by Bolkonski » 29 May 2021, 17:41
Pesma loseg pesnika
Jesen treperi na otkinutom listu,
Prvom što u večnom boju pade,
Čekamo nekog da nam vatru smiri,
I opet probudi odsanjane nade.
Prošlost se tetura ko pijana senka,
Zgasli ideali i ljubavi mrtve,
Avetinjski grizu korene života,
Istog vrtloga svi smo smešne žrtve.
Jednom kada sam zastanem kraj reke,
Koja prošlost nosi i iskidane grane,
Da li ću moći da iznova krenem,
Da li ću preživeti neke davne rane?
U besciljnom krugu svi lutamo sami,
Bezglasne žice tonove nam pletu,
Nečujno i nesvesno dajemo se tami,
U prividu srece padamo u letu.
Đorđe Krstić