez u datom trenutku, bez obzira bilo to dodavanje, šut ili kretnja.

Marc je u Memphis došao sa roditeljima kada je Pau 2001 godine biran na draftu. Tamo je završio najbolju srednju školu ali i potpuno unazadio svoj košarkaški razvoj. Takmičenje u kojem je nastupao Marc su uglavnom činila bogata bijela djeca i igrači koji su od Gasola malđeg bili niži 20-ak centimetara u prosjeku tako da 30 poena i 20 skokova nisu predstavljali neki trud. Marc je u slobodno vrijeme uglavnom posjećivao McDonalds i dobio novi nadimak Veliiki Burito. Stvari su se otele kontroli vrlo brzo:"Meni ne treba puno da se ugojim. I danas moram da vodim računa jer stalno hodam po ivici...Tada sam zaista izgledao katastrofalno. Svaki dan sam svraćao u McDonalds. Saigrači me i danas zezaju zbog slika iz toga perioda."

U suštini dvije sezone u Gironi su najviše pomogle Marcu da se posveti košarci. Prestao je da jede u nenormalnim količnima, očvrsnuo je radom u teretani i tako konačno mogao da izdrži više minuta u igri te ne gubi svaki duel sa naizgled fizički inferiornijim igračima. Kada je 2008 godine Pau Gasol poslan iz Memphisa u LA Lakerse gotovo svi treneri ostalih NBA timova su izrazili svoje nezadovoljstvo.

Najglasniji je bio Gregg Popovich koji je rekao da bi trebalo osnovati komitet koji bi nadgledao te stvari i sprječavao takve besmislene i jednosmjerne razmjene. Iz ove perspektive ta razmjena igrača je sve samo ne jednosmjerna. Marc Gasol je prošle sezone upisao svoj prvi All Star nastup, a ove godine je proglašen za najboljeg odbrambenog igrača što su mnogi dočekali sa kritikama ali takvi nisu pogledali više od tri utakmice Grizzliesa u sezoni. Marc je pozicioniranje u odbrani doveo do savršenstva. Ekonomičnost njegovih pokreta je zadivljujuća. Gasol svuda stiže u dva koraka i neikada ne promašuje defanzivnu rotaciju. Kada protvinik probije vanjsku liniju Marc je uvijek tu da se namjesti sa svojih 216cm, visoko podigne ruke i maksimalno oteže poene iz reketa. Njegove blokade nikada nisu spektakularne jer uvijek vodi računa da ostavi loptu u igri.

Treneri Memphisa kažu da Marc jednostavno ne griješi u odbrani pick n rolla te da sam tokom utakmice mijenja način kako pomaže u igri dva na dva, a sve u zavisnosti od toga kakve su karakteristike protivničkog igrača sa loptom. Kada treba da se napravi jak faul, Marc će da otkine ruku suparniku ali isto tako će da šuteći otrpi i kada njega neko polomi u reketu."On ima mentalitet kao da je odrastao na ulicama ovog grada. Ne plaši se kontakta, ne plaši se nikoga na terenu.", kaže Zach za Gasola.

O napadu je izlišno i govoriti. Marc zna sve. Jedan je od najboljih, ako ne i najbolji dodavač sa visokog posta. Ima izuzetan šut sa poludistance i linije slobodnih bacanja. Ima gotovo nedbranjiv horog sa niskog posta. Nikada nećete vidjeti Gasola kako svojim pozicioniranjem pravi gužvu i smeta saigraču u napadu. Uvijek je svjestan gdje se nalaze preostala četvorica.

Ko bi rekao da ćemo ikada pričati o Memphisu kao timu za NBA naslov, kamoli da će u konkurenciju doći zahvaljujući igrama bucmastog mlađeg brata i tipa kojem su svi predviđali duži boravak u zatvoru. Ko bi rekao da će Marc Gasol i Zach Randolph ikada imati nešto zajedničko, a danas se druže i van terena. Njihova saradnja na terenu djeluje kao da su zajedno igrali u juniorima Barce. Memphis je kao pijani čovjek u kasinu koji sa posljednjim žetonom počisti sve. I dalje ne mogu da naprave grešku. Otpremili su jedinog šutera u timu Waynea Ellingtona, odjednom se probudio šut Qunicya Pondextera.

Poslali su Rudy Gaya u Toronto, razigrao se Jared Bayless. Bez obzira kako se završila serija sa Spursima, Memphis je ove sezone odradio ogroman posao i što je još važnije Hollins je možda uveo i kulturu dobrih rezultata u tim koji je godinama bio podrum NBA lige. Grizzliesi pobjeđuju igrajući drugačije od ostatka NBA lige. U vrijeme kada svi igraju sa četiri, nekada i pet vanjskih igrača, Memphis se drži oprobane formule iz 90-tih sa dva snažna i visoka igrača pod košem. To ne bi bilo moguće bez dežmekastog dvojca.

Gasol i Randolph. Najčudniji mogući par, najbolji mogući rezultat.

[Baron]

Wadeov put

28. maj 2013. 13:38 > 14:02

Kada se sve završi pričaćemo o njemu kao o jednom od najboljih na svojoj poziciji ikada. Na koledžu je bljesnuo pravo niotkuda. Kao i sve velike igrače iz Chicaga na terenu ga nose čvrstina, hrabrost i drskost. Igrao povrijeđen ili zdrav jednu stvar sigurno znam Dwyane Wade će svakome da isčupa srce za pobjedu.

Majke su čitav život svakog NBA igrača. Hajde, neka bude njih 95%.

Što duže pratite košarku sve više čujete takvih priča. Veliki broj NBA igrača svoje očeve nikada nije ni vidio ili nose duboki prezir prema ljudima kojih su ih ostavili i prije rođenja. Majke su radile i po tri posla da prehrane često velike porodice, a najstarija djeca odrastala prije vremena kako bi brinuli o mlađoj braći i sestrama. Wadeova majka uglavnom nije bila tu...zbog heroinske ovisnosti.

Južna strana Chicaga je jedan od najgorih dijelova SAD-a. Krajem 80-tih i početkom 90-tih tamo se dešavalo i preko 1000 ubistava godišnje, a neki od najboljih NBA igrača upravo su izašali sa tog prostora. Majka Isiaha Thomasa je u čuvenoj priči potezala dvocijevku na članove bande koji su došli da regrutuju njenog sina.

Mark Aguirre je dominirao kroz srednju školu i koledž, ali strahovao za svoj život prilikom svakog povratka kući. Quentinu Richardsonu su ubijena dva brata u obračunima. Antoine Walker je u "svom" naselju opljačkan dva puta, jednom kada je išao prema parkingu u društvu Nazra Mohammeda. Tony Allen je pretukao čovjeka u obračunu u kojem je jedna osoba upucana. Derricka Rosea su čuvala starija braća koja su imala ugled i kredit kod lokalnih gangstera. Dwyane Wade se uglavnom čuvao sam.

"U moje vrijeme prodavanje droge je uzelo ozbiljnog maha. Razne bande ste mogli da vidite svuda. Vraćao bih se iz škole, čuo neku galamu, zatim bi obavezno uslijedila pucnjava i par minuta kasnije prođete tim putem a pored kontejnera bi bili leševi. To je bila svakodnevica."

Wadeova svakdnevica je bila i čekanje majke da se vrati kući. Defile dilera droge koji su iz njenog stana prodavali i pripremali krek, heroin i kokain se povećavao. Mama Yolinda je ubrizgavala heroin u svoje vene sve česće i češće te spavala u napuštenim zgradama, a mali Dwyane je ostajao budan i do četiri ujutro čekajući mamu. Uglavnom je dočekivao policijske patrole koju su pretresale njihov stan. Starija sestra Tragil je uradila potez koji mu je vjerovatno spasio život. Rekla je da idu gledati film, a u stvari na autobuskoj stanici ih je sačekao njihov otac, bivši vojnik Dwyane senior koji je sa drugom suprugom živio normalan porodičan život u predgrađu Chicaga. Sa polubraćom Wade je počeo da igra košarku i tako je malim koracima krenulo stvaranje priče o još jednom majstoru iz Windy Citya.(Pred tih terena je upoznao i svoju sada već bivšu suprugu Siuvoughn sa kojom ima dvoje djece)

Kroz srednju školu Wade je demonstrirao izuzetne fizičke predispozicije ali i prilično loše ocjene tako da su za njegove usluge bile zainteresovane samo tri škole, jedna od njih bila je Marquette sa mladim trenerom Tomom Creanom.

"Stalno sam mislio na mamu. Jednostavno nisam mogao da se koncentrišem na bilo šta drugo. Kada sam tek došao kod oca naredne dvije godine je nisam vidio, a u međuvremenu je uhapšena i smještena u zatvor. Kada smo otišli da je vidimo u zatvrou to mi je vjerovatno bio najteži trenutak mog djetinjstva. Mama i ja sa dvije strane stakla pričamo onim telefonima kao u nekom filmu. Plakao sam čitavim putem kući."

Prvu godinu na Marquettu Wade je presjedio zbog loših ocjena. To je bio period kada je leđa podmetnuo mladi, često nervozni trener Tom Crean.

"Sa njim nikada nije bilo laži i foliranja. Sve ti kaže u lice i istinski želi da pomogne svakom svom igraču. Nema puno ljudi koji su me u životu usmjerili kao trener Crean."

Wade ni svom treneru nije želio da ispriča šta se dešava sa njegovom majkom sve do trenutka kada je Yolinda po drugi put završila u zatvoru.

"Na treningu je bio potpuno odsutan. do te mjere da sam ga izbacio. Išao sam za njim u hodnik i nisam želio da ga ostavim na miru. Nakon moje silne galame, on je pukao, počeo da plače i sve mi ispričao."

Uz sve probleme van terena i u školi, Wadeova igra je bila nešto posebno. Nešto što vrijedi platiti svaki put. Imao sam sreću da prenosim njegovu najbolju koledž utakmicu, čuveni meč protiv Kentuckya 2003 godine. Sastav Wildcatsa je u meč ušao sa 26 pobjeda zaredom i kao veliki favoriti, ali beka kakav je Dwyane Wade dotada nisu sreli. 29 poena 11 skokova 11 asistencija 4 blokade. Totalna dominacija. Tubby Smith je izrotirao buduće NBA igrače Keitha Bogansa, Geralda Fitcha, Keelenu Azubuikea...

Wade je prolazio pored njih kao da ne postoje.

Marquis Estill i Chuck Hayes su pogledom ispraćali njegova zakucavanja. Marquette je slavio odlazak na F4, a na tribinima je u dresu Eaglesa sa brojm 3 aplaudirala mama Yolinda koja je do kraja odslužila zatvorsku kaznu i pristupila programu rehabilitacije te u tom trenutku godinu dana bila čista od narkotika i alkohola. ( Mama Yolinda je potpuno okrenula svoj život i već je šest godina glavni pastor u crkvi u Chicagu koju joj je kupio sin.)

Vjeru u njegove NBA mogućnosti mi je poljuljala utakmica protiv Kansasa u polufinalu gdje su Jayhawksi ugazili Marquette sa gotovo 40 razlike, a odbrana potpuno neutralisala Wadea ali Pat Riley je vidio nešto što drugi nisu. Miami je od početka na draftu želio samo Wadea.

Kod igrača mi je uvijek bio bitan očni test, odnosno kako izgleda uživo. Mogu reći, a to će vjerujem da potvrdi svako ko ga je gledao uživo da Wade taj test prolazi sa najvišim ocjenama. Ne postoji niži igrač sa boljim osjećajem za blokade u istoriji lige od Dwyanea Wadea. Uzmite u obzir da je Wade bez patika visok 191 cm, sa patikama ima 193 i tek je onda teško pojmiti njegovu sposobnost da brutalno izblokira bilo kojeg igrača na terenu.Dobro, pomaže to što ima ruke do poda - 211cm i nevjerovatnu eksplozivnost u skoku bilo iz dvokoraka ili sunožno.

