Edin Avdić - U obruču i oko njega

[Pit Bull]

Aaaaa moram da napisem, igram FM i pocinje emisija i razmisljam ko bi mogao biti gost i padne mi na pamet VV(dobio je otkaz, nije se pojavljivao mnogo, evo prilike) kad ono gost VV Vidovitost

[Henry]

Neobični slučaj Denisa Rodmana

Selektor Sjeverne Koreje? Zar ste očekivali nešto manje bizarno od Rodmana. Jedan od najboljih skakača u istoriji košarke kreće u novu avanturu.

Član Kuće Slavnih i dva puta najbolji odbrambeni igrač lige. Alkohličar. Beskućnik. Ženskaroš. Neumorni partijaner. Umjetnik odbrane. Tetovirani ludak. Stidljiva dobrica. Sve to i mnogo više je Dennis Rodman, najkompleksnija ličnost moderne košarke.
Niko nije izreklamirao igru u odbrani više od Rodmana. Kada si mlad, osim ako ti tata nije košarkaški trener ne shvataš značaj odbrane u ovom sportu. Niko od nas vjerovatno nije zamišljao kako se jednog dana postavlja za faul u napadu ili kako kvalitetno gradi u reketu nakon promašaja protivnika. Vjerovatno je bilo i boljih odbrambenih igrača od Crva ali niko nije bio veći sinonim za tu stranu parketa. Da li zbog tetovaža, ofabrane kose, probušenog nosa ili nečega drugog tek kada je Dennis Rodman igrao odbranu, ljudi su obraćali pažnju...

Energija. To je riječ koja najbolje opisuje njegovu igru.

Fizički je bio nestvaran. Koliko puta smo čuli priče o igračima koji su mogli da ostane napolju čitavu noć, da piju flaše alkohola, promjene i dvije-tri žene i opet sutradan ubace 30 bilo kome. Odbrana je nešto drugo. Volja, ogromna želja da zaustaviš protivnika, da mu ne dopustiš da poentira. Da stižeš nogama prodor beka, da si u stavu, da se boriš za poziciju, da želiš loptu koja se odbije od obruča više od bilo koga drugog na terenu. Odbrana zahtjeva određeni talenat ali prije svega zahtjeva da ostaviš svu energiju u suprotnom bivaš surovo kažnjen posebno protiv najboljih igrača. Rodman je imao nepresušni izvor energije.

Toliko je bilo moći u njegovom organizmu da je nakon utakmica Detroit Pistonsa, ali odmah nakon utakmica ulazio u svalčionicu i vozio stacionarno biciklo još sat vremena ili dizao tegove ili radio na maksimalnom opterećenju stepera 45 minuta bez prestanka. Nije mogao da se smiri. Kada su ga Pistonsi draftovali od uzbuđenja je pao na ljekarskom pregledu. Nije mogao da prođe EKG, tri puta. Srce mu je tako jako lupalo.

Čak i u poznim godinama kada je igrao za Chicago Bullse, Phil Jackson se isčuđavao kako nakon cjelovečernjeg opijanja Rodman može da igra cijelih 48 minuta, grize u odbrani i napravi 20 skokova bez da se zadiše.

Nervirao je sve protivnike dok je igrao u Pistonsima. Njegov karakteristični trk sa visoko podignutim koljenima kao da je govorio "pogledajte koliko sam srećan što igra u NBA", slavio je svaku dobru odbranu, bacao se u publiku za svakom loptom, mlatarao rukama, lupao banane, skakao u napadu i bio spreman da pogine za trenera Chucka Dalya:" On mi je bio otac kojeg nisam imao. Pratio sam ga u stopu. Radio sve što on kaže bez pogovora. On mi je jedini dao šansu i moja dužnost je bila da to opravdam u svakoj sekundi pojavljivanja na parketu". Daly je uglavnom bio strog prema Rodmanu i valjda je bio jedini trener koji je to mogao da radi sa Dennisom.

Rodmanov put je bio sve samo ne uobičajeni put košarkaša. Organizovani basket je zaigrao tek u 22 godini. U srednjoj školi je bio sportski nebitan. Imao je samo 178cm visine. Bez obzira što je živio u getu njegova majka, učiteljica po zanimanju se krvavo borila da Dennisu i njegovim sestrama pruži koliko može. Opet Dennis je po vlastitom priznanju u tim godinama bio potpuno izgubljen slučaj:

"Besciljno sam tumarao ulicama Dallasa. Nisam znao što hoću. Škola me nije zanimala. Za moju igru nije bilo zainteresovanih".

U 20. godini je odjednom narastao preko 20 centimetara, ali o igri pet na pet nije imao pojma. Sestra mu je organizovala da igra na višoj školi, ali je izdržao samo jedan semestar. Mami je prekipilo i izbacila ga je iz kuće. Spavao je po parkovima i kod prijatelja, pomalo igrao basket na ulici čak i radio kao domar na aerodromu u Dallasu prije nego što je uhapšen pa zatim i pušten zbog krađe satova.

