Ako nekoga zanima, moj osvrt na olimpijske igre 1996. u Atlanti, izvinjavam se sto postujem dva puta zaredom i ako sam malo oduzio, a posebno Milutinovom Tati ako sam mu uzeo posao:
Dakle:
Nasa prva prava olimpijada nakon skidanja sankcija, koje se u principu vrlo dobro secam, jer je usledila nakon tuznih igara u Barseloni koje sam vec opisao. U to doba bio sam tinejdzer lozana na sport, pratio sam sva moguca i nemoguca domaca i strana takmicenja i mislim da sam napamet znao sve svetske rekorde u atletici i znacajan broj u plivanju. Posto su vecinu mog drustva cinili slicni profili, nije ni cudo sto sam jedva cekao da ovo takmicenje pocne, napaljen do maksimuma. Naravno, skoro pa svako od nasih 69 sportista za mene je predstavljao favorita za medalju, a ove igre sam pratio 18-20 sati dnevno, sa pauzama za jelo i spavanje. Iako sam ostao deprimiran nasim krajnjim bilansom medalja, ispostavice se da su to i po broju medalja i po generalnom utisku jos uvek ostale nase najuspesnije igre od raspada SFRJ do danas.
Od nasih, olimpijadu je obelezila Aleksandra Ivosev. Sitna devojka kratke kose, za koju mi se cini da ni pre ni posle toga nije napravila znacajniju karijeru u streljastvu, a i u Atlantu je otisla preko kvote koju su obezbedili muski stelci. Ali tamo je zablistala punim sjajem. Najpre je vec prvog dana uzela bronzu u gadjanju vazdusnom puskom. Medjutim, jos veci uspeh postigla je par dana kasnije, kada je u trostavu MK puskom osvojila ubedljivo prvo mesto, koliko se secam imala je na kraju cak punih 5-6 krugova vise od drugoplasirane, a postavila je i rekord igara. Uglavnom, cini mi se da je za ovaj podvig dobila stan u Novom Sadu, ali mislim da posle vise nije imala nekih posebnih uspeha.
Strelci su definitivno bili najbolja nasa ekipa u pojedinacnim sportovima, o cemu svedoci jos nekoliko dobrih plasmana. Jasna Sekaric je u gadjanju vazdusnim pistoljem osvojila 4. mesto, iako je finale gadjala odlicno (postavila rekord igara), medalja je izmakla usled losijeg pucanja u kvalifikacijama (koliko ova zena generalno nije imala srece na OI, to je neverovatno). Slicno joj se ponovilo i u MK pistolju, gde je i pored dobrog pucanja u finalu osvojila tek 6. mesto. Obrnuto je bilo sa Goranom Maksimovicem, koji je slabim nastupom u finalnom delu izgubio bronzu i zavrsio tek kao cetvrti. Pored pomenutih u jedino je jos Aranka Binder imala zapazeniji rezultat sa 9. mestom u vazdusnoj pusci.
Kosarkasi su u Atlantu dosli kao zvanicni prvaci Evrope i opravdali su velika ocekivanja koja su pred njih bila postavljena. U grupnoj fazi samo je u prvom susretu sa Grcima bilo pomalo neizvsno, ali smo ipak pobedili, da bi zatim usledila prava igra „plavog drim tima“ koji je pred sobom u grupi pregazio Australiju, Juznu Koreju, Brazil i Portoriko, u proseku sa po nekih 15-20 poena razlike. U cetvrtfinalu su odigrali egzibicioni mec protiv Kine koja je pobedjena sa cak 67 poena razlike (osam godina kasnije mnogi ce se sa zaljenjem secati ovog podatka), da bi nas u polufinalu sacekali Litvanci zeljni revansa za poraz godinu dana ranije u finalu EP. Polufinalna utakmica razlikovala se totalno od one iz 1995, igrale su se jake odbrane o cemu je svedocio mali broj poena, ali nasi su u takvoj igri bili bolji, totalno su odsekli Marculjonisa, a zeleni cini mi se da nam u zadnja dva minuta nisu dali ni poen i nasi su rutinski priveli mec kraju sa 66-58. U finalu nas je cekao Dream Team 3, kombinacija prva dva, po mnogima drugi najkvalitetniji sastav ikada u istoriji kosarke, sa centarskom rotacijom Robinson-Olejdzuvon-O Nil, sa Skoti Pipenom, Redzi Milerom, Gerijem Pejtonom, Dzonom Stoktonom, Karlom Melounom...! Nasi se nisu uplasili i otvorili su sasvim dobro, Zarko Paspalj je odigrao verovatno poluvreme karijere, Amerikanci bili pomalo konfuzni, a mi smo u 10. minutu poveli sa 21-14. No, usled losije igre Divca i Danilovica i odsustva adekvatnih izmena sa klupe, nasi pocinju da padaju, a SAD do poluvremena preuzimaju vodjstvo ali svega 43-38. U nastavku, nasi su se drzali jos nekih pet minuta, ali onda Divac dobija peti faul, Djordjevic ipak pogadja trojku kojom prilazimo na samo 50-51 u 26. minutu (Loncar u egzaltaciji sa klupe baca sok na teren, utakmica se prekida na par minuta), ali to je bio poslednji trzaj nasih, Ameri nas lome kontrama i spustanjem lopte na centre prave velike serije, tako da se mec zavrsio sa nezasluzeno visokih 69-95 za njih. I do danas su ostala pitanja sta bi bilo da se Zoran Savic prethodno nije povredio, da se Divac nije brzo napunio licnim greskama, da je Danilovic odigrao makar malo bolje, da nismo izmasili cak 17 slobodnih bacanja... ali verovatno bi samo izgubili nekom pristojnijom razlikom, jer jos nismo bili u stanju da se adekvatno nosimo sa njima. Za sada poslednju medalju u kosarci na OI osvojio je zaista sjajan skup igraca i tesko je predvideti da li cemo u neko dogledno vreme imati bolju ekipu: Dejan Bodiroga, Predrag Danilovic, Sasa Obradovic, Nikola Loncar, Zarko Paspalj, Miroslav Beric, Aleksandar Djordjevic, Zeljko Rebraca, Vlade Divac, Zoran Savic, Dejan Tomasevic i Milenko Topic, sa Zeljkom Obradovicem kome je to bila prva medalja kao selektoru.