(Dvije blokade koje ostaju za sva vremena su ona nad Tysonom Chandlerom u finalu 2011 kada je izgledalo da je skočio sa vrha table te blokada nad Thabo Sefaloshom u prošlom NBA finalu kada je na strani lopte pomagao u odbrani pick n rolla Westbrook - Ibaka, ušao u reket da zatvori Ibaku, Wes je odigrao za Thaba samog na šutu u korneru, a Wade nekim čudom pokrio šest metara distance u dijeliću sekunde i izblokirao igrača od dva metra samog na šutu.Gledao sam 50 puta, svaki put izgleda nemoguće. Jednostavno monstrum.)

Čovjek je ispodprosječan šuter, a ima najbolju fintu šuta u ligi. I to govori nešto. Wadeova finta šuta izgleda potpuno isto kao njegov šut i nema odbrambenog igrača koji nije nasjeo na nju barem jednom bez obzira što u svakom skautingu za Dwyanea stoji - ne skači na fintu šuta.


Ništa vjerovatno nije bolje opisalo karijeru Dwyanea Wadea nego ona stara Converse reklama za njegove patike sa sloganom "Padnem sedam puta, ustanem se osam".

Wade nikada nije žalio svoje tijelo i uvijek, ali uvijek je nakon loših utakmica i kritika odgovarao vrhunskim nastupom. Miami je u finalu 2006 gubio sa 2:0 zatim je Wade sasuo Mavsima 42, 36, 43 i 36 poena u naredne četiri utakmice i donio Miamiju prvu titulu. U svom prvom finalu Wade je prosječno ubacivao 35 poena po meču(uz dosta sumnjivih odluka sudija koje su vodile do slobodnih bacanja).

Nakon teškog poraza američke reprezentacije od Grčke na SP u Japanu 2006 godine i NBA sezone prepune povreda krenula je priča kako Wade sa svojim prodorima i igrom u reketu te udarcima koje prima ne može trajati dugo. Na odgovor smo čekali do Olimpijade u Pekingu kada je upravo Dwyane bio najbolji strijelac reprezentacije koja je SAD-u vratila zlatnu medalju(Wade je ubacio u nekom nestvarnom turbo pogonu 28 poena špancima u finalu uključujući i potez kada je doletio negdje van kadra presjekao pas i zatim zakucao iza leđa pri čemu Jorge Garbajosa nije stigao dalje od linije za tri poena nakon što je izveo loptu.)

Upućeni kažu da je upravo tokom te Olimpijade i pao dogovor Jamesa, Wadea i Bosha da će jednog dana igrati zajedno.

Sezonu nakon OI je bio ozbiljan kandidat za MVP nagradu (30 poena 5 skokova i 8 asistenccija po utakmici) ali ostatak tima nije bio dovoljno kvalitetan za dobar rezultat pa mu je MVP priznanje čini se (i sa ove distance) nepravedno izmaklo.

Najbolje godine su sada iza njega, vidljivo je svakome.

Povrede i želja da osvoji što više trofeja ga sve češće dovode u stanje ludila(obračun sa Spoelstrom tokom time outa prošle sezone u Indiani, legendarna scena kada u jeku svoje briljantne utakmice u finalu protiv Dallasa urla na izgubljenog Lebrona:"Motherfucker!! do something, don't just stand there!!!") i sve više gledamo Wadea kako pravi prljave poteze na terenu bio to lakat u glavu ili udarac nogom u stomak odbrambenog igrača. Opet Wade je tip koji zaista i do kraja poštuje jednu od brojnih mantri Pata Rileya koja kaže "No excuses" (Bez pravdanja). U prošlosezonskom plej-ofu kada je bilo očigledno da zbog povrede koljena nije ni blizu optimalnom stanju i kada su sva pitanja bila usmjerena na stanje njegove povrede, Wade je odgovorio na terenu: 28 poena u četvrtoj i 41 poen u šestoj utakmici polufinala protiv Indiane.
Ista je priča u i ovom plej-ofu.

Ovaj put je u pitanju drugo koljeno u kojem više nema hrskavice pa se kost naslanja dirketno na kost što proizvodi velike bolove. Wadeu pomjeraju čašicu što je moguće više prema gore kako bi koliko-toliko bandažirali nogu i omogućili mu da igra. Na pitanja o povredi opet ne odgovara i opet kada svi pomislimo da je gotov ili "šta više radi ovaj ludak?"(što sam protiv Chicaga pomisilo jedno 15 puta nakon njegovih šuteva van svakog rezona), on ti zapuši usta potezima koji mijenjaju tok utakmice. Protiv Bullsa se raspadao čitavu seriju, a onda u ključnim momentima pete utakmice provukao dva floatera, prikucao loptu nakon ofanzivnog skoka, izblokirao šut za tri poena i osigurao novi napad u posljednjem minutu. Pobjeda Miami.

Protiv Indiane je ista priča o njegovim mogućnostima krenula nakon utakmica 1 i 2. Wade je povrijeđen, ne radi ništa, ne može Lebron sve sam. U trećem meču gotovo svi stručnjaci su prognozirali pobjedu Pacersa. Mlada ekipa puna samopouzdanja, publika u Indiani koja zna košarku i zna kako podržatti svoju ekipu....i sve uzalud. Wade je opet vukao nogu, mrmljao sebi u bradu ali i probijao odbranu Indiane, asistirao Haslemu, udavio Georgea defanzivno, pogađao poluhoroge i floatere te ubacio i pokoje zakucavanje, čisto da vidimo da još uvijek može.

Wade je kada stavite sve statistike na stranu, čitavu karijeru igrao samo sa jednim ciljem - pobjeda. Kako god došla, na koji god način i po bilo kojoj cijeni. Daće svoje srce i sve što ima za pobjedu ali i isčupati i zgaziti protivnikovo.

Svaki put kada to zaboravimo, on nas ponovo podsjeti....

[Napredpartizan]

[Baron]

Jason Kidd i Grant Hill (Šta da ...)

Došli su zajedno. Odlaze zajedno. Ostaće vječno "Šta da?" kada je Hillova karijera u pitanju. Trajala je dugo ali povrede su ga zamalo uništile i defintivno spriječile da postane jedan od najboljih. Bio je na dobrom putu. Par dana kasnije patike je odlučio da okači i budući član Kuće Slavnih Jason Kidd. Liga je siromašnija za još jednog vanserijskog playmakera.

Prva ideja je bila da pišem dnevnik sa sedme utakmice Miami - Indiana ali jednostavno nije imalo o čemu da se piše.

Miami je pregazio Pacerse i tako serija koja je ponudila tri izvrsne utakmice u odlučujućem meču za plasman u NBA finale nije imala trunku neizvjesnosti.

Za pisanje dnevnika su bila potrebna dva raspoložena protivnika ali možda i očekivano, na terenu je postojao samo jedan tim.


Odmah po najavi oproštaja Granta Hilla imao sam namjeru da mu posvetim jednu kolumnu još kada je dva dana kasnije karijeru okončao i njegov kolega iz draft generacije Jason Kidd nije bilo govora da se to propusti. Došli su iste godine sa drugog i trećeg mjesta na draftu. Podijelili nagradu za najboljeg debitanta, odigrali po 19 sezona u ligi, promijenili po četiri kluba, osvajali zlatne olimpijske medalje, Kidd je bio NBA šampion, Hill dvostruki NCAA šampion. Obojica su bili mašine za triple-doublove...

"Šta da?"...o tome ću uvijek da razmišljam kada neko pomene ime Granta Hilla. Šta da se nije povrijedio? Šta da nije igrao utakmicu sa naprsnućem skočnog zgloba? Šta da ga nisu operisale medicinske analfabete? Šta da je bio zdrav...a nije.

Maestralna koledž karijera. NBA početak iz snova. Joe Dumars je od početka bio oduševljen Hillom(Nakon jednog monstruoznog zakucavanja kojim je razbio Mourninga, Zo se pridigao sa parketa i krenuo da se obračuna sa Hillom da bi se umiješao Dumars:"Čovječe, ovo je Grant Hill! Kako možeš da udariš Granta Hilla!?").

Briljantan igrač, izuzetna košarkaška inteligencija, konstantan. Van terena je uvijek imao manire i znao kako se ophoditi prema novinarima i navijačima. Otac Calvin je bio veliki NFL igrač, mama Janet na koledžu cimerka Hillary Clinton.

Dumars je ponavljao: "Liga je dobila novog ambasadora. Njegovo ime je Grant Hill".

Sezone u Pistonsima, njih ukupno šest su bile san. U prvoj je imao 19,9 poena po meču, 6 skokova, 5 asistencija i 2 ukradene lopte u prosjeku. U suštini kada pogledate njegove brojeve u Pistonsima, Grant Hill je bio Lebron James prije Lebrona Jamesa. Triple double u najavi. Poeni u prosjeku su nakon prve godine izgledali ovako 20,2 pa 21,4, pa dva puta po 21,1 i konačno 25,8 kada je izgledalo da ulazi u fazu totalne dominacije. Imao je sezonu sa 10 skokova po meču. Asistencije uvijek između šest i sedam u prosjeku. Odbrana na vrhunskom nivou.

Oduševljena je bila i legenda Motown muzike Anita Baker, toliko da je Hilla upoznala sa budućom suprugom mladom, koleginicom Tamiom. Svuda smo gledali reklame "Grant Hill pije Sprite", Fila patike su dobile na popularnosti(koliko je to moguće jer je ipak u pitanju Fila), zato što ih je nosio i bjesomučno reklamirao Hill, dobijao je milionski broj glasova za nastup na All Staru.

Život nije mogao da bude bolji...

Detroit tih godina je dobro draftovao ali nisu uspjevali da zadrže mlade zvijezde. Otišao je Allan Houston. Otišao je i Grant Hill razočaran činjenicom da Pistonsi nisu uspjevali napraviti kvalitetan nukleus tim. Play-off prije odlaska u Orlando Hill je igrao sa naprsnućem skočnog zgloba, povredom koja nije dobro tretirana. U Orlandu je dobio ogroman ugovor i mašinu za koševe Tracy McGradya koji je tražio izlazak iz sjene Vincea Cartera. Trebao je to biti tandem za titulu ali onda je uslijedio mrak....

Teško je izbrojati sve Grantove operacije tokom boravka u Orlandu. U prvoj sezoni je odigrao samo četiri utakmice, u drugoj 14 u trećoj 29. Došlo je dotle da su doktori na kraju uradili zahvat u kojem su ponovo polomili skočni zglob kako bi noga ovaj put pravilno zarasla. Samo što je Hill pet dana nakon operacije vraćen u bolnicu sa temperaturom preko 40C i užasnim bolovima. Konstatovana je potencijalno smrtonosna infekcija MRSA. Narednih šest mjeseci Grant je intravenozno primao antibiotike. Tokom njegovih muka sa operacijama i supruzi je konstatovana multipla skleroza. Izgledalo je da se sve ruši.

Pet doktora mu je nakon pregleda reklo da završi karijeru. Mogao je da uzme novac i uživa ali nije. Odigrao je još 10 sezona...

Momak kojem su kojekavi "pravi afroamerikanci" zamjerali to što je navodno mekan, što je išao na Duke, što nije nosio farmerke na pola dupeta i zlatne lance, što je dijete bogatih roditelja i što ne predstavlja geto se vratio na teren. Zdravstveno stanje supruge se popravilo, a Hill je odigrao gotovo 70 utakmica i ponovo bio izabran kao starter na All Staru. Zatim kao da neko testira njegovo strpljenje uslijedila je nova operacija, ovaj put sportske hernije. Naime Grant je bio toliko zaokupljen skidanjem opterećenja sa lijevog skočnog zgloba da je sve težinu prilikom trčanja prebacivao na desnu nogu. Uslijedila je i njegova izjava:"Ako budem morao na još jednu operaciju, mislim da ću završiti karijeru..." Nije morao. Nakon što je Orlando bacio 90 miliona dolara maltene kroz prozor i nakon što je Hill propustio većinu utakmica promjena scenarija je bila potrebna objema stranama (I dan-danas navijači Orlanda zvižde Grantu Hillu prilikom svakog gostovanja, kao da postoji sportista koji voli da ga voze po operacionim salama).

