Sinoć sam iza studenata prepešačio nekih 7-10km, blaže povređen, ali kada sam čuo njihove muke sa zadobijenim povredama, gledao ih kako padaju pored puta, nose jedni druge, rekoh sebi - ćuti, trpi, ne sramoti se
Građanstvo na ulicama po kiši, deca im jure u zagrljaj, studenti grle stare i iznemogle (što reče jedan čiča svaki vaš zagrljaj nama jedan je glas manje njemu), scene se
stvarno mogu porediti sa ulaskom oslobodilaca u grad, kako je to već milion puta rečeno.
Oni se ne obaziru na naša čantranja o politici, ne interesuje ih neproverena informacija da je ludak podelio uniforme robijašima na privremenoj slobodi,
pored njegovih slika i bilborda prolaze kao pokraj turskog groblja. Nemaju prezir prema ucenjenom i zabludelom delu naroda i njihovih kolega.
Deluje da znaju šta rade i da ih na putu do cilja, koji god da je, ništa neće zaustaviti.
Bolji su deo nas, tako bi valjda i trebalo da bude
Uglavnom terapeutski deluju na ljude, te mi je danas standardna doza pesimizma u jakom opadanju.