Ako je kosarkasima medalja bila imperativ, za odbojkasku selekciju to svakako nije bio slucaj. Momci koji su godinu dana ranije na evropskom prvenstvu uzeli bronzanu medalju, kvaliikovali su se za OI tek iz drugog kvalifikacionog turnira postigli su veliki uspeh vec samim plasmanom na igre, ali se videlo da imaju potencijala i da ce u buducnosti daleko dogurati. Na samom startu igara pobedili su Ruse sa 3-1 i tako im vratili za poraz u kvalifikacijama pocetkom godine. Zatim su usledile dve lagane pobede protiv Juzne Koreje i Tunisa, kojima je obezbedjeno ucesce u cetvrtfinalu. A onda je usledio sok kada je javljeno da je Dejanu Brdjovicu preminuo jednogodisnji sin, sto je znacio da cemo ostatak turnira igrati bez njegove pomoci. Porazi od tada neprikosnovenih ekipa Italije i Holandije znacili su da cemo u cetvrfinalu igrati protiv zvanicnih olimpijskih sampiona Brazilaca. Nasi su odigrali prva dva seta fantasticno, dopustili protivniku svega po 5-6 poena, da bi u trecem pali, cetvrti izgubili na razliku, iako su imali mec loptu, ali su peti opet odigrali odlicno i uspeli da pobede 3-2 na kraju i plasman u polufinale. Tu su nas opet sacekali Italijani, kojima smo pruzili nesto jaci otpor, ali je to bilo dovoljno za poraz od 1-3. U mecu za bronzu usledio je nov susret sa Rusima i uz novu sjajnu igru (istakao se rezervista Djordje Djuric) pobedom od 3-1 momci su doneli prvu medalju u odbojci na olimpijadama. Igrali su Djordje Djuric, Vladimir Batez, Zeljko Tanaskovic, Dejan Brdjovic, Zarko Petrovic, Djula Mester, Slobodan Kovac, Nikola i Vladimir Grbic Rajko Jokanovic, Andrija Geric i Goran Vujevic sa trenerom Zoranom Gajicem.
Zapazeni nastup na OI imao je jos veciti nedoreceni atleticar Dragutin Topic. Iako je vec tada umeo debelo da nervira javnost time sto bi na domacim terenima ocas posla umeo da preskoci 2,30 i vise, a na zvanicnim turnirima bi se utronjao i neretko nije uspevao cak ni da preskoci kvalifikacionu normu i udje u finale, ovoga puta nazalost nije imao srece. U finalu je skakao sjajno, sve visine zajedno sa 2,32 preskakao je sigurno iz prvog pokusaja, ali to su cinili i ostali rivali: Ostin, Partika, Smit, Hoen... uglavnom, sledecu visinu od 2,35 preskocila su prva dvojica pomenutih, Topic je rusio dva puta, ali to su radili i ostali, ali je onda Britanac Smit kao poslednji u nizu preskocio iz drugog pokusaja. Time je udesio sve ostale, koji su sada da bi uzeli medalju morali da preskoce 2,37 bez prava na gresku, ali su redom otpadali. Topic je kao poslednji uhvatio zalet, izveo zaista sjajan skok (mislim da je skocio bar nekih 10 cm iznad letvice), ali je u padu samo ovlas zakacio listom noge, taman toliko da letvica padne i ostavi ga na cetvrtom mestu. Pored Topica, zapazen nasup imao je i Dragan Peric koji je usao u finale bacanja kugle, cak i uspeo da udje u drugi krug, ali dalje od 8. mesta nije mogao. Za razliku od danasnjih hodaca, Aleksandar Rakovic nije isao kao turista i zauzeo je 11. mesto.
