by Ivan Grozni » 14 Jan 2020, 20:09
Zanimljivo je koliko nam ''bode oči'' kada Švabe plate dva puta uzastopno (2012. godine je evropski turnir održan u Sofiji) za domaćinstvo, a recimo u košarci dva puta uzastopno plaćamo za turnir u Beogradu i to ispostaviće se najlakši mogući turnir, u poređenju sa ostalim.
Nemačka je ove godine igrala finale u obe konkurencije, iako im je ženska selekcija (trenutno) neuporedivo slabija. Još su igrale na gostujućem terenu i ostavile, što bi naši rekli ''srce na terenu'', i protiv Turske i protiv Holandije. Nije to slučajno. Švabe su pored finala ove godine, igrali i finale 2012. godine u Sofiji protiv Italije u 5 setova, a za Rio '16 su ostali kratki za poen-dva. Nije ni to slučajno. A tu smo bili još mi, Poljaci, Bugari, Rusi, Francuzi... Tad se prvo igrao evropski turnir, pa posle interkontinentalni.
Mi poslednja dva puta nismo izašli iz grupe, '12 su nas ''pregazili'' Italijani u polufinalu kao aktuelne prvake Evrope (zvuči poznato?), a '08 smo dobili aktuelne prvake Špance sa 3-2 u Izmiru. Da bi uopšte došli u situaciju da igramo to finale (gubili 0-2 u finalu), a pre toga i polufinale, Finci su u poslednjem meču grupne faze morali da savladaju Nemce.
Dobili su nas Nemci na tom turniru 3-2, dobili su nas pre 4 godine u Berlinu, dobili su nas na OI u Londonu posle 2-0 u meču za četvrtfinale, dobili su nas '17 u polufinalu EP posle 2-0... Čini mi se da postoji određena netrpeljivost prema njihovoj muškoj selekciji, koja nije kvalitetnija od naše, ali nas ''bije'' gde god se sretnemo (kao ranijih godina Bugari).
Bili domaćin ili ne, oni nekako uvek igraju te turnire bolje od nas, a mi treba da se zapitamo zašto je to tako. Reče Uroš da je to ''turnir gde je važna trenutna forma i sreća''. Pa, ja ne znam nijedno reprezentativno takmičenje gde nije važna trenutna forma.
A mi nekako uvek nismo u formi, na turniru koji vodi na najvažnije takmičenje u karijeri bilo kog sportiste. Mislim da je odavno svima jasno (iako neki još uvek traže izgovore), da ova selekcija (generacija) igra sa dosta oscilacija, da nema pravog vođu, da je retko u stanju da održi formu i poveže dva dobra takmičenja. Nema tu lidera poput Ivana ili Nikole, nema energije koju je imao Vanja (izuzev možda Lisinca i Bate), nema prijema koji su imali Kvisko, Vanja, Boškan... Valjda je svima jasno i da mi od 2010. godine nemamo tehničara. Što se tiče primača, bivših i sadašnjih, to je naravno neuporedivo. U ovoj generaciji uvek neko drugi iskoči, pa više nismo sigurni ko nam je prva napadačka opcija među primačima, a ko je tu da stabilizuje prijem. Sad je utisak da je Uroš naš najbolji napadač, a da je Petrić sigurniji na prijemu. Uroš nam je doneo zlato na EP. Isti onaj Uroš koji je godinama bio kritikovan zbog prijema, pa je iznenada postao naš najsigurniji primač, a Ivović je bio glavna napadačka opcija '16, kada je bio MVP i doneo nam (uz Luburića i Lisinca) toliko očekivano zlato u Svetskoj ligi. Tada je Petrić bio ''neupotrebljiv'', sada je to Ivović.
Izgleda da je ovoj generaciji suđeno da osvaja ''utešne nagrade''. Propuštene su dve uzastopne OI, ali je osvojeno evropsko zlato i zlato u SL, koje recimo nemaju Ivan, Gera, Kvisko, braća Grbić... A nije da nisu pokušavali i želeli da ga osvoje. U ovim okolnostima, današnjoj konkurenciji koja je nikad jača i objektivno sagledanim kvalitetima, prednostima i manama naših odbojkaša u poređenju sa igračima ostalih top 6-7 selekcija, osvojiti 2 zlata u ''ciklusu'', uz bronzu na EP '17 (prokockano finale) i polufinale SP '18 (uz neke fantastične utakmice i pobede koje asociraju na SL '16 i EP '19) je stvarno veliki uspeh, koliko Nikolin, toliko i Bobin.
Što reče Boba: ''Kada neke stvari ne možeš da promeniš, ćutiš.'' Mada, njegova izjava je bila u kontekstu problema sa povredama, ali se itekako može primeniti na našu selekciju i sve mane koje ima.
Sad opet napad na medalje na naredna 2 izdanja VNL, daleko je EP '21.