Poznata je činjenica da Phoenix Sunsi imaju najškrtijeg gazdu Roberta Sarvera koji je direktno svojim očajnim potezima koštao tim barem jedne NBA titule, ali isto tako najbolji doktorski tim u ligi se nalazi u Arizoni i zaista nije šala kada se kaže da je to prevagnulo u izboru novog Hillovog tima. Doktori Sunsa su opet odrqadili svoju magiju a Hill je prvi put u karijeri odigrao sve 82 utakmice u jednoj sezoni.

"To su moje najbolje godine u NBA. To nije bio tim, to je bila porodica. Svi smo izlazili zajedno, stalno se družili van terena.
Tako nije bilo ni na Dukeu!"

(Svojevremeno kada je Detroit potpisao Christiana Laettnera novinari su pitali Hilla da li je sretan što će ponovo nakon Dukea svlačionicu dijeliti sa svojim prijateljem sa koledža, "Ko vam je rekao da smo mi prijatelji?", odgovorio je Grant).

Tokom Hillovih pet godina u Arizoni, Sunsi su dohvatili jedno finale zapada pri čemu su izmetlali svog najvećeg rivala San Antonio Spurse. To je bilo i najdalje što je Grant Hill igrao u jednom play-offu. Karijeru je završio u Clippersima. Odluku o povlačenju je onako usput saopštio u studiju TNT tokom šeste utakmice finala istoka. Ispunio je svoju želju da nadoknadi godine propuštene zbog povreda.

Ne vjerujem da postoji igrač čijih sam se poteza više prisjećao posljednjih godina na youtubeu od Granta Hilla. Ko nije gledao njegove godine u Pistonsima i šta je značio u to vrijeme i ne može da shvati svu njegovu igračku veličinu. Ostaće za sva vremena asistencija za Laettnera preko čitavog terena i njegov pogodak protiv Kenutckya, ostaće priča o tome kako je on bio član jedinog tima koji je pobijedio orginalni Dream Team sa Michaelom, Magicom i Birdom(dobro u revanšu su ih utukli sa 50 razlike ali opet pobjeda je pobjeda posebno protiv najboljeg tima u istoriji košarke). Ostaće zlatna medalja iz Atlante 96te. Ostaće činjenica da je u drugoj polovini 90tih samo Michael Jordan bio popularniji.

Ostaće youtube i pitanje:"Šta da nije...?"

Jason Kidd

To pitanje za Jasona Kidda jednog od najboljih playmakera koji su hodali ovom planetom nikada nećemo postaviti.

Kidd je jedinstveni spoj čovjeka koji na terenu nije mogao da napravi pogrešan potez i koji van njega nije mogao da napravi dobar.

Oakland je grad koji je dao izuzetan broj posebnih igrača. Koje kada vam neko pomene kažete: "Uhh, to je bio majstor!". Bill Russell je iz Oaklanda. Gary Payton je iz Oaklanda. Paul Pierce također. Paul Silas, Brian Shaw, Antonio Davis. Jason Kidd je košarku naučio na ulicama Oaklanda (Zamislite petorku sa Kiddom i Paytonom u naponu snage. Zamislite taj pritisak na loptu i odbranu). Tražili su ga svi najveći univerziteti međutim on je odabrao da ostane blizu kuće i upisao Californiju. Upravo je 1993 godine njegov koledž izbacio Duke sa Grantom Hillom.

Kidd je po dolasku u Dallas zatekao Jamala Mashburna i Jimmy Jacksona. Pričalo se o zalogu za budućnost, trilingu koji će donijeti trofej. Jedino što je taj trojac donio jeste međusobno šaketanje, šamaranje i guranje zbog naklonosti tada izuzetno popularne pjevačice Tony Braxton. Dallas je odlučio da promjeni fizionomiju tima pa su Kidda pustili u Phoenix(to je bio Dallas tih godina.

Ljudi su mijenjali jednog od pet najboljih playeva svih vremena nakon samo dvije godine u klubu). Kidd je odmah broj pobjeda Phoenixa podigao za 16 i kao i Hill proveo pet vrlo produktivnih sezona u tom timu(tri puta je bio najbolji asistent lige u tom periodu). To bi i bio najveći kvalitet Jasona Kidda. Nevjerovatna sposobnost da saigrače učini boljima gdje god da se nalazi. Njegove asistencije su donosile bolje ugovore svima u blizini. Koliko su puta Kenyon Martin, Tyson Chandler ili Richard Jefferson zakucali na pas od tablu ili alley-oop bačen u punoj brzini sa pola terena. Koliko su puta Jason Terry, Deshawn Stevenson, Kerry Kittles ili Lucious Harris dobili pas u džep da šutnu trojku. Ako je Grant Hill bio triple- double u najavi onda je Jason Kidd bio doktor triple - doublea.

U prvoj fazi svoje karijere Kidd je bio najdominantniji play u tranziciji, sa nevjerovatnim osjećajem za asistenciju i skok te brzinom koja se često činila nestvarnom. Poentirao je uglavnom iz prodora. Išlo se dotle da su ga zvali Ason jer.. "He had no J(jumper) in his name", (nije imao šut). Na kraju čovjek je karijeru završio kao treći najbolji po broju pogođenih trojki. Ispred njega su samo Reggie Miller i Ray Allen. I taj primjer odslikava kakvu je moć prilagođavanja imao Kidd. Od igrača koji je kontrolisao loptu i letio po terenu u prvoj fazi karijere, do veterana koji je širio virus nesebičnosti i dramatično popravljao protok lopte te kažnjavao prostor na liniji za tri poena preciznim šutem. Kidd je 17 puta zaredom igrao u play-offu, samo su Stockton i Malone imali više nastupa(19). Ako izuzmemo Cleveland 2007, ne postoji lošija ekipa od New Jersey Netsa koja je igrala NBA finale. Kidd ih je odveo tamo dvije godine zaredom i učinio da barem nakratko budu popularniji od New York Knicksa.

U svlačionici nije bilo saigrača koji je izazivao više poštovanja. Bio je glas razuma na OI u Sydneyu kada su amerikanci osvojili zlato.

Bio je glas razuma u svlačionici 2008 u Pekingu kada je također osvojeno zlato te jedini koji je mogao da podigne glas na Bryanta, Jamesa, Wadea i Paula bez razlike.

Titulu koju je tako dugo tražio je dohvatio 2011 godine kada je malo ko davao šanse Mavsima protiv Dallasa. Kidd je u nekim dijelovima utakmice čuvao i to uspješno Lebrona Jamesa te bio osnovni razlog zašto Miami iz svoje agresivne odbrane nije mogao da napravi veći broj ukradenih lopti. Van terena Jason Kidd će ostati sušta suprotnost onome što smo gledali na terenu. Čovjek za kojeg upućeni kažu da je imao najljepše djevojke od svih NBA igrača i da je doslovno poharao naslovnice Playboya, Maxima, FHM i ostalih publikacija (Kidd je na matursko veče vodio Gabrielle Union, sadašnju djevojku Dwyanea Wadea. Lista je zaista impresivna i uključuje među gomilom imena Hope Dworaczyk koja izgleda kao da je neko uzeo idealne djelove od svih žena i sklopio super ženu).

Međutim ove epizode su pratila konstantna opijanja po klubovima koja su donekle zataškana te redovna premlaćivanja supruge i djevojaka kojih bi se postidio i Paul Gascoigne.(Kidd ima čitavu istoriju nasilničkih ispada i to uglavnom prema ženama.

Nije pomogla ni činjenica da mu je bivša supruga Joumana najblaže rečeno psihijatrijski slučaj zakamufliran u lijepo lice)
Kidd se povlači kao drugi najbolji asistent i kradljivac lopti u istoriji lige, po ostvarenim triple doublovima je treći svih vremena(107). Ispred njega su samo Oscar Robertson i Magic Johnson.

Kidd je 10 puta nastupio na All Star utakmicci, a čak 9 puta je biran u najbolje defanzivne petorke(pet puta u drugu) što je još jedan pokazatelj njegove briljantne igre u dva pravca.

Hill i Kidd.

Zajedno su došli i sada 19 godina kasnije napuštaju košarku u dva dana razmaka. Potpuno različiti, a opet spletom okolnosti konstantno blizu jedan drugom tokom dugih karijera. Vrijeme niko ne može da zaustavi.. Dva genijalca manje na terenu

[Dare]

Rođen da bude legenda
"Napiši nešto o Draženu..." Ne pamtim da mi je više različitih ljudi tražilo samo jednu temu za ovaj utorak. Na ulici, u kafiću, u prodavnici. Kako da odbijem tekst o čovjeku koji je pomjerio standarde evropske košarke, koji je učinio da svakog kvalitetnog beka sa ovih prostora upoređujemo s njim. Zamjenu do dan danas nismo našli i ne vjerujem da ćemo...


Jedna meni izuzetno draga osoba, čije savjete maksimalno cijenim i uvažavam mi je rekla: "Nekim ljudima je suđeno da budu legende. Da u svom kratkom životu urade stvari zbog kojih će ih pamtiti zauvijek po dobrom. Takve dušebrižnici ne stignu da uvaljaju u blato i kafanski omalovaže..."

Draženu Petroviću je bilo suđeno da bude legenda, a opet, muka mi je dok to pišem. Trebalo je da je još tu, da se povremeno pojavi u nekoj emisiji i kaže kako je zabrinut za stanje današnje košarke. Kako igrači ne treniraju dovoljno, kako bi on i danas mogao da ubaci 20 svakome.

Prošlo je 20 godina od njegove pogibije i ja svaki put kada vidim sliku onog smrskanog "golfa" pomislim istu stvar. Kako je moguće da je takav igrač, tako poseban igrač, skončao na takav način, u onom odvratnom "golfu" na ušljivom putu, negdje u Njemačkoj. Tako život ne završavaju najbolji sportisti svijeta...

"Njega niko ne može da zaustavi!", uvijek je govorio moj otac, koji me je i "navukao" da gledam Dražena Petrovića. Sve je bilo normalno kada ga gledaš kako igra. Da ubaci 60 poena, da pogodi sedam trojki zaredom, da bez greške strpa svako bitno slobodno bacanje, da izlomi odbrambenog igrača onom svojom kombinacijom kroz noge pa iza leđa. Najnormalnija stvar na svijetu. Njegova Cibona je bila najbolja šuterska ekipa koju sam u životu gledao. Ljudi gotovo da nisu promašivali, a predvodnik svega je bio dečko sa blago otvorenim ustima i stisnutom pesnicom. U mojoj kući se stalno prepričavalo kako je dan poslije osvajanja KEŠ-a parkirao auto pred dvoranom, iz gepeka izvadio loptu i otišao da dodatno šutira.

Dražen zbog svoje Jordanovske želje da uništi suparnika i nije bio posebno omiljen među navijačima protivničkih ekipa. Za razliku od, recimo, Tonija Kukoča, koji je bio univerzalno obožavan u svim dvoranama u ex-YU, Dražena si ili obožavao ili nisi volio. Sredine nije moglo da bude.

U njegovo vrijeme drvenjaci nisu išli u NBA, ili se tamo nisu zadržavali duže od minute. Tada nije bilo dovoljno da neko "naslućuje" potencijal, pa da o tebi sline "skauti" koji već više od decenije dovode tipove sa mobilnošću glečera da uzmu milione. Tada si bio sretan ako te zapadne kraj druge ili početak treće runde, a u Evropi si osvojio sve i pride ubacivao 30 po utakmici.

Kada neko pomene Ricka Adelmana, meni je i danas prva asocijacija da nije dao Draženu da igra. Kako nije mogao da vidi i uopšte šta je gledao, meni i nakon svih ovih godina nije jasno, niti mogu da prihvatim bilo koje objašnjenje. Pamtim kako je otac škrgutao zubima dok smo gledali finale protiv Pistonsa i govorio "Jel' moguće da ova budala ne uvodi Dražena u igru...Jel' moguće?" Igrao je Danny Young kojeg sam zapamtio jer je dobijao prednost u odnosu na najboljeg evropskog strijelca. Igrao je, jer Adelman nije mogao da shvati, da razumije. Ako ništa, naučio je nakon te greške...

