Ruku u vatru stavljam
za Novaka Đokoviæa
Kada je daleke 1949. godine počinjala
da udara lopticu na terenima J NA u
Beogradu, Jelena Genčić nije ni sanjala da
će jednog dana imati u sv ojoj kolekciji 32
titule najbolje teniserke Jugoslavije. Iako
istoričar umetnosti, kao penzioner, više od
20 godina radila je kao reditelj RTS sv e do
bombardovanja i, između ostalog, napravila
seriju zapaženih emisija o narkomaniji.
Sportom se, kako kaže, bavila celog života
iz hobija, a osim velikog uspeha u tenisu,
šesdesetih godina je nizala i velike uspehe
kao golman rukometne reprezentacije,
sa kojom je 1957. godine na Svetskom
prvenstvu u Frankfurtu osvojila bronzanu
medalju. Bila je 15 godina sav ezni selektor
ženske teniske reprezentacije i danas je još
uvek u vodama belog sporta.
- Više od pola veka sam u aktivnom tenisu,
proputovala sam pola sveta, i kao savezni
kapitan imam velika iskustva. Moj životni
stav je bio da ja to svoje iskustvo prenesem
na mlade. To nije samo zbog toga što u
naše vreme nije bilo trenera, snalazio se
ko je kako umeo, već što mi toliko imamo
talentovane dece, a u stvari nemamo stru -
čan kadar, profesionalan kadar, iz prostog
razloga što je većina otišla napolje, kao i
mnogi mladi kvalitetni ljudi. Ne samo da bi
zaradili, već i da bi mogli da ostvare dobre
razultate, jer šta vredi kad imate u glavi
program, kad to ne možete da ostvarite.
Do pre 10 godina treniralo se po dv a sata
dnevno, a danas bez 4 sata i kompletnog
stručnog tima vi ne možete da se nadate ni -
kakvom velikom rezultatu. To podrazumeva
i trening sa trenerom i fitnes, kondicioni
trening, razgovor sa psihologom po potrebi,
apsolutno celo biće profesionalno mora da
je orijentisano ka svemu tome. Poslednjih
deset godina kod nas se dešava da među
pravim talentima retko ko ima mogućnosti
da sve može da priušti, da ima teren, pa
trenera, masažera, psihologa, nutricionistu,
i da plus razmišlja o edukaciji, koja, ja sam
definitivno za to, mora da bude obave -
zna - priča o današnjem komplikovanom
trenutku u kom se nalazi naš tenis.
*Da li je oduvek u teni su bilo teško
stići do vrha?
- Naravno. Uvek je bilo potrebno mnogo
ulaganja, mnogo žrtve, a najveći problem
i onda i sad je finansijske prirode. Da bi
se jedan veliki rezultat postigao potrebno
je mnogo ulaganja, jer tenis je jako skup
sport. Svuda u svetu postoje dva načina fi -
nansiranja, jedan su bogati roditelji a drugi
stvaranje pulova, koji ošacuju na turnirima
nekog talenta i ulažu u njega, i naravno po -
sle očekuju povraćaj novca. Pulovi mogu da
budu pri državi, kao što je bilo u Nemačkoj,
Švedskoj, Rusiji. U Češkoj, dok je bilo pu -
lova bilo je i velikih igrača, a sad kad ih više
nema, nema ni velikih čeških igrača.
*Šta se dešava kod nas, da li su rodi telji
jedini finansijeri, ima li pulova kod
nas ?
- To je ono što kod nas nova teniska asocija -
cija mora da napravi, jer mi smo imali toliko
talenata koji su jednostavno nestali. Oni
iskoče u juniorskoj konkuranciji i sad kad bi
trebalo da se dokažu u seniorskoj i da u prv e
dve tri godine pokažu dobar rezultat nema
ih nigde. Pitaju me u svetu gde su naši,
kažem im da nema para.
Zato verujem u ovu novooformljenu tenisku
asocijaciju Jugoslavije na čelu sa Bobom
Živojinovićem, koji vrlo dobro zna šta znači
pul u tenisu, šta znači novac, šta talenat, šta
znači organizacija. Problem finansiranja je
pitanje kojim ona treba da se bavi. Verujem
da će oni da urade nešto dobro, jer su
teniseri. Prošli su kroz tu tenisku golgotu,
znaju šta znači imati uslove i nemati ih. I
zato oni koji znaju šta je tenis treba da budu
u upravi, dok sam apsolutno protiv toga da
roditelji budu u upravama. Njima je mesto
uz decu, da im pomažu kako god znaju i
umeju, ali ne da budu u upravama, ima ko to
zna i treba da radi, to vam kažem iz iskustva.
* S obzirom na to da smo uvek imali
nekog tenisera u samom vrhu svetskog
tenisa, kao što je trenutno Jelena
Dokić, ima li trenutno velikih talenata,
koji bi mogli da postignu slične
rezultate?