Ipak neko je košarkaški vjerovao u momka koji je već tada imao 22 godine i vrlo male šanse da nešto napravi. Lonn Reisman je bilo ime trenera u NAIA diviziji koji je vodio mali univerzitet Southeastern Oklahoma State i koji je vjerovao da od Rodmana može nešto da bude. Tako je Dennis otišao na selo. Malo šta je bilo normalno u njegovom životu, pa tako ni epizoda u ruralnoj Oklahomi nije bila ništa drugačija. Crnce su u toj državi tretirali i dalje kao robove. Čudni pogledi, dobacivanja, uvrede. Rodmanu koji je u tom trenutku imao 22-godine najbolji prijtelj je postao depresivni 13-godišnjak koji je tokom lova nesretnim slučajem ubio svog vršnjaka.

Jedino je želio da priča sa Dennisom pa su njegovi otac i majka organizovali večeru da upoznaju sinovog jedinog prijatelja. O tome kako je to sve funkcionisalo najbolje govori mamina izjava:

"Dok nisam upoznala Dennisa crnci me uopšte nisu zanimali. Nisam znala da imaju osjećanja i kako je njima. On je to promjenio"(kakva divna žena...)

Rodman se 15-ak dana nakon večere preselio u njihovu kuću. Momak iz geta je počeo da muze krave, vozi traktor i trči noću kroz kukurzna polja sa privezanim baterijskim lampama dok tata repetira pušku misleći da je u pitanju invazija vanzemaljaca.

Konkurencija na NAIA nivou je bila kao na bankarskim igrama pa je Rodman sipao kao da je Bernard King. Daly je vidio nešto drugo. Osjećaj za skok.

Nikada nisam gledao dva igrača koji su bolje skakali od Rodmana i Charlesa Barkleya. Rodman je imao dva karakteristična načina za skok. U odbrani je kupio loptu sa ispruženom desnom nogom kao da udara maj-geri imaginarnom protviniku. U napadu je sebi nabacivao loptu vrhovima prstiju i po pet puta dok je ne zgrabi, a nervoza protivničke ekipe se barem ne udvostruči.

Rodman je mislio da će u Pistonsima ostati do kraja karijere ali i da će Chuck Daly vječno biti trener. Sa NBA ligom u kojoj nema previše emocija se prvi put sreo na šamiponskoj paradi nakon osvajanja prve titule. Ricku Mahornu je odmah po završetku parade saopšteno da ga je Minnesota uzela na ekspanzijskom draftu. Nakon druge titule Pistonsi su posustajali a nova sila na istoku su postali Cicago Bullsi. Nakon poraza u play-offu i famoznog odlaska u svlačionicu bez pozdrava počelo je osipanje Pistonsa. Rodmana je najviše zabolio odlazak Chucka Dalya. Navodno je pokušao samoubistvo na parkingu dvorane pa odustao. Pronađen je ujutro kako spava u automobilu pored napunjene sačmarice. Odlaskom Dalya Rodmana više niko nije mogao da kontroliše. Pretvorio se u pravu skakačku mašinu na terenu ali je teret van terena postao preveliki. Tetovaže su se gomilale i upravo je stidljivi tip u kratkom šorcu postao prvi koji je započeo tu modu u košarci. Boja kose se mijenjala iz utakmice u utakmicu, a igranje u Detroitu je za njega postalo nepodnošljivo. Zatražio je da ga mijenjaju u neki drugi tim. To je bio San Antonio.
Tamo je Rodman uglavnom bio van sebe. Treneri i menadžment nisu imali ideju kako da dopru do njega. Radio je šta je htio dok su Bob Hill i Gregg Popovich uglavnom bespomoćno širili ruke. Udarao je protivničke igrače glavom, ostajao na terenu i nakon što je isključen. Uprava ga je suspendovala u dva navrata.

Plaćao je kazne gotovo svaki drugi dan ali i dalje skakao kao lud. U periodu od 1991 do 1998 Rodman je sedam puta bio najbolji skakač lige pri čemu nikada nije išao ispod 15 skokova po utakmici, a njegov prosjek 1992 od čak 18,7 skokova po tekmi je jedan od najvećih svih vremena(1530 skokova koliko je Rodman napravio te godine su najveći broj još od 1972 i Wilta Chamberlaina)

Rodman za razliku od prvih godins sa Detroitom je u Spursima gotovo uvijek igrao na poziciji krilnog centra. San Antonio je pobjeđivao ali u regularnoj sezoni. U play-offu su 1995 godine ispali od Houstona, a Rodman se nakon toga obrušio na trenera Boba Hilla zbog svađe koju su imali kada je odbio da čuva Hakeema:"On nema pojma. Uporno me je slao na Hakeema u prvom poluvremenu gdje sam ulazio u probleme sa ličnim greškama i onda kada se utakmica riješavala nisam mogao da igram kvalitetnu odbranu i da budem dovoljno čvrst."

Poraz od Houstona nakon 62 pobjede u regularnoj sezoni te javne kritike koje je Rodman izrekao na račun Hilla i Popovicha su značile samo jedno. Kraj njegove epizode u Teksasu.

Ko je bio spreman da se kocka sa neukrotivim Rodmanom? Ko drugi nego Phil Jackson.