Odlazak u Netse je bio kao da stepenicama silaziš u mračan podrum. Moje čitavo društvo je uveliko bilo zaraženo NBA virusom. Shvatali smo da je NBA druga dimenzija u odnosu na sve ono što smo gledali u našoj ligi do tada, ali ipak nismo mogli lako da svarimo sliku sa "NBA actiona", gdje su od 10 najboljih poteza sedmice tri bila zakucavanja Stacey Augmona preko i pored Dražena.

Opet, rad je liječio sve. Ne ide šut? Dražen je sam u dvorani šutirao dok mu ruka ne utrne. Popuštaš u kontaktu? Dodatno diži tegove. Centru koji iz Evrope dolazi u NBA i nije toliko teško pronaći put, ali beku...

Biti treća petorka lige '93, biti treći najbolji bek šuter u NBA 1993. godine, pri čemu ste bijelac iz bivše Juge, iz Šibenika, a protivnici na toj poziciji su vam Michael Jordan, Clyde Drexler, Mitch Richmond, Joe Dumars, Reggie Miller, John Starks, Vernon Maxwell, Byron Scott, Dale Ellis, Dan Majerle, Mahmoud Abdul Rauf, Ron Harper, Jeff Malone, Jeff Hornacek, Hersey Hawkins, Kendall Gill i Ricky Pierce je gotovo pa nemoguće. (Ovako kada pročitate kakvi su bekovi igrali u NBA krajem 80-tih, početkom 90-tih, to je da vam pamet stane). Dražen je u ovoj konkurenciji košarkaških mašina dvije godine zaredom išao preko 20 poena po utakmici, uz 50% šuta iz igre...

Navodno je bio na meti New Yorka po završetku sezone i zamislite da je Pat Riley na onu odbranu Knicksa doveo jednog od najboljih šutera svijeta. Jel' neko misli da bi Dražen Petrović šutirao 2-11 iz igre kao Starks u sedmoj utakmici finala? Nešto nisam siguran...


VHS kaseta koju čuvam nije sa utakmicom u kojoj Dražen ubacuje 70 poena ili nešto slično. Ne. Čuvam kasetu u kojoj Dražen komentariše plej-of utakmicu Boston - Indiana i tako raščlanjuje svakog igrača (Dražen tokom tekme dvije minute priča o Mikeu Sandersu. Stičete dojam da više zna o njegovoj igri nego on sam) na terenu i napade i odbrane obje ekipe, da u trenutku shvatiš: "Zato i jeste najbolji. On o košarci apsolutno sve zna". Komentar i nakon ovoliko vremena zvuči toliko dobro da uopšte ne gledam sliku nego samo slušam kako priča...

Našao sam 5.000 mana dokumentarcu "Once Brothers", ali jedna scena mi se urezala u pamćenje zauvijek. Kada Dino Rađa priča o Draženovoj odluci da ne uđe u avion, nego da dalje nastavi automobilom. Dok govori o tome kako su ispod aviona u vazduhu crni oblaci oko Minhena i kako pilot moli putnike da vežu pojaseve zbog nadolazeće turbulencije, Rađa gleda na sat i u tom trenutku Draženov automobil je ispod njih. To je vrijeme kada staje život jednog od najboljih svih vremena...

Dok Rađa priča suze mi liju niz obraze. Ne mogu da ih zaustavim. Oko mene sjedi barem 15 ljudi i nijednog trenutka mi nije neprijatno. Bol mi izlazi na oči... Nisam plakao kada je poginuo, ali dok sam slušao Rađinu priču suze ne prestaju. Gledao sam dokumentarac više puta i ta me izjava lomi svaki put. Ne mogu da se odbranim...

Ovo nije tekst o njegovim utakmicama i trofejima. To bi svaki ljubitelj košarke koji drži do sebe trebalo da zna u snu. Ovo je moja nemoć da se izborim sa slikom "golfa" zabijenog u kamion... Nekim ljudima je suđeno da budu legende i da ih pamtimo zauvijek po dobrom... To je jedino objašnjenje koje imam, a znam da nije dovoljno dobro.

[Baron]

Lebronov trenutak istine!

Najbolji igrač današnjice suočava se sa neuspješnim završetkom sezone. Kao i prije dvije godine u finalu protiv Dallasa, LeBron James ne uspijeva da dominira protiv igrača mnogo slabijeg kvaliteta.

Nakon titule u prošloj sezoni te osvajanja zlatne medalje na Olimpijadi, mislili smo da su LeBronova posrtanja na velikoj sceni stvari prošlosti, međutim...

Ne vjerujem da se veći talenat za košarku pojavio u novijoj istoriji lige. Isto tako ne vjerujem da smo vidjeli boljeg igrača sa većom mentalnom kočnicom od LeBrona Jamesa. Strah od neuspjeha ga sputava sve ove godine. Grickanje noktiju, unezvjeren pogled kada se utakmica rješava, fintiranje bez jasne ideje šta uraditi na pet metara od koša dok se odbrana potpuno namjesti. Mislili smo da je to stvar prošlosti, naročito nakon što je pregazio sve u prošlosezonskom plej-ofu i nakon što je ubacivao poene odluke protiv Litvanije i Španije tokom Olimpijade u Londonu.

Onaj isti pogled očaja se vratio u ovosezonskom finalu protiv Spursa...

Trijumf protiv Dallasa je trebala da bude prva stepenica, krunisanje kralja, ali LeBron se nije pojavio u tom finalu. Uplašen, bez ideje, bez trunke agresivnosti ne samo što nije uspio da odigra bilo šta u napadu nego je dopustio da se preko njega proslave košarkaški mediokriteti koji nikada više nisu ponovili slične partije. Vrhunac poniženja se desio kada ga je Jason Kidd čuvao na niskom postu, a Lebron bojažljivo vraćao loptu kao da ima Bill Russella na leđima.

Nekada nije loše biti glup u vrhunskom sportu. Veliki broj igrača je napravio dobre karijere upravo zato što su bili ubijeđeni da su bolji nego što jesu. Zato što se nisu obazirali na tuđe kritike i mišljenja. LeBron se na njegovu žalost obazire na sve. Inteligencija koja mu je donijela izuzetno razumijevanje igre mu je također donijela i činjenicu da je svjestan svega. Tokom svakog plej-ofa nije spavao nakon poraza vrteći bjesomučno tv kanale i čitajući negativne komentare na internetu. Jedini put kada je izblokirao sve i igrao košarku bila je prošla sezona.

Ugašen TV nakon utakmice, telefon na silent modeu, zaklopljen laptop. James nije tražio lažni motiv za osvetu, nije pokušavao da se dokaže bubuljičavom pubertetliji koji sjedi za tastaturom ili otromboljenom dilentatu koji nikada nije izašao iz kuće. Igrao je za svoju dušu i gle čuda to je odmah dalo rezultate. Previše je svoje karijere Lebron proveo pokušavajući da se dopadne svima. Izgledalo je da je konačno našao svoj mir...

Do prošle sezone je odbijao da razvije igru na niskom postu. Razlog? smatrao je da nije potrebno, da mnogo ljepše izgleda kada on sa svojih 125 kg mišića švrlja po vanjskim pozicijama...Šutirao je sa poludistance i za tri poena sa uglavnom skromnim rezultatima. Bio je potreban poraz protiv Dallasa da pozove Hakeema, da uloži određeni napor u proširivanju napadačkog repertoara i da činilo se konačno dohvati neprikosnoveni status najboljeg igrača svijeta.

Očekivalo se da će ova sezona biti lakša. Lebron i Miami su izgledali nezadrživo. Najbolji omjer u ligi, 27 uzastopnih pobjeda. James je osvojio svoju četvrtu MVP titulu pri čemu je šutirao najbolje u karijeri iz igre(56%) i za tri poena (41%), 33 utakmice sa najmanje 20 ubačenih poena.

Opet ovo finale neodoljivo podsjeća na ono sa Dallasom. LeBron kao da je u sedam dana zaboravio sve ono što je radio protekle dvije godine. Tri utakmice zaredom u kojima nije ubacio barem 20 poena, pa zatim eksplozija sa 33 poena i 11 skokova pa opet vrlo loš nastup u petom meču. Heat je u ove tri godine razvio nevjerovatnu sposobnost da razigra košarkaške prolaznike. JJ Barrea i DeShawn Stevenson su na trenutke izgledali kao Isiah Thomas i Joe Dumars protiv Miamija. Minnesota je nakon toga iskrcala 20 miliona dolara za omalenog Portorikanca i dobila 40% šuta i igrača koji ne može da odbrani stolicu. Barrea je inače u dva navrata uspješno branio igru leđima prema košu LBJ-a sa svojih 175 cm visine. Stevenson? Šta reći o tipu koji ima tetovažu na grkljanu.. ali je i takav Stevenson uspijevao da pogađa serije trojke protiv odbrane Miamija...

Ova priča je dobila novu dimenziju u ovosezonskom finalu. Danny Green koji je u Jadranskoj ligi ubacivao 8 poena po utakmici, koji je u devet utakmica u ABA ligi pogodio 7 trojki uz 29% realizacije. Kojeg su u mali džep stavljali Marin Rozić i Edo Murić je na putu da postane MVP NBA finala. Green je protiv Miamija oborio rekord Ray Allena po broju pogođenih trojki u jednoj finalnoj seriji. Toliko je sam da se i Tony Parker isčuđava kako mu Miami daje prostor uprkos svemu što je pogodio. Gary Neala je vaš kolumnista preporučivao timovima u Jadranskoj i Grčkoj ligi kada je izašao sa koledža 2007 godine. Svi su odustali zbog informacije da je bio optužen za silovanje, bez obzira što je ta optužba odbačena. Svi osim turskog trenera Ahmeta Kandemira kod kojeg je Neal u dresu Karšijake postao prvi strijelac lige pa zatim za obeštećenje od 400 hiljada eura prodat Barceloni. Tamo je ubacivao 2 poena po utakmici. Boris Diaw je nekada bio sjajan igrač međutim već četiri godine vuče između 20 i 25 kg viška u zavisnosti kojoj vagi vjerujete. Čovjeku skakuću grudi kada trči u kontranapad.

To su igrači koji što napadom što odbranom terorišu Miami.

Jedno je očito u ovih pet mečeva. Spursi ne poštuju igru LeBrona Jamesa, a on malo šta radi da to promjeni. Odmiču mu se i po dva metra i testiraju njegov šut dok najbolji igrač današnjice djeluje sputan strahom. James u dosadašnjih pet utakmica igra gotovo egal sa Kawhi Leonardom. I kada se spusti na niski post što ne radi ni izbliza često koliko bi trebao LeBron djeluje bojažljivo. Nema to puno veze sa odbranom Spursa. Sličnu, vjerovatno i bolju je igrala Indiana pa to nije smetalo Jamesu. Izgleda da ima veze sa veličinom scene. James je čudo prirode, neviđeni atleta sa izuzetnim pregledom igre ali i psihom običnog čovjeka. Njegovo samopouzdanje je daleko ispod onog kojeg bi trebalo da imaju igrači takvog ranga. Prošle sezone kada ga je njegov najveći rival Paul Pierce ponizio u petoj utakmici finala istoka i pogodio sve bitne šuteve u završnici i kada su ga svi otpisali James se nakon brojnih neuspjeha pogledao u ogledalo i rekao onu čuvenu "Šta ćeš da uradiš po tom pitanju?".

Zatim je spržio Celticse.

Za četvrti meč je ponovo stavio onaj šuterski rukav koji je nosio čitavu prošlu i dobar dio ove sezone kao i Olimpijske igre. Sa rukavom je odigrao neke od najboljih mečeva u svojoj karijeri. Kažu da ga je skinuo pred plej-of zbog sujevjerja. Rukav je nosio i u porazu od Spursa u petom meču...

