Rekoh da ću da podelim utiske ako budem otišao, pa da ispunim obećanje sad kad su mi se slegli utisci
Obišao sam sve što sam planirao, sa onog Raulovog spiska nisam samo Dolmabahče, ali dobro, možda ću to nekom drugom prilikom. Što se tiče turističke ture, i obilaska spomenika mogu reći da sam izuzetno zadovoljan, imajući u vidu da smo se devojka i ja odlučili da sve to obiđemo sami, tj da ne idemo preko agencije.
Ja sam malo istraživao pre nego što smo pošli, našao museum pass koji je 85 TL, i njime smo maltene imali plaćene ulaske u sva značajnija mesta sem Dolmabahče palate. Skinuo offline mapu i nije bilo nikakvih problema (vratio mi se duh malog izviđača
). Gde god smo bili, čekali smo da naiđe neka tura na engleskom jeziku, samo bi se nečujno prikačili i onda terali obilazak do kraja. U Aja Sofiji nas pogodilo da smo uboli neke Hrvate tako da je bilo još i bolje. Stigao sam da odem i do Galate kule, ali nisam uspeo da se popnem gore. Brat bratu, bilo je jedno 250 ljudi u redu kad smo mi stigli. Stajali možda 15 min, kad smo videli da se nismo makli ni metar, izašli iz reda. Rekoše mi ovi iz hotela da su se popeli posle više od 5h čekanja, tako da je ispalo bolje što sam odustao. Nije mi se vraćalo po mraku kroz one sokake tu.
Vreme nas je poslužilo, samo je jednog dana padala neka kiša, tako da nije bilo strašno. Hranu sam gledao da probam što je više moguće, od slatkiša do onih njihovih supačorbi ili šta su već. Najviše mi se dopala baklava sa pistaćima
Cene su manje više bile okej, kao i u ostalim evropskim gradovima u kojima sam bio,to je taj neki cenovni rang. Ali da nema pravila koliko će te iskoštati obrok, stvarno nema. U Kapali čaršiji nam je 2 kebaba i pomfrit bilo naplaćivano 55, dok je isto to u nekoj brzoj hrani tik uz Bosfor bilo 21.
Pandura i vojske je bilo svuda. Na svakom mogućem koraku. Ne znam kako je bilo kad ste vi išli, ali sada ima metal detektora i tih zavrzlama na ulascima u šoping centre, značajnije spomenike, i praktično na svakom mestu gde ima podosta ljudi.
Turci kao turci, sitni i crni, kao naši cigani. Imao sam problema sa sporazumevanjem, jer mislim da je jedan u 10 znao da priča engleski.
E da, pivo nisam uspeo da probam nigde. Obiđoh ceo kraj gde smo bili smešteni i nisam uspeo da nađem nijednu prodavnicu koja ima bilo koje pivo. Kad sam pitao recepcionara u hotelu, čovek promenio 5 boja, kao da sam mu pola familije pobio. Rekoše mi posle da im polako prohibicija stupa na snagu i da pokušavaju da iskorene prodaju alkohola do kraja.
U svakom slučaju, vredelo je otići. Čekirao sam još jedan grad, lepo se proveo, i nije me iskoštalo puno.