Istina Phil je prvobitno želio Derricka Colemana ali na kraju je Rodman bio jedino preostalo rješenje. Bullsi su dobro uradili domaću zadaću pa je iz San Antonija u Chicago sa njim stigao i jedini prijatelj iz tog tima Jack Haley koji je zadobio Rodmanovo povjerenje zato što mu nije smetalo da zajedno piju po gey barovima.
Jackson je računao da pored njega i manijakalne želje za pobjedom Michaela Jordana Rodman neće moći da previše naruši timsku hemiju i tako je bilo. Phil i dan danas tvrdi da niko brže i bolje nije pokupio principe trugao napada od navodno napadački limitiranog Dennisa Rodmana. Skok i odbrana su bili na vrhunskom nivou. Jackson je primjetio da Rodman bez obzira na svo nekontrolisano ponašanje želi da bude dio tima, ali pod nekim svojim uslovima:" Uvijek je kasnio na utakmice. Pred ostalima nije želio da gleda skauting. Obično bi potpuno go sa peškirom preko glave slušao sastanak u svlačionici. Poslije je od pomoćnika tražio skautnig i čitao i gledao film dok nema nikoga u blizini. Želio je da sačuva oreolu buntovnika i čovjeka koji sve radi na svoj način"

U vrijeme dok su Bullsi rušili rekorde i ostvarili 72 pobjede 1996 godine, svjetlo dana je ugledala Rodmanova biografija "Loš koliko to želim biti". Knjiga je bila izuzetno čudno napisana i izuzev priče o njegovim odnosima sa ženama(nevinost je izgubio sa prostitutkom u 21 godini, a kao član Spursa je imao po barem dvije djevojke u svakom NBA gradu), vezi sa Madonnom(u kratkim crtama ona je htjela da joj napravi dijete, on to nije htio. Ona je htjela da je oralno zadovoljava, on to nije htio) nije ponudila ništa izuzev potvrde da je Dennis Rodman već dugo vremena u mračnom periodu života te da je vrlo često razmišljao o samoubistvu zbog sveopšteg razočarenja ljudima i tuge koju je vukao iz djetinjstva.

Chicago Bullsi su sa Rodmanom osvojili tri uzastopne titule prvaka.

Dennis je ofanizvnim skokom uništavao Sonicse, Pacerse, Orlando, Utah. Efikasno branio Kempa, Malonea, Mourninga, O'Neala, Smitsa, Dalea i Antonio Davisa. U finalu protiv Seattlea je dva puta imao po 11 ofanzivnih skokova što je navelo trenera Karla da kaže kako je Rodman sam dobio dvije utakmice. Istovremeno Rodman je u tri godine u Bullsima udarao glavom sudije, nosio vjenčanice i karmin na usnama, šutirao kamermane, odlazio na kečerske mečeve u pauzi između dvije utakmice NBA finala. Jackson je čak angažovao psihijatra da ga prati i posmatra Rodmanovo ponašanje kako bi se uspotavila neka dijagnoza ali je i psihijatar digao ruke nakon što je shvatio da Rodman u barovima i klubovima dočeka zoru pet puta u sedam dana.

Nakon što je Jerry Crause rasturio antologijsku generaciju Bullsa za Rodmana je bilo sve manje mjesta u NBA. Kratke epizode u Lakersima i Dallasu gdje je bio vidno nezainteresovan pa onda klasični primjer igrača koji ne zna kada je kraj te angažmani u ABA ligi i Meksiku te par nastupa u Finskoj i Engleskoj za dolar više.

Život Dennisa Rodmana je do današnjeg dana ostao jedan veliki bućkuriš u kojem onaj njegov normalni dio nikako ne može do kraja da ispliva na površinu. Upravo kada je djeluje da je neka stabilnost ušla u njegovu blizinu on se potrudi da to uništi. Oca je nedavno sreo na Filipinima prvi put nakon 40 godina i kratko su razgovarali(Rodman preko tate ima još 27 braće i sestara. Većinu naravno nikada u životu nije vidio). Sa majkom je ponovo počeo da razgovora nakon sedam godina i to nakon što se prijavio u kliniku za odvikavanje od alkohola ali odmah potpisao ugovor da uleti u rijaliti šou na tu temu.

Svoj djecu uglavnom ne viđa i redovno priznaje da je očajan otac ali ništa ne radi da to ispravi. Reklamira votku i sredstva za liječenje mamurluka, istovremeno je bivšoj ženi dužan 800 hiljada dolara na ime alimentacije i troškova za odgoj djece. Iako je stalno pričao kako ga NBA birokrate nikada neće izglasati u Kuću slavnih to se ipak dogodilo. Čovjek koji je jednako dobro branio svaku poziciju i svakoga od Spuda Webba do Shaquillea O'Neala je dobio svoj trenutak apsolutnog košarkaškog priznanja. Plakao je tokom govora zbog svog života i zbog onih koji u tom trenutku nisu bili među živima, a koji su mu značili puno.