Uvijek bih platio kartu da ga gledam. Uvijek bih da mogu igrao u istom timu kao i on jer kada si sam LeBron će ti dati loptu svaki put. Ali ovo finale je pitanje ponosa. Ako LeBron James u naponu snage nije u stanju da pregazi Leonarda, Greena i Diawa i da odvede svoj tim do titule onda i ne zaslužuje epitet najboljeg igrača današnjice. Odgovor ćemo dobiti koliko večeras....

[Baron]

Lebron - jednostavno najbolji

... ja se sa zadovoljstvom posipam pepelom, a prethodna kolumna je na kraju poslužila kao dobar primjer razbijanja peha...

Foto: AP

Ovo je trebala da bude originalna kolumna o Lebronu nakon njegove antologijske sezone.

Međutim nakon Jamesovog saplitanja u prve tri utakmice finala Miami je došao u situaciju da bez titule završi kampanju u kojoj su ostvarili 66 pobjeda, od čega 27 uzastopnih i izgledali uglavnom nepobjedivo. Lebron se sabrao i odigrao doktorski sedmu utakmicu, ja se sa zadovoljstvom posipam pepelom, a prethodna kolumna je na kraju poslužila kao dobar primjer razbijanja peha...

Često sam razgovarao sa jednim Amerikancem iz Akrona. Obišao je čitav svijet, radio je uglavnom na trusnim područjima što je mene kao starog dobrog pripadnika ex-Yu škole špijunaže preko taraba navelo da pomislim da je - špijun.

Stalno sam tovario tu priču..."Kakav je osjećaj raditi za CIA-u?", "Koliko si diskova i dokumenta iskopirao do sada?", "kako ide postavljanje prislušnih uređaja?".

Njegov odgovor je uglavnom bio "Šta bi bilo koji špijun koji drži do sebe mogao da sazna u razgovoru s tobom? Koliko su puta sudije oštetile Utah u finalima sa Chicagom?" i tako ukrug. Izgledao je kao Richard Schiff iz serije West Wing. Do besvijesti smo tupili o LeBronu Jamesu i gumama. Naime do pojave jedinog sina Glorie James, Akron je bio poznat kao svjetska prijestolnica guma. Sve ili gotovo sve najveće fabrike guma su tamo imale svoja postrojenja, novca je bilo, radna mjesta su bila dostupna većini.

Raspad sistema je krenuo od 1990 godine. Odseljavanja velikog broja porodica, neimaština ne samo u Akronu nego i u obližnjem Clevelandu gdje se u posljednjih 10 godina odselilo gotovo 80 hiljada ljudi.

Cleveland je grad dobrih ljudi, grad koji izgleda tužno, ali u njemu žive zaista dobri ljudi. Gdje god da se okreneš neko će da ti pritekne u pomoć ili te uputi na pravu adresu. Sport se izuzetno cijeni, ali trofeja nema. Iz Clevelanda kvalitetni sportisti uglavnom odlaze.

Cleveland Indiansi su sredinom 90-tih imali strašne timove u baseballu i nisu uspjeli da osvoje trofej. Ekipa se raspala a po oprobanom scenariju nosioci igre su potražili bolje ugovore i svjetla velike scene u Bostonu, New Yorku i Los Angelesu. U NFL-u Brownsi su već dugo vremena možda i najlošija franšiza u najpopularnijem američkom sportu.

Sportsku nadu stanovnicima Clevelanda pružio je LeBron James. Cavsi su i prije LeBrona imali dobre timove koje su predvodili Mark Price i Brad Daugherty ali preko Jordanovih Bullsa kao i svi igrači iz te generacije jednostavno nisu mogli. Pojava LeBrona je pak dala Cavsima jednog od najtalentovanijih igrača u istoriji lige koji je pride bio domaći dečko. Takvo nešto se ne dešava često, posebno ne gradu kakav je Cleveland.

Gledao sam njegove dvije utakmice u srednjoj školi i jasno je bilo da je LeBron neviđeni atleta. Nešto što gledate jednom u životu. Poplava naslovnih stranica je krenula. Slam, Sports Illustrated, ESPN the magazine. Svi relevantni sportski časopisi su donosili priče o čudu od djeteta i budućem sigurnom prvom izboru drafta. Kritičare je imao već tada. Svemoćni Charley Rosen je na osnovu jednog gledanja Lebrona utvrdio da on nikada u NBA neće prebaciti 15 poena po utakmici. Nije ni slutio koliko nije bio u pravu, ubrzo mu se ESPN zahvalio na saradnji.

Prilika da prvi put gledamo Lebrona uživo se ukazala već nakon njegove rookie sezone. Američka reprezentacija u okviru priprema za OI 2004 godine je gostovala u Beogradu. Slupali smo auto par dana prije puta tako da smo do Beograda i nazad na kraju išli taksijem. Taksista nas je uredno čekao pred Arenom dok smo gledali tekmu(Naš taksista je u povratku izbriljirao sa moljakanjem policije da nam ne pišu kazne. Takva moć ubjeđivanja bi mu donijela izlazak sa Evom Mendes, kako da obični policajac ostane imun.)

Stvar koju i danas pamtim sa te utakmice jeste sposobnost Jamesa da jednim potezom promjeni tok meča. Bilo to zakucavanje, blokada ili asistencija Lebron vas barem jednom tokom bilo koje tekme natjera da kažete "Ovo je nemoguće!". Vrhunski NBA atleta teren dužine 29 metara pokrije u 12-13 ili 14 koraka. LeBronu je od čeone linije do čeone linije potrebno samo devet.

Jedini je u ligi koji može to da izvede. Kada ga gledate kako juriša po terenu uvijek zaboravite da ima 125 kilograma jer Jamesa u trku s loptom ne hvatate ni lasom.

Pregled igre?

To je nešto što je natjeralo mnoge da ga uporede sa kombinacijom Magica i Michaela. Pregled igre koji čini da šuter svaki put dobije loptu tačno u ruke. Pregled igre koji čini da Bobbie Gibson postane play-off zvijezda makar na jednu noć kao protiv Pistonsa 2007 godine(Petorka Hughes, Pavlović, James, Gooden i Ilgauskas je vjerovatno najlošija petorka koja je igrala jedno NBA finale ikada).

Foto: AP

Ono što je bila realna zamjerka na prvu fazu LeBronove karijere jeste previše izlazaka premalo individualnog napretka. James je tokom svih godina odrađivao krvav posao u teretani. Fizička sprema je bila vanserijska, ali je na polju košarkaškog razvitka dugo stagnirao. Na šutu je počeo da radi tek nakon što je popio metlu protiv Spursa 2007 godine ali i tada nedovoljno. Često s pravom kritikovani Mike Brown je u posljednjim godinama svog mandata počeo da spušta LeBrona na poziciju krilnog centra ali je uglavnom nailazio na zid, a Jamesu nije padalo na pamet da razvije svoju igru pod košem.
Vlasnik Cavsa Dan Gilbert je gledao Jamesa kao svoje čedo.

Za razliku od Rileya koji ni za živu glavu ne bi dopustio Jamesu da vodi svoju pratnju u timski avion ili bus, LeBronovo društvo je u Cavsima moglo svuda da se kreće i gotovo sve im je bilo dopušteno pa čak i da sjede na timskim sastancima (Mnogi su ovo Lebronovo ponašanje povezivali sa nedostatkom očinske figure u djetinjstvu. James je bio jedino dijete, bez oca ili starijeg brata koji bi rekli kada je dosta. Mama Gloria je imala velikih problema sa alkoholom i drogom. Novca nije bilo. Selili su se 12 puta tako da je LeBron bez obzira na bezgrešnost van terena uvijek pokušavao kroz zabavu da nadoknadi izgubljeno djetinjstvo.)

Danny Ferry za sve godine Jamesovog boravka nije uspio da napravi tim za najveće domete. Uvijek je nedostajala druga ili treća violina. Igrači koji će na pravi način rasteretiti LeBrona tako da su u vjetar otišle neke od njegovih fenomenalnih partija.
Da se podsjetimo još jednom Lebron je Snowa, Pavlovića, Ilgauskasa, Goodena, Marshalla, Gibsona, Varejaoa i Hughesa odveo u NBA finale 2007. Nemoguće je naći lošiji tim koji se dokotrljao do finala. Lebron je godinu kasnije u sedmoj utakmici polufinala istoka u Bostonu Celticsima ukrcao 45 poena. Uzalud.

Protiv Orlanda u finalu istoka 2009 godine je imao nestvarnu seriju (Prvi meč LBJ 49 poena, 6sk, 8ast. Drugi meč 35,5,4 i trojka za pobjedu. treći meč 41, 9, 7 . Četvrti meč 44, 12 i 7. Peti meč 37, 14 i 12 i šesti meč 25 7, 7. Konačan rezultat 4:2 Orlando, jer druga violina Mo Williams nije bio u stanju da pogodi ništa do pete utakmice, jer je startni bek šuter bio Delonte West i jer su igrači sa klupe bili uglavnom penzioneri Ben Wallace, Wally Szczerbiak, Joe Smith ili zvijezda Efesa Tarence Kinsey. Ako neko sretne Danny Ferrya neka ga pozdravi.)

Nakon idile, provoda, gledanja kroz prste, timskih imitacija foto sesija, osmijeha, plesa na klupi sa Danny Greenom i čega sve ne i Lebron je počeo da osjeća pritisak. Kažu da veliki ne može postati veliki ako ne posrne i to žestoko barem jednom u životu. A Lebron je posrnuo. Više puta...i podigao se.

Otišao je preko TV ekrana. Valjda nesvjestan šta radi. Dok ga je Jim Gray pitao koja je njegova odluka, Jamesu se oteo i neki bizarni, pomalo tupavi osmijeh dok je saopštavao da "nosi svoj talenat u South Beach". Jeste donirao milione dolara u humanitarne svrhe od te emisije, jeste zbrinuo finansijski sve svoje drugove iz djetinjstva (Maverick Carter, Rich Paul, Randy Mims su na njegovom platnom spisku još od onog ugovora sa Nikeom za 100 miliona dolara) ali to sada nije bilo važno. Bijes u Clevelandu je bio ogroman, kao da ni Lebron nije bio svjestan težine svoje odluke i bola koji je nanio svojim potezom.
Mržnja širom SAD-a ga je pogodila vrlo brzo, a LeBronov odgovor je bio da repetira obrve i postane negativac. Odluka je sportski gledano bila sve samo ne sebična, ali je način na koji je urađena bio prilično nekorektan.

Magic je igrao u Lakersima. Tamo ga je dočekao Kareem. Tamo je bio Jamal Wilkes. Stigili su James Worthy, Byron Scott i Michael Cooper. Na klupi je sjedio Pat Riley. Bird je imao McHaela, Parisha, Aingea, Dennisa Johnsona, Billa Waltona. Michael Jordan je imao Pippena, Granta, Paxsona, kasnije Rodmana i Kukoča. Na klupi je sjedio Phil Jackson. Toga je James bio itekako svjestan. On u Cavsima nije imao nikoga. Slobodni agenti su birali atraktivnije destinacije, uprava tima za sedam godina nije bila u stanju da dovede legitimno pojačanje.

Lebronov motiv je bio jasan. Trofej i to odmah. Uzeo je manje novca nego što je mogao jer je želio da igra sa kvalitetnim saigračima i osvaja titule. Nije čekao 35-tu godinu da parazitira na nečijoj grbači za trofej. Želio je da bude gospodar svoje sudbine ali to na kraju dana niko od nas nije. Uslijedio je najveći pad u njegovoj karijeri. Dvije sedmice nije izašao iz sobe nakon poraza od Dallasa. Nije se javljao na telefon. Prijatelji su bili zabrinuti. Kritike su pljuštale. Ruganje je bilo otvoreno. Dovođeno je u pitanje njegovo srce i karakter. Filozofirali su apsolutno svi. James je bio nijem. Ubijen u pojam.

