Može li NBA da prevaziđe lok aut?Lok aut u NBA mogao bi da predstavlja dugi radni spor zainteresovanih strana, a mnogi veruju da bi mogla da bude ugrožena i cela sezona. Takav potez ne bi bio presedan, jer je NHL sezona 2004/2005. potpuno otkazana. Međutim, finansijska situacija u NBA u ovom trenutku razlikuje se od tadašnje u NHL po jednoj bitnoj stavci – u hokejaškoj ligi novac je unapred izgubljen sa lok autom, jer su plate igrača skočile za više od 400 odsto od 1994. do 2004. godine.
Sa druge strane, nezavisne procene finansijskog stanja u NBA pokazuju da liga raste sa blagom stopom u odnosu na druge sportove i da postoji neravnomerna raspodela prihoda između timova, ali je NBA u osnovi zdrav i profitabilan biznis. Osim toga, nije jasno da li je rast plata igrača, skroman u odnosu na druge sportove, "odgovoran" za teškoće u koju je zapala liga.
Prva kolona u tabeli označava prihod od karata. Forbsovi podaci sugerišu da je ovo oblast legitimnih interesa. Korigovani za inflaciju, prihodi od karata su u padu za šest odsto u odnosu na pre pet godina, iako su povećani za 22 odsto u odnosu na sezonu 1999/2000.
Ostali prihodi, kao što su licenciranje i medijska prava, postavljeni su na zdravije noge, zato što je NBA "pokrivena" unosnim televizijskim ugovorima. Oni su porasli za 11 odsto tokom pet godina, korigovani za inflaciju, ili za 30 odsto na 10 godina.
Primarni troškovi lige su plate igrača, koji su skoro identično pratili prihode lige. Ovo nije slučajno, jer po kolektivnom ugovoru plate igrača su strogo vezane za prihode lige. U stvari, zbog malo poznate stavke u ugovoru o radu, igrači moraju da vrate deo zarade ukoliko prelaze 57 odsto od prihoda lige, kao što se dogodilo u poslednjih nekoliko sezona. Deo prihoda koji su zaradili NBA igrači je stabilan tokom poslednje decenije.
Rast neigračkih troškova je prevazišao plate, pošto je uvećan za 13 odsto tokom pet godina i 43 odsto tokom poslednjih 10 godina. Iako neki od njih nesumnjivo odražavaju zvuk poslovnih poduhvata, kao što su ulaganja digitalnih medija u ligu, ili da liga dobije međunarodnu dimenziju, oni su imali razumno veliki efekat na krajnji izgled takmičenja. Da su neigrački troškovi u sezoni 2009/2010. bili na nivou decenije ranije, liga bi imala rekordan profit te godine.
Čak i kada tako loše stoje stvari, Forbsovi podaci pokazuju da je liga i dalje profitabilna. Dakle, vlasnici NBA timova traže značajno manje plate igračima, navodno oko 45 odsto od prihoda lige. Razlog je jednostavan, oni misle da mogu to da učine, a to se odnosi na veoma mnogo novca. Ako plate budu smanjene na 45 odsto prihoda, to bi sačuvalo vlasnicima oko 500 miliona dolara godišnje ili oko šest milijardi tokom šestogodišnjeg ugovor o radu. Teško je proceniti da li će sezona biti otkazana na kraći ili duži period, ali potencijalna korist od povoljnijeg kolektivnog ugovora je dovoljno velika da su vlasnici spremni da rizikuju.

Prema Forbsovoj listi, 17 od 30 timova su bili na gubitku u sezoni 2009/2010. Većina gubitaka je bila mala, a liga je ostala profitabilna zbog uspešnog poslovanja franšiza kao što su Njujork Niksi, Čikago Bulsi i LA Lejkersi koji su zajedno zaradili "za sebe" oko 150 miliona dolara. Ali, postoji prilično veliki broj vlasnika koji imaju razloga da budu nezadovoljni.