Njegova najnovija avantura je mirovna misija u Sjevernoj Koreji i gledanje NBA utakmica iz 80-tih sa diktatorom Kim Jung-unom za kojeg je ustanovio da je "odličan tata" i "njegov prijatelj do kraja života".
Svojevremeno kada su doktori ubacili podatke legendarnog gitariste Rolling Stonesa Keitha Richardsa u kompjuter povratna informacija je bila da je mrtav već 30 godina. Posljednja knjiga Dennisa Rodmana se zove "Do sada sam trebao biti mrtav"....srećom još uvijek je živ i trenutno ga možete pronaći u Pyongyangu kao selektora reprezentacije Sjeverne Koreje....

[DIFovac]

Obrij se Kosticu

[Henry]

Riđobradi čarobnjak

Sergio Rodriguez - El Chacho sa bradom čarobnjaka Gandalfa oduševljava iz utakmice u utakmicu.

Nekada najbolji junior Evrope i svjetski prvak sa Španijom, odlaskom u NBA je potpuno izgubio samopouzdanje. Povratkom u Real pod vođstvom Ettorea Messine, Sergio Rodriguez je odigrao neke od najlošijih utakmica u karijeri. Dolazak Pabla Lasa na klupu Reala je vjerovatno spasio njegov košarkaški život.

El Chacho sa bradom čarobnjaka Gandalfa i Real Madrid oduševljavaju iz utakmice u utakmicu.
U NBA je otišao sa reputacijom jednog od najatraktivnijih playmakera. Rodriguez je vidio sve na terenu i dijelio asistencije koje neko sa Tenerifa ne bi trebao da dijeli. Lopta je bila sastavni dio ruke, dribling kao naučen na ulicama New Yorka... Promjene pravca koje lome kičmu protivnicima, driblinzi iza leđa u punom trku, lob pasovi sa pola terena kojih se ne bi postidio ni Gary Payton. Rodriguez je bio "španska čokolada", "španska inkvizicija", dječak sa pregledom igre Magica Johnsona i driblingom Tima Hardawaya, ali negdje usput se izgubio...

Sergio Rodriguez je bio Ricky Rubio prije Ricky Rubia.

Na juniorskom prvenstvu Evrope u Saragosi, El Chacho (skraćeno od Muchacho tj. dječak) je odigrao košarku kakvu igraju najveći. Španija je osvojila titulu prvaka, a on je bio proglašen najboljim igračem prvenstva. Najbolji mladi igrači Španije uglavnom tokom svog igračkog puta zakače Estudiantes. Skauti Estua su prvi zapazili i potencijal momka koji je fizički uglavnom bio inferioran, ali je kreativno bio za tri klase iznad ostalih.

Na krilima juniorskog zlata Rodriguez je naredne sezone proglašen za zvijezdu u usponu ACB lige. Njegov Estudiantes je dogurao i do finala play-offa, gdje je poražen od Barce. Sergio je već sa 18 godina u Estudiantesu imao oko 20 minuta po utakmici u Euroligi za šest poena i tri asistencije u prosjeku.

Još na pripremama za Eurobasket 2005. rodila se konekcija na terenu između Sergia i Rudy Fernandeza. Ono što će u Portlandu nositi nadimak "španska inkvizicija" je u suštini bila jednostavna akcija koju niko nije uspijevao da zaustavi. Rodriguez bi kontrolisao loptu na srednini terena i obično gledao u drugu stranu. Rudy Fernadez koji se još od kadetskih dana sjajno kretao bez lopte bi isfintirao svog čuvara, te uz čeonu liniju utrčao iza leđa odbrane.

Uslijedio bi perfektan lob pas i zakucavanje...

I tako jednom ili dva puta gotovo na svakoj utakmici španske reprezentacije. Ono što je postalo fascinantno kod ove akcije, osim činjenice da je igraju dva tipa koji ne djeluju da mogu odigrati takvo nešto, jeste nevjerovatna sposobnost i jednog i drugog da potpuno iznenade protivničku odbranu. Svi znaju da treba paziti utrčavanje uz čeonu liniju Rudya i lob pas koji slijedi, ali je odbrana gotovo svaki put potpuno zatečena tim potezom.

Ova i brojne druge majstorije Sergio Rodrigueza su bile u punom zamahu tokom SP 2006. godine u Japanu. Španija je prvi put u istoriji postala svjetski prvak,a Chacho Rodriguez je bio u transu. Imao je 20 godina i već bio bitan faktor u reprezentaciji koja je postala šampion svijeta. Njegov trener iz Estua i ujedno selektor Španije Pepu Hernandez je tačno znao šta da traži i šta će da dobije od virtuoza kakav je Rodriguez. Hajde što su se njegovim driblinzima i lucidnim asistencijama oduševljavali navijači, nego je i španska klupa padala u euforiju nakon pasova iz driblinga na zicer kroz kompletnu odbranu. Sergio je po mišljenju većine bio spreman za NBA. Tamo je i otišao.

Šta bi bilo da je Rodriguez zaista zaigrao u timu koji ga je originalno birao? Igrač sa njegovim pregledom igre bi vjerovatno dušu dao za sistem kakav su Phoenix Sansi i Mike D'Antoni forsirali tih godina. Plus što bi Chacho učio od Stevea Nasha. Ali Sunsi su kao i svih godina pod vodstvom Roberta Sarvera, uglavnom vodili računa kako da ostanu ispod gornjeg limita platnog spiska, tako da je Rodriguez za odštetu proslijeđen Portlandu i Nateu McMillanu.