Nije lako pratiti LeBrona Jamesa sve ove godine. Njegovi usponi su maestralni. Zapitate se je li moguće igrati tako kompletnu igru i raditi to u takvoj brzini. Kada igra kako zna i može duša vam je puna jer ste svjesni da samo jedan čovjek u košarci danas može to da izvede. Isto tako njegovi sunovrati su epski. Potpuna potonuća koja vas natjeraju da posumnjate u sve što ste vidjeli. Kada Lebron tone primorani ste da mu psujete, da se hvatate za glavu jer njegovi raspadi nisu Kobeovski ili Jordanovski, njegova posrtanja ga ogole do kosti. Vidite strah u njegovim očima, nesigurnost u pokretima. U tome na neki čudan način i jeste njegova draž. Superioran je, a opet običan čovjek.

Svađa koja je možda i usmjerila njegovu karijeru na pravi kolosijek se desila sa jednim od njegovih najboljih drugova Richom Paulom kojeg je LeBron instalirao na mjesto svog menadžera.

Paul koji je sa Lebronom uvijek bio bez dlake na jeziku mu je nakon poraza od Dallasa rekao: " Želio si da budeš nešto što nisi. Igrao si sa puno bijesa. Bog te je odveo od vrhunca do dna kako bi postao skroman, kako bi se pogledao u ogledalo i postao bolji igrač. Iskustvo je najbolji učitelj."

Ove riječi su zvonile u LeBronovoj glavi tokom štrajka. Dok je trčao plažom. Dok je dizao tegove. Dok je vrtio pivote na niskom postu pod budnim okom Hakeema. Dok je ubacivao svoj 800-ti šuti sa poludistance taj dan. Budi skroman, igraj sa osmijeom i napreduj igrački.

Odrastao je pred našim očima. Postao je čovjek. Postao je vođa. Igrao je na svim djelovima terena. Pružao ruku i nakon pobjede i nakon poraza. Kada je bilo teško stisnuo bi zube i uradio sve što je potrebno pa kakav god rezultat bio. Vraćao je svoj tim protiv Pacersa, Bostona i Oklahoma Citya. Konačno postao šampion. Od sada će sve biti lakše, zar ne? Malo sutra...

Koliko je teško podržavati LeBrona Jamesa najbolje pokazuje finale sa Spursima. Opet je prošao put od vrha do dna i nazad. Morao da podsjeća sebe šta može i koliko može. Na kraju kada su svi opet posumnjali, kada je kao i prošle sezone protiv Bostona dovedena njegova karijera u pitanje LeBron je ostao čvrst do kraja. Sedma utakmica je njegovo remek djelo jer je pobjedio sebe. Jer je iskoristio dio svoje igre u koji nikada u važnim trenucima nije imao povjerenja i zadao konačan udarac protivniku. Šut na kojem su pucale neke njegove prethodne sezone je postao glavno oružje u najvažnijoj utakmici karijere i pod najvećim mogućim pritiskom.

"Ne mogu da vodim računa šta drugi misle i govore o meni. Ja sam iz Akrona, iz geta. Ne bih ni trebao da stojim ovdje, to je samo po sebi dovoljno. Svaki put kada uđem u svlačionicu i vidim dres sa svojim prezimenom znam da sam blagoslovljen. Šta god drugi pričali o meni nije bitno. Ja nikakvih briga nemam!"

Ja ih imam dovoljno ali sam ako ništa za sva vremena otklonio jednu sumnju.

Ne znam ko vam je najdraži igrač, ali sada znam ko je najbolji....

[Proctor]

Hajde da okačim i ovdje...

Edin Avdić komentariše nastupe bh. reprezentacije na Eurobasketu

Edin Avdić, vjerovatno najbolji komentator na Balkanu kada je u pitanju košarka, bit će u Sloveniji na Eurobasketu, odakle će u direktnom prijenosu za Federalnu televiziju pratiti nastupe reprezentacije BiH, saznaje portal Klix.ba.

Avdić, koji je angažovan kao komentator na televiziji Arena Sport, u Sloveniji će boraviti mjesec dana i pratiti utakmice izabranika Ace Petrovića. Ovaj 35-godišnji Sarajlija prošao je sve selekcije KK Bosna, ali je na kraju ipak odustao od aktivnog bavljenja košarkom te se uputio u novinarske vode.

Na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu je završio žurnalistiku te radio na državnoj bh. televiziji. Ipak, veliku popularnost među ljubiteljima košarke stekao je zahvaljujući prijenosima NBA utakmica na televiziji OBN.

Naša reprezentacija trenutno se nalazi na pripremama u Kranjskoj Gori, gdje će odigrati i prve prijateljske utakmice. Prvi protivnici će biti Slovenija, Gruzija i Rusija.

Nakon povratka u Sarajevo, košarkaški Zmajevi idu u Njemačku, gdje će učestvovati na turniru sa Grčkom, Makedonijom i domaćom reprezentacijom.

U okviru priprema izabranici Ace Petrovića otputovat će i u Grčku, kako bi učestvovali na turniru zajedno sa Litvanijom, Italijom i Grčkom.

Poslije ovog turnira, planiran je povratak u Sarajevo, odakle će Zmajevi poletjeti prema Sloveniji u kojoj će prvu utakmicu u okviru Eurobasketa igrati protiv Latvije u dvorani Podmezakla u Jesenicama, kad očekujemo i prvi Avdićev komentar nastupa naše selekcije.

[skeva]

Lijepo, BIH ce biti zanimljivije pratiti uz njega

[Pit Bull]

Eurobasket DEŽELA STYLE (prvi dio)

U trenucima kada je realno bilo materijala za nove kolumne, dominirala je moja lijenost i urođena sposobnost da se ne pomjeram sa jednog mjesta. Sada više nemam kud.

Pred nama je desetkovani Eurobasket, treba napisati meni omiljeni tekst, najavu velikog košarkaškog takmičenja. Treba uraditi ono što sa sportom nema puno veze tj. prognozirati plasman kako bi se kasnije moglo izgovoriti ono čuveno "Jesam ti rekao!!" ili kako to obično biva trpiti kritike zbog promašaja.

Dakle bez daljeg odlaganja da krenemo...

Kažu da su Evropska prvenstva nakon Olimpijskih igara uvijek imala problema sa otkazima i nedolascima većeg broja igrača, ali ovo je neka nova teritorija kojom do sada nismo kročili.

Do trenutka pisanja ovog teksta preko 50 igrača je reklo NE predstojećem Eurobasketu.

Neki imaju dobre razloge, neke realno boli briga da igraju za svoje reprezentacije i tako nakon gotovo šest godina nemamo jasnog favorita za osvajanje zlatne medalje. Prvo hajde da probamo imenovati sve značajnije otkaze u reprezentacijama...

Španija: P. Gasol, J.C. Navarro, F. Reyes, S. Ibaka, N. Mirotić(nije želio da bude zamjena Ibaki)

Francuska: J. Noah, K. Seraphin, R. Gobert, R. Turiaf, Ali Traore, M. Pietrus, R. Beaubois, I. Mahinmi

Rusija: A. Kirilenko, T. Mozgov, S. Bykov, V. Hryapa, S. Kaun, Selektor Fotis Katsikaris(naprasno podnio ostavku)

Grčka: K. Coufos, N. Calathes, S. Schortsanitis

Italija: D. Galinari, D. Hackett, A. Bargnani(nije još zvanično ali velika je šansa da ga neće biti zbog upale pluća)

Srbija: M. Mačvan, Z. Erceg, V.Micov, N. Veličković, D. Savanović, upitnik je i dalje oko nastupa Miloša Teodosića

Njemačka: D.Nowitzki, C. Caman, T.Olbrecht, D. Shroeder, E.Harris

Slovenija: E. Lorbek, P. Brezec, B. Udrih, Saša Vujačić nije pozvan

Hrvatska: Z. Planinić, M. Banić, M. Popović, K. Lončar, R. Stipčević

Litvanija: S. Jasaitis, P.Jankunas, S. Jasikevicius

Velika Britanija: L. Deng, B. Gordon, J. Freeland, P. Mensah-Bonsu

Ukrajina: A.Len, O.Pecherov, K. Fesenko, S.Lischuk

Gruzija: Z.Pachulia, T.Shengelia

Crna Gora: N. Peković, V. Dragičević, M.Todorović

Latvija: D. Bertans, A. Biedrins

Lista ovako gledajući zaista djeluje impresivno. NBA igrači sve više izbjegavaju obaveze tokom ljeta, mada postoje već neke garancije da će većina njih nastupati na novoimenovanom World Cup of Basketball naredne godine u Španiji. Ovo je projekat na kojem će usko sarađivati NBA i FIBA i koji bi trebao donijeti rast popularnosti pomalo zanemarenog SP u košarci.

Osim otkaza igrača, Slovenija kao domaćin predstojećeg EP je čak u jednom trenutku zbog finansijske krize i dosta pratećih problema pokušala da se ratosilja Eurobasketa, ali izdržali su do kraja. Dvorana u Celju još nema hlađenje i kako sada stvari stoje, rashladni uređaji će biti iznajmljivani za odigravanje utakmica. Dvorana u Jesenicama još nije potpuno završena ali to će valjda biti urađeno do početka tj. 4. septembra.

Uveliko se priča da je još ranije reprezentaciji Italije navodno obećano da će svoje utakmice igrati u Koperu i na kraju se to i desilo. Također i neke druge reprezentacije su opet navodno dobile garancije oko mjesta gdje će igrati grupnu fazu. Prvenstvo je zbog prije svega brojnih otkaza vrlo neizvjesno i mnogi ga porede sa EP '93 zbog odsustva najvećih zvijezda ali i činjenice da je tada odigran veliki broj neizvjesnih mečeva te da je zlato potpuno neočekivano osvojila selekcija Njemačke sa tri pobjede u četvrtfinalu, polufinalu i finalu od ukupno šest razlike.

Iz ove perspektive najtužnije EP u proteklih 25 godina je bez dileme odigrano 1991. Nama je ostalo u dobrom sjećanju zbog činjenice da je tadašnja Jugoslavija pregazila sve protivnike na putu do prvog mjesta ali...na tom Eurobasketu je igralo samo osam reprezentacija, nije bilo SSSR-a, treće mjesto je osvojila Španija sa tri pobjede dok je sa blistavih 1-4 drvena medalja tj. četvrto mjesto pripalo Francuskoj...To su bili dani...

ZLATO, SREBRO, BRONZA...

1. GRČKA
Foto: Guliver/Getty Images

Čisti osjećaj. Igrači koji su testirani u brojim važnim utakmicama, što klupskim što reprezentativnim.U nacionalni tim se vraća najbolji evropski igrač posljednje dvije godine(ne računamo NBA evropljane) Vassilis Spanoulis koji nakon dvije uzastopne Eurolige i dva naslova MVP F4 želi da veže i titulu Evropskog šampiona. Sve to kao prva violina i ubjedljivo prva napadačka opcija. Kada je gusto u Grčkoj znaju na koga ide lopta.

Nakon SP 2010 i fijaska Jonasa Kazlauskasa opet je stranac na klupi Grčke reprezentacije ali za razliku od Inspektora Kluzoa u kojeg su igrači uglavnom zapanjeno gledali Andrea Trinchieri za sada uglavnom bere pohvale za svoj rad čak i od poslovično zlobnih grčkih novinara. Doduše po njemu je raspalio prekobrojni Nikos Pappas tek da ne bude sve glatko. Grci će na Eurobasket bez Koufosa, Calathesa i Sofoa. Realno najveći hendikep je odsustvo Calathesa koji je nakon reprezentativnog oproštaja Dijamantidisa daleko najbolji grčki plej. Poziciono pak najviše će se osjetiti izostanak Koufosa koji je u stanju da zatvori reket ali i da brzo trči iz odbrane u napad.