Od ostatka ekspedicije, najvece razocaranje priredili su vaterpolisti. Gromoglasno je najavljivan povratak na najvise, pobednicko postolje, VSJ je prodavao nekakve srecke „zlato u Atlanti“, Igor Milanovic se reaktivirao specijalno za igre i data mu je cast da nosi zastavu na ceremoniji otvaranja igara. Medjutim, vec pre igara doslo je do sukoba izmedju predsednika VSJ Zeljka Simica (seca li se neko ove pojave iz javnog zivota) i selektora Stamenica, koji se zavrsio tako sto je ovaj drugi oteran, pa je za selektora postavljen Dragan Andric. Vec u prvim mecevima na turniru videlo se da dosta toga skripi u igri nase reprezenacije, da i pored pobeda igramo nepovezano i nervozno protiv daleko slabijih rivala kao sto su Holandija i Nemacka, a takva igra se nastavila i protiv Spanaca i Rusa (sa kojima smo igrali nereseno). U poslednjem kolu Madjari su nam ocitali pravu lekciju i gurnuli na drugo mesto u grupi, cime su nas u cetvrtfinalu poslali na Hrvate, za koje su igrali Simenc i Bukic. U nervoznoj utakmici Hrvati su odigrali bolje, poveli cini mi se 5-1, da bi se mec na kraju zavrsio porazom nasih od 6-8, sto je oznacilo i totalni raspad sistema u ekipi, Milanovic se posvadjao sa Andricem i odstranjen je iz iste pa je tako na ruzan nacin okoncao svoju karijeru, a mi smo u razigravanju za plasman izgubili i od SAD i Grcke i na kraju bili tek osmi. A sastav uopste nije bio los, spoj iskustva i mladih igraca koji ce se kasnije okititi gomilom medalja: Aleksandar Sostar, Petar Trbojevic, Vaso Subotic, Predrag Zimonjic, Igor Milanovic, Aleksandar Sapic, Mirko Vicevic, Veljko Uskokovic, Dejan Savic, Viktor Jelenic, Vladimir Vujasinovic, Ranko Perovic i Milan Tadic.
Pored pomenutih sportova, imali smo predstavnike i u kajaku, rvanju, stonom tenisu, dzudou, plivanju, macevanju, dizanju tegova i skokovima u vodu (zanimljivo je da u ova dva poslednja sporta ni posle 20 godina nemamo svoje predstavnike na igrama), ali svi oni su generalno otisli na igre kao turisti i ostvarili takve rezultate, a domaca stampa se sa pojedincima i posprdavala (za predstavnika u dizanju tegova Kovacica su npr. pisali da je cuveni Naim Sulejmanoglu u finalu podigao zbir njegovog tereta, njega i plus jos 50 kg pride). Ostao je zal sto rukometasi nisu imali srece da se plasiraju na olimpijski turnir, secam se da mi se srce cepalo od muke kada sam gledao kako igraju Svajcarci, Nemci, Francuzi... od kojih smo u tom momentu bili jaci, a Hrvati (koje smo dva meseca ranije lagano tukli u grupi na EP) uzimaju zlato.
U globalu, ostalo je zapamceno
da je olipmijski plamen zapalio Muhamed Ali, a da mu je u poluvremenu finala kosarke urucena replika zlatne medalje koju je svojevremeno bio osvojio, pa u znak protesta bacio.
da je Majkl Dznoson do tada nevidjenom dominacijom osvojio zlata na 200 i 400m,
da je Bejli srusio svetski rekord na 100m,
da je Karl Luis osvojio zlato u skoku u dalj i osvojio deseto zlato na olimpijdama,
da je Denis Popov osvojio zlata na 50 i 100m slobodnim stilom u plivanju,
da je izvesna Misel Smit iz Irske u plivanju osvojila tri zlata i bronzu u plivanju leptirom i mesovitim stilom,
da su Amerikanke osvojile valjda svoje prvo zlato u ekipnom viseboju u gimnastici zahvaljujuci pristrasnom sudjenju,
da je Kubanac Feliks Savon odbranio zlato u teskoj kategoriji u boksu.
da su Hrvati osvojili svoje prvo zlato u rukometu tako sto su u finalu iznenadili Svedjane,
da su Italijani ostali bez zlata u odbojci, jer su ih Holandjani dobili u epskom finalu 3-2
da su Nigerijci (Okoca, Amunike, Taribo West, Kanu, Oliseh) iznenadili Argentince u finalu fudbala sa 3-2.
da su to valjda do danas ostale igre na kojima je zabelezena najveca ukupna poseta na svim sportskim nadmetanjima.
Nadam se da nisam smorio, ako vam je interesantno, sledi Sidnej 2000, dok jos imam slobodnog vremena...