Nate je čitav svoj igrački vijek u NBA izgradio na čvrstoj odbrani i igri u napadu bez trunke atraktivnosti. Takav je bio i kao trener. Zanimala ga je isključivo odbrana. U napadu su mogli i da se postižu golovi što se njega tiče. Šta ima veze što Rodriguez svako malo izazove uzdahe navijača u Rose Gardenu, kada ne klizi dovoljno dobro u stavu ili zapinje u blokovima. Da ne bude zabune... Nate McMillan je davao minute Rodriguezu, ali je ovaj već nakon prve greške u odbrani letio van igre i nakon nekog vremena počeo da gubi sampouzdanje i da se osvrće preko ramena. "Plašio sam se svake greške. Gledao ka klupi nakon svakog primljenog koša ili promašenog šuta."
Rodriguez je bio španski dijamant, igrač koji je rano dobio slobodu u igri i onda tu slobodu pravdao svojim vanserijskim potezima. Treneri u Španiji su bili zaljubljeni u njegov stil igre, ali to nije puno značilo McMillanu. Sve što je Nate vidio je bila loša individualna i timska odbrana, te vrlo skroman šut sa distance, koji je posebno dolazio do izražaja jer u NBA Sergio nije mogao da prodire kao u Evropi.

Portland je rješenje pronašao u treneru za šut Johnu Townsendu, jednom od najboljih u tom segmentu u čitavoj Americi. Townsend i Rodriguez su tako započeli svoje ljetne seanse, koje traju do današnjih dana. Na treninzima je uz Rodrigueza svoj šut popravljao i njegov najbolji drug Carlos Suarez. Townsend je promjenio način na koji Sergio drži loptu prilikom šuta, poziciju lakta te ga natjerao da šutira sa većim lukom.

Obično kažu da nije dobro kada igrač u seniorskoj košarci mijenja način na koji šutira, posebno ako nema dovoljno želje da novi način šutiranja utrenira do maksimuma, a Chacho nikada nije važio za posebno upornog kada su treninzi u pitanju.

Udarci su stizali jedan za drugim.

Garcia Aito Renneses je izostavio Rodrigueza sa liste putnika za OI u Pekingu, kako bi se napravio prostor za novog dragulja - Ricky Rubia. Tog ljeta Sergio je odradio prvu turu ljetnih treninga i sa nestrpljenjem čekao novu sezonu u Blazersima.

Ne da nije bilo bolje, bilo je čak i gore. nova tehnika šuta je davala samo sporadične rezultate. Rodriguez je mijenjao izbačaj od napada do napada. Ponekada pogađao, ali uglavnom promašivao. Život pod Nateom McMillanom je postajao sve teži. Ni dolazak Rudy Fernandeza nije promjenio stvari. Rudy je igrao. Chacho je bacao alley-oopove, provlačio lopte na polaganja saigrača iz nemogućih uglova, ali je u neizvjesnim završnicama uglavnom vrtio peškir na klupi.

Mijenjan je tamo gdje dobrih rezultata uglavnom nema, u Sacramento pa zatim u New York Knickse, gdje je konačno došao u sistem Mike D'Antonija, ali ni to nije pomoglo. D'Antoni je imao puno većih problema od spašavanja karijere Rodrigueza, koji kod D'Antonija jeste imao najveću minutažu u NBA karijeri, ali ta ekipa Knicksa, kao i sve druge proteklih godina, nije išla nikuda.

Poziv Reala Rodriguez je prihvatio objeručke. Ettore Messina je navodno vraćao Real na stare staze slave. Prekrasan grad koji Sergio dobro poznaje, liga u kojoj je izgradio ime i šansa da osvoji titulu evropskog prvaka. Idealan scenario? Malo sutra.

Mizerno samopouzdanje Rodrigueza talijanski trener je potpuno dotukao.

"Igrao sam pod ručnom čitavo vrijeme njegovog boravka ovdje."

Ettore Messina je imao jasnu viziju šta želi od playmakera, ali u toj viziji nije bilo puno mjesta za Chachove bravure. Kao i kod McMillana, za svaku grešku je letio na klupu i počeo da se pita da li on to uopšte može: "U jednom trenutku sam zaista posumnjao u svoje mogućnosti. Pitao sam da li ja mogu da igram košarku na vrhunskom nivou."

Spas je stigao u vidu Pabla Lasa. Laso je čitavu igračku karijeru proveo na mjestu playmakera. Dogurao je i do reprezentacije Španije. Znao je da Chacho mora da ima slobodu u igri i tu slobodu je i dobio. Šut na kojem je radio svakog ljeta sa 300 do 500 ubačenih lopti dnevno je konačno počeo da pogađa u kontinutetu. Prekoret karijere se desio tokom polufinala play-offa protiv Caje Laboral prije dvije godine.