Grčka rotacija na centru je dosta tanka s obzirom da je zbog povrede rebara Bourousis tek odigrao svoj prvi pripremni meč te da je jedini sa gabaritima Vougioukas. U ovoj konstalaciji snaga dosta minuta će biti za Mavrokefalidisa koji kako kažu svoje odrađuje na isti način bez obzira igrao protiv petoligaša ili Miami Heata, brzina kojom se uklopio u igru Barcelone prošle godine govori u prilog tome. U napadu će se vrtiti pick n roll do smrti. Dosta važni će biti prodori Spanoulisa i njegove povratne lopte za šutere. Iskustva i hrabrosti u tijesnim završnicama imaju napretek. Čak osam igrača u rotaciji je Euroligu osvajalo najmanje dva puta te gomile medalja u mlađim i seniorskim reprezentativnim kategorijama. Kultura pobjeđivanja je vrlo bitna, a ova je grupa je ima u svim oblicima. Taktički i tehnički izuzetno obučena ekipa koja doslovno može da igra svaki stil. Problem mogu biti žute minute Spanoulisa kada bjesomučno šutira i gubi lopte te lične greške centara. Među 12 mjesta vjerovatno neće biti za Vasiliadisa i Perperoglua.

2. ŠPANIJA
Foto: Guliver/Getty Images

Bez Pau Gasola i Navarra koji propušta prvu reprezentativnu akciju od 1997 godine. Bez Reyesa i Ibake te Mirotića. Gasol, Navarro i Reyes će svoj oproštaj imati u Španiji naredne godine, ali selekciju u Sloveniji predvodi najbolji španski igrač u ovom trenutku. Zamislite da vam je neko prije tri - četiri godine rekao da će se najbolji španski igrač u bilo kojem trenutku zvati Marc Gasol, pomisili bi da ostatak tima više nije među živima, ali Gasol je u ovom trenutku najbolji s razlogom.

Njegova odbrana i napad djeluju kao savršenstvo u pojedinim trenutcima. Pregled igre je perfektan, saradnja sa ostatkom tima gotovo bez greške i odjednom tromi, debeli, mlađi Gasol koji je nosio nadimak tenk je igrač koji je uvijek tamo gdje treba da bude, koji uvijek otvara prostor i koji nikada ne forsira bez prijeke potrebe. Španija već godinama igra daleko najljepšu košarku u Evropi, a i ovaj tim igra po istom receptu. Linija plejeva je ubitačna Calderon, Rubio, Rodriguez tu je Llull kojeg volite i mrzite u rasponu od tri sekunde te Rudy Fernadez na kojeg će pasti veliki teret postizanja poena te će biti zanimiljivo pratiti njegovu šutersku formu. Dosadašnjeg pomoćnog trenera Juana Orengu su promovisali u prvog stručnjaka koji će zamjeniti Sergia Scariola(Sergio će naredne sezone pokušati da uništi Kuću Laboral nakon što je uspješno uneredio Armani Jeans). Mane ovog tima su odbrana, šut i nedostatak prave izmjene za Marca Gasola. Španiji odbrana nije bila primarna jer su jednostavno uvijek mogli da ubace poen više od protivnika što za ovu ekipu ne možete da tvrdite.

Orenga dosta u pripremnom periodu koristi zonu koju ćemo od Španije vidjeti u značajnoj mjeri i na Eurobasketu. Što zbog činjenice da su u odbrani čovjek na čovjeka na izuzetnom nivou samo Gasol, Rubio i Llull, što zbog potrebe da se Marc Gasol sačuva od ličnih grešaka jer prave izmjene na tom mjestu Orenga i nema. Jedini vrhunski šuter u ovom timu je Calderon ali on nikada nije ispaljivao 6-7 trojki po tekmi plus nekako uvijek promašuje u važnim mečevima. Na papiru 9 od 12 igrača može da uđe u seriju trojki ali svih devet su vrlo sporadični što bi Španiju moglo da košta zlatne medalje.

3.LITVANIJA

Nakon 2010 najbolja litvanska selekcija. Valančiunas je dramatično fizički napredovao i izgleda zastrašujuće u odnosu na period prije recimo 15 mjeseci. Litvanija je popunjena na svim mjestima osim na pleju gdje bi mogli da imaju probleme, posebno protiv kvalitetnog pritiska na loptu. Ostatak tima izgleda zaista dobro.

Iako su šuterski poslovično jaki, ovaj tim ima nekoliko jasnih opcija za spuštanje lopte na niski post i neće zavisiti isključivo od šuta izvana što je koštalo Litvance na nekim prijašjim takmičenjima. Litvanija će pokušati da igra maksimalno brzo, prva opcija u napadu je "Halo, daj mi loptu ja sam NBA igrač!" Linas Kleiza koji ako ponovi svoje partije sa SP u Turskoj za Litvance nema zime.

Veliki talent Donatas Moteijunas je odigrao sjajno na početku priprema ali kako se bliži početak EP igra sve slabije. Nakon Kalnietisa rotacija na pleju gotovo da ne postoji. Trojke će da šutiraju gotovo svi. Mačiulis se u Panatinaikosu vratio na veliku scenu i biće izuzetno važan za ovaj tim. Može li Jonas Kazlauskas nakon serije loših rezultata(Grčka 2010, CSKA 2012) odvesti ovaj tim do medalje? Hajde da kažemo da može...

PRVI ISPOD CRTE

FRANCUSKA
Foto: Guliver/Getty Images

Da su kompletni bili bi prvi favoriti za zlato, ovako mogu do kraja ali mogu i da ne vide polufinale ako im se desi jedan od onih čuvenih raspada sistema. Oni koji prate francusku košarku kažu da im za veliki rezultat nedostaje veliki trener, a takvih sa francuskim pasošem jednostavno nema bez obzira na tvrdoglavost nacionalnog saveza. Centarska linija je desetkovana. Vidjeli ste ne početku teksta koga sve nema ali Francuska ne oskudijeva sa fizički moćnim igračima.

Tony Parker je na prošlom prvenstvu bio najbolji strijelac i ne treba sumnjati da će na sličnom nivou biti i u Sloveniji. Ono što Fracuskoj treba je druga violina. Možemo li konačno vidjeti agresivnog Batuma u kontnuitetu? Iskustva nas uči da je to malo vjerovatno. Odbrana za ovaj tim bez obzira na šupljinu pod košem neće biti problem. Problem će opet biti kada protivnici napune reket i onemoguće prodore Parkera.

Mogu li De Colo, Batum i Gelabale u kontnuitetu da pogađaju izvana i tako rašire odbrane? U Litvaniji su pogađali i rezultat je bio plasman u finale. Sada je teško vjerovati u taj scenario...

OVDJE NEMA NIKOGA

Tri bez premca najlošije reprezentacije u pripremnom periodu su Ukrajina, Njemačka i Velika Britanija.
Foto: Guliver/Getty Images


Tamo zasada ne funkcioniše ništa. Ukrajina sa najgorim dresovima koje je jedan tim nosio van treninga je odigrala Trofej Beograda kao grupa građana. Mike Fratello, čovjek koji je bio NBA trener na čak 1215 utakmica i koji ima 667 pobjeda u regularnim sezonama djeluje kao da se zeza. Jedinu pravu komunikaciju uspjeva da uspostavi sa Poohom Jeterom. Ostali izgledaju izbezumljeno. Na time outima drži motivacione govore koji motivišu evenutalno dvojicu. Njegov pomoćnik Bob Hill koji je bio prvi trener Indiane, San Antonia i Seattlea uglavnom zijeva i provjerava da li kasni mjesečna uplata od ukrajinskog saveza. Kažu da je Fratellova cijena blizu pola miliona dolara.

Njemačka će na Eurobasketu vjerovatno imati problema da probije granicu od 65 poena. Bez Nowitzkog je to sasvim drugi tim. Bez Nowitzkog i još četvorice to je tihi užas.

Za Veliku Britaniju učešće su otkazali, pa gotovo svi, tako da sastav djeluje kao da čitate prvih jedanaest Norwicha ili Hulla. Grčkoj je prije par dana bolji otpor od Velike Britanije pružio univerzitet Florida State, a njima je američki fudbal na prvih pet mjesta....

U drugom dijelu najave Eurobasketa pišemo o svim reprezentacijama sa prostora Ex-Yu koje nastupaju u Sloveniji i njihovim šansama...

[Proctor]

Eurobasket DEŽELA STYLE (Drugi dio)

Autor: Edin Avdić

Od Triglava do Vardara klupska košarka je već neko vrijeme na aparatima. Na prste jedne ruke možete prebrojati klubove koji su u stanju da zatvore budžet za jednu sezonu, o ozbiljnoj ulozi u evropskim takmičenjima je izlišno razmišljati.

Slična priča je sve više i u reprezentativnoj košarci koja je dugo vremena bila potvrda kvaliteta na ovim prostorima. Igrači nisu izbjegavali reprezentativne obaveze ili barem većinom nisu, uvijek je barem jedna ex-yu selekcija bila ozbiljan favorit za medalju. Na ovom Eurobasketu to nije slučaj.

Jeste, i dalje mlađe kategorije osvajaju kadetske i juniorske evropske i svjetske medalje. Najbolji juniori Evrope igraju za Hrvatsku, Srbiju, Bosnu ali u seniorima nešto ne štima. Seniorska reprezentacija je postala nužno zlo i vrlo malo igrača provjerenih vrijednosti igra u kontnuitetu za svoje nacionalne timove. Gomila je uvrijeđenih kojima smeta puno stvari, vrlo često ono što nikome ne smeta ali neki razlog za otkaz se uvijek pronađe.

Činjenica je da uspjeh i dobar rezultat čine atmosferu, čine da igrači i nakon napornih sezona hrle u reprezentaciju kako bi s lakoćom prošli pripreme i opet došli u situaciju da se bore za evropsku titulu. Opet kada izostane rezultat nema puno ljudi koji su u stanju da podnesu javnu kritiku, pa tako i košarkaši vrlo često ne znaju da se izbore sa tuđim mišljenjem kada stvari ne idu kako je očekivano. Phil Jackson je to najbolje sročio:" Dobar rezultat vrlo često pokrije planine problema. Dovoljan je samo jedan neuspjeh u ekipi koja ima odličnu hemiju i zajedništvo pa da se sve preko noći uruši."

Čim nema rezultata entuzijazam pada, odziv je slabiji, a i oni koji dođu na pripreme posao vrlo često posao odrađuju preko volje. Kada se najbolji ne odazovu treneri su prisiljeni da popunjavaju sastav igračima koji imaju želju ali nemaju potrebni kvalitet. Bez obzira na borbenost, želju, volju, kvalitet selektora na klupi na kraju dana vam je potreban individualni kvalitet za vrhunski rezultat.

Bez toga sve priče o motivaciji i žrtvovanju za ekipu su samo prazne priče. Uostalom, Sergio Scariolo je sa Španijom u punom sastavu dva puta zaredom dominantno osvojio Eurobasket, Pini Gershon je dva puta zaredom sa Maccabijem dominantno osvojio Euroligu. Kvalitet u većini slučajeva jednostavno garantuje najviši plasman.

Ko u ovom trenutku od ex-yu reprezentacija ima kvalitet za medalju? Realno niko, ali nećemo biti iznenađeni ako se barem jedna ovdašnja selekcija dokopa nekog odličja. Nekako bi to najprije mogla reprezentacija domaćina. Krećemo sa analizom upravo od domaće reprezentacije pa se spuštamo ka jugu.

SLOVENIJA

Nemaju nijednu medalju sa velikih takmičenja. Uvijek je neko otkazao ili se povrijedio pred sami početak takmičenja ili mu se nije dopalo zašto umjesto njega igra neko drugi. Najbliže su bili 2009 u Poljskoj ali tada su ih koštale povrede Bene Udriha i Gorana Dragića. Sada su daleko od svog najjačeg sastava ali bi mogli na mišiće da se uguraju u borbu za medalje.

