https://grantland.com/features/handball ... -handball/Par sam probao da nađem ovo negdje, i sad uspijem. OI u Londonu, Bil Simons pukom slučajnošću prvi put u životu čuje za rukomet i oduševi se toliko da napiše kolumnu od preko 3 hiljade riječi, mislim da su je naši mediji tad čak i prenijeli.
Na stranu što je u pitanju pretenciozni debil iz Bostona (samoproglašenog najboljeg sportskog grada na svijetu) koji je čak i među NBA novinarima uspio da se izdvoji po napornosti, u tom momentu je radio za ESPN preko deceniju, i nikad nije ni čuo za rukomet, a kažu da je bilo takvih primjera (među novinarima iz Amerike) i na OI u Atini, sigurno ih ima i dalje.
I onda ide ovaj dio:
I have to be honest — we didn’t even make it to halftime before we started wondering things like, “Why isn’t handball more popular?” and “Why isn’t America better at handball?” If you didn’t know, America is willfully terrible at handball — not even a supposedly concerted effort to convert former Division II basketball players came close to working. When you watch handball in person, it just doesn’t make sense. Running and jumping, passing, in-the-air coordination, speed in short bursts, amazing plays that can easily be posted on YouTube within 10 seconds of them happening … um, isn’t that kind of our thing? What am I missing?
Naravno, nije pitanje samo za SAD, nego i globalno. Ima nepremostivih socioloških faktora koji su pomenuti, npr vrhunske zvijezde sporta, Vjahireva i Hansen (i ne samo njih dvoje) u razmaku od par godina uzimaju pauzu od rukometa da bi psihički odmorili od pažnje javnosti, što se nikad ne bi desilo jednom NBA crncu
A takvi nisu baš pogodno tlo za majmunisanje radi popularnosti. Ali rukomet ima prevelik potencijal da bi se igrao ozbiljno u 4 ili 5 neevropskih zemalja. Od pomenute note atraktivnosti, do toga da može da ga igra grupa klinaca maltene na svakoj livadi na kojoj se može igrati i fudbal.
Danas su Amerikanci malo bolji u rukometu, a negdje u periodu kad je pisan ovaj Simonsov tekst mislim da nisu imali ni savez, koji je u jednom momentu ugašen, pa posle nekog vremena ponovo formiran u drugačijem obliku. U jednom momentu je i neki naš iseljenik bio predsjednik. Ali i dalje će proći dosta vremena dok D2 ili D3 koledž košarkaši ne počnu da razmišljaju o prelasku na rukomet, makar dok ne uđu malo veće pare, ovako neki Emanuel Teri više zaradi smucajući se po Turskoj, nego što bi kao treći ili četvrti igrač PSŽ-a.
Čini mi se da se popularizuje u zemljama Persijskog zaliva, za Kineze sam čitao da (očekivano) imaju ozbiljan sistem iako u nekim kategorijama nemaju ni nacionalnu ligu, tu je još sjever Afrike, ali sve to zajedno je, sa izuzetkom Egipta, dosta mršavo. Kod žena je makar malo drugačije, ne mogu da povežem zašto.
Pomenuste i CG, prošlog ljeta se igra SP U18 u Podgorici, odem da vidim naše protiv Norvežana, i bez imalo pretjerivanja budem jedini gledalac u Morači. Ne računajući porodice igrača, igrače i štabove drugih reprezentacija, i par volontera. A na tribinama opušteno sjede i pričaju Solberg i Ribera, treneri koji su pola godine prije toga vodili finale EP. Posle valjda došao i Ivano Balić, mada ga lično nisam vidio, ali svakako nikog nije zanimao