Pri vodstvu Caje sa 2:1 u seriji te 14 razlike sredinom treće četvrtine Rodriguez je poludio, načisto. Vezao je četiri trojke bez promašaja, pogodio par šuteva sa poludistance, podijelio nekoliko asistencija te poraz pretvorio u pobjedu. Real se plasirao u finale, gdje je u pet utakmica poražen od Barce, a Sergio je trojke u playoffu šutirao 58%.
Od prošle sezone ponovo gledamo onog Rodrigueza koji je trebao da bude. Dočekao je i put na OI u London, gdje je osvojio srebrenu medalju, pustio je bradu i kosu i počeo da radi sve one svoje ludorije u punoj brzini, uz apsolutno odobravanje trenera. Real je nošen "barbinim" trojkama, prodorima i šutevima sa poludistance iz desnog driblinga kada se utakmica odlučuje konačno postao prvak Španije. Za korak su ostali kratki u Euroligi. Nakon Evropskog prvenstva u Sloveniji, gdje je sve oduševio lakoćom driblinga i asistencije, ponovo se javilo interesovanje NBA klubova, prije svih Clevelanda.

Sergio Rodriguez u ovom trenutku igra najbolju sezonu u karijeri. Za 20 minuta u prosjeku on je najbolji asistent u ligi, dakle kao rezervni play čovjek predvodi Endesa ligu u asistencijama sa 6,5 po utakmici. Trojke šutira 45%, dvojke 55%, slobodna bacanja 80%. Ubacuje oko 12 poena po utakmici. Real melje sve protivnike na početku sezone. Izjednačili su vlastiti rekord od 23 pobjede zaredom u svim takmičenjima iz 1961. godine, a pobjeđuju sa prosječno 20 razlike.

"Kraljevski klub" igra daleko najljepšu košarku u Evropi, a osnovni dodatak koji čini Real tako atraktivnim jeste riđobradi momak sa Tenerifa, koji se sa loptom pretvara u pravog mađioničara...

[lockdown]

Nigde veze brada Gandalfa i Rodrigueza

[Nowitzki.ct]

Svakako da je uvreda za najpopularniji lik Tolkinovih djela. Ne mozemo tako Edine ! Pravda za Gandalfa !

[Pit Bull]

Edin & Ivan - podcast od juce ----> http://www.tvarenasport.com/podcast/pod ... 2-2013.mp3

[Henry]

Gospodin Čarls (Barkli)

Za njegovu igru nije bio potreban bilo kakav sistem ili specijalna akcija. Barkley je sve kreirao sam, koristeći nevjerovatnu snagu i osjećaj za skok. Vrlo često je volio da nosi imidž negativca, a u suštini je rijetko dobar čovjek.

"Ja nisam ničiji uzor, ja sam samo košarkaš", često je govorio Charles Barkley. A kakav je košarkaš bio... Tako silan i dominantan na terenu.

Jedan od onih koji je mogao sve sam. Charles je bio prenizak za svoju poziciju, sa vječnim viškom kilograma, ali je pravio haos u reketu... Poentirao, skakao i asistirao, prosto nosio protivnike na ramenima.

Mlađi ga znaju kao duhovitog komentatora TNT-a, za moju generaciju je bio definicija igračke zvijeri.

Magic je imao osmijeh. Čovjek sa takvim osmijehom jednostavno ne može biti loš. Michael Jordan je bio savršena košarkaška i marketinška mašina, koja nikada nije dala kontroverznu izjavu. Larry Bird se uvijek držao po strani, kao i Moses Malone. Dr. J je bio uglađen i pričao kao da je šef nekog diplomatskog predstavništva. Karl Malone je bio kauboj. Stockton je bio iz hora bečkih dječaka. Samo je Charles Barkley bio svoj i nije se plašio da to pokaže... U svakom trenutku.

Volio sam i volim da gledam puno igrača, ali samo sam trojicu obožavao. Malone, Stockton i Barkley. "Tempo" i "Koš" su se kupovali zbog NBA statistika, ali i sporadičnih izvještaja iz Amerike, gdje se vrlo često pominjala namrgođena njuška iz Philadelphije, koja je briljirala na terenu, ali i ispaljivala za to vrijeme najluđe izjave koje je jedan sportista mogao da lansira.

"Imao sam božiji dar u skoku, ostali segmenti moje igre nisu bili bog zna šta. Nadao sam se da ću moći da imam 10 skokova po utakmici i da nakon 10 godina u NBA zaradim milion dolara te osiguram svoju porodicu", tako je razmišljao Barkley.

U trećem srednje je imao 110 kg na 178 cm visine. Naravno da nije upao među 12 najboljih. Narastao je tokom ljeta do 193 cm, ali je i njegova težina nezadrživo krenula ka 140 kg. Čak i sa tim dimenzijama je bio nestvarno skočan i pokretljiv te je dobio stipendiju univerziteta poznatog isključivo po američkom fudbalu. Pomoćnik tadašnjeg trenera Auburna Sonny Smith je u svoj notes zapisao "Ima jedan debeli, ali je na terenu kao vjetar... nosi sve pred sobom"...

