Djozep Gvardiola, borac za sportske vrednosti i sportsku etiku

Ovo licemerje izgleda ide gradacijski.
Čuj, zaradio rezultatima. Liku je prvi klub u karijeri bio jedan od najjačih timova svih vremena, u potpunom zenitu. Pri čemu to nikako ne znači da je trebalo da odbije i preuzme Seltu, nego samo da je imao bolesnu sreću, i da je preuzeo sadašnju Barselonu, a ne onu koju je vodio, danas bi trenirao Betis.
Nakon toga išao samo u već najdominantnije i najbogatije klubove svojih liga, donosio im ono što su imali i pre njega, a blamirao se u onome zbog čega su ga doveli.
Sada prošao u polufinale LŠ-a, i od toga se pravi kosmički uspeh, a za to je potrošio milijardu evra, pri čemu je Pelegrini pre njega, s manje para, uradio to isto, ali nema taj lobi.
I sada našao lik koji godinama radi kod šeika, troši po 300 miliona godišnje da bi bio lažno najbolji, kenja o parama, uticaju novca, megalomaniji, sportskoj etici.
Daj onda da se uvede ograničeni seleri kep, i da se klubovima zabrani da idu preko nekih razumnih cifara, kako kad su u pitanju obeštećenja, tako i plate, da on na igrača može da potroši isto koliko i neki Vest Hem, pa da vidimo velikog sportskog borca Djozepa Gvardiolu.
Prvi bi počeo da kuka.
Pri čemu će taj isti disident, ako Superliga zaživi i pokaže se finansijski daleko jačom od Lige šampiona, prvi da uskoči u najbogatiji klub Superlige.
Isto kao što bih voleo da vidim kako Superliga postaje realnost, a katalonski disident iz ideala raskida ugovor sa Sitijem i potpisuje pet puta manji ugovor sa Seviljom