Na prethodnom Eurobasketu su igrali vrlo dobru odbranu ali je manjkalo u napadu. Šuterski su bili prilično tanki i to im je i odredilo daljnji put. Ova selekcija je šuterski dosta jača od sastava koji je Božo Maljković vodio u Litvaniju i to odmah znači da nećemo gledati ono mučenje u napadu od prije dvije godine. Imaće prednost domaćeg terena i treba očekivati da na "silu" izvuku jednu ili dvije pobjede kada to bude potrebno. Ono što je krucijalno za Sloveniju jeste defanzivna moć ovo sastava. Petorka Goran Dragić, Jaka Blažič, Edo Murić, Jure Balažič i Mirza Begić može u odbrani da zaustavi bilo koga. Zoran Dragić, Vidmar i Joksimović su također vrlo solidni defanzivci.

Prva zvijezda tima je Goran Dragić, izuzetan atleta koji je značajno unaprijedio svoj šut i koji će da lomi protvinike u dva pravca. Uz Dragića kao prva opcija u napadu se nametnuo novi član Barcelone Boštjan Nachbar koji je posebno opasan sa pozicije krilnog centra. Za vanjski šut su pored Nachbara i Dragića zaduženi Domen Lorbek, Balažić i naravno Jaka Laković, s tim da i Blažič i Joksimović mogu da pogode otvorenu trojku. Božo Maljković je do sada u pripremama maksimalno pokušavao da ubrza igru u napadu kako bi iskoristio atletski moćnu vanjsku liniju. Velika mana ovog tima je nedostatak opcije pod košem. I Begić i Vidmar znaju ponešto na niskom postu ali nijedan nije legitimna napadačka opcija na koju možete računati u svakom meču. Biće zanimljivo vidjeti i kako će se izboriti sa pritiskom igranja kod kuće, odnosno da li će se kao neki prethodni slovenački timovi raspasti u ključnom trenutku.

HRVATSKA

Godine neuspjeha i razočaravajućih nastupa su ostavile dubok trag. Ova reprezentacija gubi i kao da to više nikoga ne pogađa. Na papiru Hrvatska je popunjena na svim pozicijama ali koja korist kada u dosadašnjem toku priprema djeluju tako raštimano da je to pomalo nevjerovatno.

Od Turske i Francuske su izgubili sa po 30 razlike, a poraženi su i od Njemačke koja bi teško napravila rezultat i na Evropskom prvenstvu za žene. Nisu u pitanju samo rezultati jer je to u pripremnom periodu najmanje bitno. Igra hrvatske reprezentacije je ono što pokazuje da vjerovatno opet neće napraviti ništa. Jasmin Repeša je ponovo selektor nakon što je Hrvatsku odveo na OI 2008 u Pekingu pa zatim napustio nacionalni tim nakon EP 2009 godine. Eurobasket u Sloveniji će propustiti Zoran Planinić i Marko Popović ali tu su Bojan Bogdanović, Ante Tomić, Roko Leni Ukić, Luka Žorić, Dario Šarić, Dontaye Draper, Marko Tomas, Lukša Andrić, Kruno Simon, Damjan Rudež. Većinom igrači koji igraju bitne uloge u respektabilnim klubovima, ali to zasada znači samo potpuno odsustvo timske igre.

Hrvatska pokazuje zavidan nivo nezainteresovanosti u odbrani a u napadu vlada prava anarhija, blokovi su nepostojeći ili mekani, ko uzme loptu taj i završava sve sam. Porazi i neuspjesi su postali nešto normalno i tako je već godinama. Hrvatska je u grupi sa Slovenijom, Španijom, Poljskom, Češkom i Gruzijom. Kvalitet za drugi krug definitvno imaju ali ko bi se iznenadio da svoje završe već u prvom krugu sa porazima od Poljske i Češke....

BOSNA I HERCEGOVINA

Sa otkazima nije bilo problema, barem ne u obimu kako su to imale ostale reprezentacije. Selektor Aco Petrović je odavno odredio 12 igrača za Eurobasket, a njihove uloge u timu su uglavnom jasne. Teletović će na svakom meču ispaliti svoju kvotu šuteva "dok mu ne utrne ruka" i biti prva, druga i treća opcija u napadu sve u isto vrijeme. Ovaj tim će otići onoliko daleko koliko ga član Brooklyn Netsa odvede. U NBA je igrao malo što može biti i dobro i loše tokom Eurobasketa.

Na playu je Amerikanac sa bosanskim pasošem Zach Wright tj. "Rondo za siromašne". Američki organizatori igre su kod Ace Petrovića oduvijek imali dovoljno slobode i generalno igrali dobro. Od Gerroda Abrama, preko Michaela Andersena, Chucky Atkinsa i Dontaye Drapera. Wright je brz, izuzetan u skoku pod oba koša, dobar u prodoru ali i skroman šuter. Uz Teletovića i Wrighta u ovom trenutku treći najvažniji igrač je Nihad Đedović. Nekada jedan od najtalentovanijih evropskih bekova, novi član Bayerna dobro koristi igru u tranziciji koju forsira novi selektor. Problem je njegov šut sa distance. Tokom kvalifikacija igra sa puno šuteva za tri poena, sa brzim završetcima napada i sa skromnom odbranom i skokom je bila dovoljna za plasman.

Za neki značajniji rezultat u grupi B biće potreban veliki napredak u skoku i odbrani. Reket će pokušati da zatvore novajlija u A timu bivši član Splita Andrija Stipanović te Nedžad Sinanović. Bvši član Hemofarma i najbolji strijelac Širokog Marko Šutalo je značajno pojačanje na vanjskim pozicijama uzimajući u obzir kratku klupu što je također jedna od mana ovog tima. Za samopouzdanje pobjeda u pripremama protiv Grčke je izuzetno važna. Prvi meč na EP reprezentacija BIH igra protiv Latvije i ishod tog meča bi vrlo lako mogao da odredi dalju sudbinu ove selekcije. Do sada se svim ex-YU reprezentacijama poklopilo na barem jednom EP, možda je vrijeme da se takvo nešto desi i reprezentaciji BIH...

SRBIJA

Do prije samo 10 dana izgledalo je da nemaju puno šanse, nakon brojnih otkaza, povrede Teodosića i problema sa leđima Lučića koji je i definitivno otpao ali je Dušan Ivković još jednom smućkao dobitnu formulu. Čak i ako Teodosić ne bude igrao ovo je selekcija koja će da grize u odbrani i gdje će lopta u napadu da traži najbolje postavljenog saigrača. Srbija ima odličan balans unutrašnje i vanjske igre i jasno je da će Ivković maksimalno da eksploatiše igru na niskom postu preko Krstića i Katića. Upravo je petorka sa Krstićem i Katićem u paru do sada pravila najviše problema protivničkim ekipama ne samo dobrom igrom leđima prema košu nego i šutem sa poludistance.

Ako se od Krstića očekivalo da bude nosilac igre, onda su nastupi Raška Katića pozitivno iznenadili sve. Katić se ponaša i igra kao da je u reprezentaciji već 10 godina. Novi član Fenera Nemanja Bjelica će dobiti dovoljno minuta i imati loptu u rukama da pokaže šta zna. Danilo Anđušić je fantastično šutirao u pripremnom periodu, može li tako da nastavi i na EP?

Upitnik je ko će sa vanjskih pozicija preuzeti odgovornost u tijesnim utakmicama. Bjelica je jedan odgovor, ali ko osim njega? Marković? Bogdanović? Nedović? Micić? To će biti zanimljivo za praćenje. Nakon turnira u Istanbulu jasno je da će ova reprezentacija biti izuzetno opasna. U nekom raspletu čini se da Srbija uz Sloveniju ima najviše šanse da se uključi u borbu za medalju od ex-Yu.

Dušan Ivković osim što je veliki trener je jednostavno taličan čovjek...Samo na jednom Eurobasketu u svojoj karijeri je ostao bez medalje...

CRNA GORA

Ambicije su pred početak priprema bile izuzetno velike. Ova selekcija je kvalifikacije u krnjem sastavu završila bez poraza i dva puta pobjedila Srbiju i Izrael. Međutim kako se primiče Eurobasket sve je teže vidjeti kako će to Crna Gora biti najprijatnije iznenađenje. Veliki hendikep je odustajanje Nikole Pekovića koji je nedavno potpisao ugovor života sa Minnesotom.

Neigranje Pekovića znači da će prva opcija pod košem biti Nikola Vučević koji je u Orlandu odigrao zaista odličnu sezonu. Uz njega poziciju krilnog centra drži Bojan Dubljević koji je briljirao u Valenciji i čiji će odličan šut za tri poena biti vrlo važan ovoj reprezentaciji. Dašić je igrao vrlo solidno u pripremnom periodu u kojem je Crna Gora uz Finsku odigrala najmanje utakmica od svih učesnika EP, samo šest. Selektor Luka Pavičević se još nije odlučio kojeg će američkog playa voditi na EP, da li učesnika kvalifikacija Taylora Rochestija ili realno kvalitetnijeg Tyrecea Ricea.

Na vanjskim pozicijama pored jednog od dvojice Amerikanaca će biti i braća Šehović, Nikola Ivanović i Aleksa Popović. Pod košem će podršku Vučeviću i Dubljeviću da pruža Milko Bjelica. Na papiru i dalje izgledaju dobro ali kao da nešto nedostaje pri čemu ne mislim na izostanak Pekovića. Vučević još uvijek traži formu, a njegove partije poput onih u Orlandu biće prijeko potrebne ovoj selekciji. U suprotnom ništa od drugog kruga...

MAKEDONIJA

Niko ne bije u odbrani kao reprezentacija Makedonije. Ne zato što su agresivni, nego zato što su "namazani". Gotovo kao da gledate rukometaše sa Kirom Lazarovom. Pero Antić ovjeri svakoga ko prođe kroz reket ili pokuša da napravi blok. Gečevski i Čekovski naravno ne zaostaju, a solidnu količnu udaraca po rukama dijele i braća Stojanovski. Znate već staru priču o tome kako "sudije ne mogu sve da sviraju".

Nakon loše sezone u Fenerbahčeu koji je pucao po svim šavovima Bo McCalebb u reprezentaciji Makedonije ponovo liči na sebe i igrača koji je oduševio apsolutno sve prije dvije godine u Litvaniji. Kada je raspoložen i kada nije ostao predugo u noćnom izlasku za McCalebbov prvi korak u Evropi i dalje nema prave odbrane. Apsolutno je nebitno ko ga čeka pod košem, Lester ide pravo na svakog centra i uglavnom poentira. Antić je nedavno potpisao ugovor sa Atlanta Hawksima, a u odbrani radi ogroman posao, te tako kompenzuje često sumnjivu selekciju šuta.

Gečevskog su nagovorili na izlazak iz penzije te još jednu reprezentativnu akciju prije konačnog oproštaja. Dobro će doći njegov osjećaj za blokade i pokoja trojka. Pod košem je i Predrag Samardžiski. Izvana vrebaju Vojdan i Damjan Stojanovski te Vlado ilijevski. Vojdan je u onoj legendarnoj pobjedi protiv Litvanije šutirao trojke 5/5. Klupa je prilično tanka ali tako je bilo i prije dvije godine. Novi selektor je poznato lice Aleš Pipan. Rezultat iz Litvanije teško mogu da ponove, ali da će nekoga da upropaste tu nema dileme.....

To bi bio presjek reprezentacija sa prostora bivše Jugoslavije.

Za medalju najviše šansi ima Slovenija pa zatim Srbija mada je realno da kao i prije dvije godine niko iz Ex-Yu ne dohvati pobjedničko postolje. Za drugi krug šanse imaju svi, a opet možda samo jedna ili dvije selekcije sa ovih prostora prođu dalje. Ne treba sumnjati da ćemo u Sloveniji vidjeti veliki broj iznenađenja. Kao možda nikada do sada odlučivaće nijanse, jedna ili dvije lopte.

Eurobasket kreće za sedam dana, što znači da kreće i serija tekstova iz dežele.

Materijala će biti napretek...

[Baron]

Prvi put za Edinovu kolumnu mogu da kazem da je dosadna i da sam jedva cekao da dodjem do kraja, ovo je bas otaljavanje posla..