Na Auburnu je košarkaški uglavnom nepismena publika dolazila da gleda kao cirkusku atrakciju 193 cm visokog Barkleya, koji je igrao na pozicijama krilnog centra i centra i lupao ludačke banane 30 cm višim igračima te nakon defanzivnog skoka - sa obaveznim driblingom iza leđa - jurišao od koša do koša uz brutalna zakucavanja sa dvije ruke, kojima je gotovo pomjerao konstrukciju (Na svoj 22. rođendan Charles Barkley je igrajući za 76erse zakucao tako snažno da je pomjerio kompletnu konstrukciju koša pola metra. Meč je bio prekinut 25 minuta dok su radnici osposobili i vratili koš u predviđenu poziciju. Da, toliko je bio snažan).
Južnjaci su se pitali "Odakle ovom debelom ovakva silina i skok iz tijela koje liči na sve osim na sportistu"... Mama je objašnjenje nudila u obliku transfuzije krvi koju je beba Charles dobio po rođenju, kada je patio od teškog oblika anemije, koji ga je zamalo koštao života.

Barkley tokom koledža nikako nije uspjevao da spusti težinu. Nije ni da se pretjerano trudio. Sonny Smith je imao pomoćnike koji su po čitav dan šetali sa Charlesom, sjedili sa njim na predavanjima i pazili da se pridržava propisane dijete. Barkley bi nakon utakmice pojeo jedan propisani sendvič, a zatim u svoju sobu prošvercovao tri porodične pizze i do jutra ostavio samo kartonska pakovanja...

Najbolji primjer Charlesove nesposobnosti da se odmakne od stola je došao tokom kampova za olimpijsku reprezentaciju u Los Angelesu 1984.

Barkley je tokom prvog mini kampa izgledao sjajno na treninzima i Bobby Knight se oduševio njegovom igrom, ali je tražio da se do sledećeg kampa dodatno pripremi i skine barem pet kilograma. Barkley ne samo da u propisanom roku nije pipnuo loptu, nego je na postojeću težinu nabacio još 15 kg. Knight ga je prvog precrtao sa spiska, što mu Charles nikada nije oprostio: "I danas mrzim to bijelo k....e, volio bih da sam igrao protiv Indiane do kraja života".

U NBA je došao 1984. godine, kao peti izbor u najjačoj draft klasi u istoriji košarke. Otišao je u Philadelphiju, tamo gdje navijači obožavaju da kritikuju i gdje samo par odabranih uživa bezuslovnu ljubav. Barkley je došao u tim koji je osvojio šampionsku titulu i čiju su svlačionicu držali veterani - Dr J, Moses Malone, Mo Cheeks (za kojeg je Charles u šali volio da kaže kako je imao samo jedno dobro oko i da je njime u kontri vidio samo Dr J-a) i Andrew Toney.

Mladog Barkleya je pod svoje okrilje uzeo Moses Malone, koji nije pričao puno ali se svaka njegova slušala.

On je u Charlesu prepoznao izgubljenog momka sa juga, kakav je i sam bio na početku... "Rekao je da bih mogao preskočiti koji obrok. On me je naučio šta znači biti profesionalac i biti spreman za svaki meč".

Barkley je s obzirom na godine šampionskog kvarteta 76ersa postepeno preuzimao mjesto glavnog igrača. U skoku je bio totalni teror. Čovjek od 193 cm je 1987. godine bio najbolji skakač NBA i to sa gotovo 15 skokova po tekmi, od čega pomalo nevjerovatnih šest u napadu!!

Barkley je najniži igrač u istoriji lige koji je osvojio titulu najboljeg NBA skakača.

"Često mi je govorio: 'Samo šutiraj. Svaki tvoj promašaj ja ću da uhvatim i vratim u koš'. Uglavnom je tako i bilo. Njegova želja da uhvati loptu koja se odbije od obruča je bila najveća koju sam vidio u životu", rekao je odlični šuter Hersey Hawkins, koji je četiri sezone bio Charlesov saigrač.

Za njegovu igru nije bio potreban bilo kakav sistem ili specijalna akcija. Barkley je sve kreirao sam, koristeći svoju nevjerovatnu snagu i osjećaj za skok. Kada dobije loptu na niskom postu, odbrane gotovo da nije bilo. Barkley je svoju ogromnu stražnjicu kombinovao sa zapanjujućom eksplozivnošću i poentirao gotovo bez greške protiv igrača koji su redom bili viši od njega. Ako bi došlo udvajanje, Barkley bi uvijek pronalazio saigrača samog na šutu (vrlo često podcijenjen segment je bio njegov pregled igre. Uostalom, pogledajte njegov pas za Mikea Gminskog protiv Knicksa. Jedno od najboljih dodavanja ikada viđenih u košarci)

Dueli Barkleya i Karla Malone su bili dueli u kojima je doslovno sve pucalo u kontaktu. Za mene bez ikakve dileme dvoboji dva najbolja krilna centra koja sam gledao. Dva igrača kojima ste mogli samo jednom da se postavite za faul u napadu tokom utakmice...