Na neki način sadašnja situacija u NBA je slična onoj iz MLB, pre štrajka u sezoni 1994/1995. Bejzbol je bio profitabilan pre štrajka, ali je trećina timova 1993. izgubila novac, dok su samo četiri tima po Forbsovoj listi imali pola profita od celokupne ligine zarade.
Rešenje koje je tada usvojio bejzbol je veća podela zarade umesto ograničenja plata. Možda je ovo prirodno rešenje i za NBA. Dobit koju su ostvarili Niksi, Bulsi i Lejkersi može biti dovoljna da pokrije gubitke svih 17 neprofitabilnih klubova. Neki igrači će se možda suprotstaviti ovakvom deljenju prihoda, ali im sigurno više odgovara od drakonskih mera koja će liga pokušati da nametne.
Danas postoji raskorak između Forbsovih podataka i podataka NBA lige. Forbs je procenio da je u sezoni 2009/2010. profit u NBA bio 183 miliona dolara, dok liga tvrdi da je u gubitku 340 miliona. Razlika između dve cifre je otprilike iste veličine na godišnjem nivou kao ustupak u zaradama koje NBA traži.
Postoji nekoliko razloga zbog kojih treba biti skeptičan kada je NBA u pitanju. Prvo, mnogi od gubitaka (možda oko 250 miliona) su rezultat neobičnog računovodstvenog tretmana koji se odnose na depresijaciju i amortizaciju kada se ekipa prodaje. Dok je račuvodstveni postupak legalan, ovi papirni gubici ne bi trebalo da imaju uticaja na protok novca u klubovima.
Drugo, prodajne cene nekih klubova su premašile njihovu vrednost. Golden Stejt Voriorsi su kupljeni za 450 miliona dolara 2010. godine, što je više od 363 miliona dolara koliko vrede po Forbsovoj listi. Nedavno je prodat Detroit za 420 miliona dolara, više od procenjene vrednosti Forbsa koja iznosi 360 miliona. Vašington Vizardsi su kupljeni za 551 miliona dolara, što je 70 odsto preko procenjene vrednosti Forbsa.
Treći razlog za skeptimicizam je da podaci o NBA nisu objavljeni, iako je sindikat igrača obavešten o brojkama. Međutim, te podatke trebalo bi da znaju i ekonomisti, navijači, novinari... Takođe, važeći ugovor o radu koji je potpisan 1999. favorizuje ligu. Plate igrača su vezane za prihode i ne mogu da rastu brže od stope zarade. NBA vlasnici se i pored toga žale na sadašnji dogovor i podsećaju na priču iz vica Vudija Alena kada dve žene zvocaju u restoranu: "Hrana na ovom mestu je stvarno strašna", žalila se prva, dok bi druga dodala: "Znam. I porcije su im tako male".
Drugačije rečeno, nema razloga da se ne pretpostavi da je trenutno finansijsko stanje u NBA negde između podataka Forbsa i lige. Recimo, "Tajms" procenjuje da je prihod (ne profit) lige u sezoni 2009/2010. bio 4,3 milijarde dolara, a Forbs je procenio na 3,8 milijarde dolara. Ovi podaci ne znače, međutim, da je liga bez problema. Na primer, spor rast prodaje karata može da sugeriše da navijači koji su mlađi, u odnosu na druge sportove, nemaju novca za odlazak u dvorane.
Pored toga, značajan broj timova ne može da ostvari profit, što pokazuje potencijalni nedostatak konkurentske ravnoteže u ligi. Od 1990. godine samo osam timova je osvojilo prvenstvo za razliku od 13 ekipa u drugim sportovima. Takođe, navijači u mnogim gradovima gube nadu da će videti NBA u skorije vreme.
Naposletku, nema sumnje da su vlasnici lige naoružani da dobiju medijsku bitku, jer veruju da to može da bude ključni deo rata rečima sa svojim igračima.
(Nate Silver, New York Times)