- Ima. U ženskoj konkurenciji to je Ana
Ivanović iz Crvene Zvezde, ona je sad u Švajcarskoj
i naša je najbolja juniorka, tu je i Jelena
Jovanović. Prve godine kad sam držala
kamp na Kopaoniku, gde sam imala idealne
uslove, otkrila sam Novaka Đokovića, koji je
tek počinjao, imao je 6,5 ili 7 godina. Posle
kampa došao je u Partizan, ali na žalost nije
radio sa drugim trenerima, jer niko kod
nas nije spreman da ulaže u igrača sedam,
osam godina. Imala sam tada 11 -12 igrača
koji su bili na našoj rang listi, ali sve što je
dobro kod nas se brzo urniše. Sa Đokovićem
i danas radim, ali zbog godina ne mogu da
mu budem sparing partner, i pošto ovde
nema sa kim da radi, pozvala sam Nikolu
Pilića i rekla mu: Nikola, prihvati ovo dete,
ovo je sjajan talenat, i on ga je prihvatio.
Đoković je prošle godine bio prvak Evrope
u svim konkurencijama, sad ima 15 godina
i trenutno je u Majamiju na Oranž bolu do
18 godina, gde je juče (9. decembar - p.u.)
napravio iznenađenje pobedivši prvaka
Amerike. Retki su oni koji imaju potencijal
da budu šampioni, ja sam samo za Moniku
Seleš i sad za Novaka Đokovića mogla da kažem
da će biti u vrhu. Treba da imate nešto
u sebi, to se oseti, ruku u vatru bih mogla da
stavim za Novaka da će da uspe.
*Znači, osim finansijskog ulaganja,
potrebno je da se mnogo više kockica
složi da bi neko postigao odličan
rezultat? I kakav je odnos u muškom
i ženskom tenisu, ko lakše stiže do
vrhunskog razultata?
- Bitna je uloga trenera, kod nas ih je tako
malo dobrih, svi su otišli napolje, ne mogu
svi da rade iz čistog entuzijazma kao ja sad.
Bitna je dosta i uloga roditelja, oni mogu dosta
da pomognu deci kao što je to činio otac
Monike Seleš, ali mogu i da odmognu, kao
što je bio slučaj s Tatjanom Ječmenicom.
Ona je isto bila veliki talenat, ali sad je v iše
nigde nema. I naravno, možda je najbitnija
uloga stručnog tima oko igrača. Evo na
primer, Jelena Dokić, nisam je gledala uživo
kako igra i zato ne volim da komentarišem i
analiziram, ali i ona je sve podredila tenisu,
ali još uvek nema kompletnu ekipu oko sebe.
Zašto? Ona bi već mogla i morala da je ima.
Razgovarajući sa Navratilovom, Grafovom,
išla sam dosta po turnirima, svi imaju
programe, višegodišnje programe. Postavi
se cilj i sve se zna, moj program za Noleta
je na nekih 150 strana, tačno se zna šta se
radi drugog februara sledeće godine, e to je
program. Sastanci sa psiholozima, teniseri
imaju problem, jede im se slatko, oči vam
velike, sve biste pojeli a nutricionista kaže
ne i vi morate da slušate. Visoka je cena koju
plaćaju teniseri. Mi samo znamo da kažemo
kad podignu pehar, vidi koliko je zaradio, a
ne pitamo se kroz šta je sve trebao da prođe
do toga, ne pada taj novac njima sa neba,
sve se to zaradi.To je samo mali promil
igrača koji imaju tu sreću da podignu pehar,
a hiljade njih ima tu istu želju. Svima je
podjednako teško, možda je za nijansu lakše
u ženskom tenisu, jer one već sa 15 godina
stasavaju u profesionalce, kod muškaraca to
dolazi nešto kasnije i zato je potrebno v iše
novca, jer duže traje. Ali konkurencija i kod
jednih i kod drugih je veoma jaka. Teško se
prolazi na svetsku scenu. Kod dobije vajld
kartu i to dobro uradi, sponzori to vide, i
onda je prolaz omogućen. Pojedinci potpisuju
ugovore sa sponzorima, koji određuju ko
može da igra za reprezentaciju. Monika Seleš
zato nikad nije igrala za reprezentaciju,
postoji pravilo da 36 meseci ne može da igra
za svoju novu zemlju, to je problem i sa Dokićevom,
ona sad i da hoće ne može da igra
za reprezentaciju, jer je igrala za Australiju.
To nije pravilo naše asocijacije, ni Dokića,
već pravilo Svetske teniske federacije.
*Ko prema vašem mišljenju od današnjih
vrhunskih teniserki igra lep
tenis?
- Dopada mi se kako igra Lindzi Devenport,
nema veze što je visoka, zatim dve Belgi -
janke Klajsters i Enan, igraju glavom a to
je jako bitno, jer samo tako i mogu da se
pobede „snagatorke“. Mislim da će se lep,
onaj pravi tenis ponovo vratiti na terene.