"Moja filozofija je bila da mi se tokom utakmice možeš postaviti za faul u napadu, ali samo jednom, jer ću dok pravim taj faul ja istinski pokušati da te ubijem. Tako da se niko nije postavljao dva puta." (Njegove kontranapade i zakucavanja je ovjekovječila legendarna rep grupa Public Enemy u pjesmi "Rebel Without a Pause", stihovima koje izgovara Chuck D: "Simple and plain, give me the lane, I'll throw it down your throat like Barkley!")

Barkley je lomio i van terena. Davao je izjave koje su vrlo često izazivale negativne konotacije u javnosti. S obzirom da se Charles kretao uglavnom sam, bez tjelohranitelja ili bilo kakve pratnje, svako malo se pojavljivala neka osoba koja je tražila konfrontaciju, a od čega Barkley nije bježao, naprotiv.

Njegovih osam godina u Philadelphiji je proteklo u sjajnim individualnim sezonama te sa malo uspjeha tokom play-offa. Barkley je imao oko 60% šuta iz igre, 25 poena i 12 skokova u prosjeku iz godine u godinu, ali Phila nije imala timski kvalitet da se suprotstavi Pistonsima, Celticsima, Bullsima i Knicksima.

Barkley je bio izuzetno nervozan zbog nedostatka kvalitetnih pojačanja, tako da je otvoreno kritikovao vlasnika tima i menadžment, onako kako samo on zna. Početak njegovog kraja u Philadelphiji je bio incident na utakmici u New Jerseyu, gdje je Chuck pokušao da pljune navijača pod košem koji ga je vrijeđao čitavu utakmicu, a umesto njega pogodio djevojčicu koja je sjedila u blizini. Incident je emitovan u svim vijestima i događaj je dobio nacionalni publicitet.

"To je nešto zbog čega ću se kajati do kraja života. Uradio sam izuzetno glupu stvar, ali ona i njeni roditelji su mi dali priliku da se iskupim i to sam i uradio".

U moru incidenata koji su vrlo često zataškavani, kap koja je prelila čašu je bila tuča u jednom baru u Milwaukeeju, zbog čega je protiv njega podignuta optužnica. Tim ga je mijenjao u Phoenix još dok je suđenje bilo u toku. Kada je dobio poziv agenta i saznao da više nije član Phile, Barkley je na putu kući plaćao ture pića svim putnicima u avionu.

"Vlasnik Katz nikada nije želio da osvoji titulu prvaka, zaista vjerujem u to. Njemu je bilo dovoljno da puni dvoranu i da se plasiramo u play-off. Za više od toga ga nije bilo briga da potroši. Tražio sam Shaqa, a dobio sam Charlesa Shackelforda".

Barkley je prije dolaska u Phoenix doveo svoje tijelo u najbolju formu ikada. Na OI u Barceloni je kao član Dream Teama bio najbolji strijelac i igrač američke reprezentacije, uz uobičajenu dozu blesavih izjava i poteza. Izdvaja se udaranje reprezentativca Angole laktom u grudi te izjava nakon toga: "Otkud ja znam, mogao je da ima koplje iza leđa".
Sezonu u Phoenixu je odigrao fenomenalno, kao uostalom i većinu godina u 76ersima, ali je prvi put u karijeri imao kvalitetnu kolekciju saigrača da ga isprate. Sunsi su ostvarili najbolji omjer u ligi i zatim krenuli u play-off. U prvom krugu su gubili od Lakersa sa 2:0, uz dva poraza na domaćem terenu, pa okrenuli na 3:2. U polufinalu su sredili Spurse, pa u fantastičnom finalu Zapada Sonicse sa 4:3, gdje je Barkley imao triple-double učinke u petoj i sedmoj utakmici.

Finale sa Bullsima je bila čista antologija (jedno od najboljih ikada, obavezno pogledajte svaki meč. Nemoguće dobra košarka se igrala).

Chicago je dobio prve dvije u Phoenixu, Sunsi su dobili treću nakon tri produžetka, gdje je Dan Majerle zabijao trojke iz svalčionice. U četvrtoj je Michael Jordan sasuo 55 poena za tijesnu pobjedu Bullsa, da bi Phoenix uz odličnu utakmicu Barkleya i liječenog kokainskog ovisnika Richarda Dumasa poslao seriju nazad u Arizonu. Sunsi su u šestoj imali dva razlike 15 sekundi do kraja, ali se onda ukazao John Paxson i ostalo je istorija.

Barkleya je poraz protiv Bullsa dotukao. Prazan pogled na press konferenciji nakon završetka finala je govorio sve. Sunsi su imali još dvije odlične sezone, ali su dva puta protiv kasnijih šampiona Houston Rocketsa gubili vođstvo od 2:0, odnosno 3:1. Barkley se posvađao sa Kevinom Johnsonom i ta svađa je rasturila tim Sunsa, jedan od najboljih koji nije uspio da osvoji titulu (Barkley je jednom prilikom rekao Johnsonu: "Ako ti odeš u striptiz bar sa mnom, ja ću otići s tobom u crkvu." Kevin je otišao u striptiz bar, Barkley se u crkvi nije pojavio.)

Rane je zaliječio zlatnom medaljom u Atlanti, gdje je ponovo bio najbolji strijelac američke olimpijske reprezentacije, šutirajući zapanjujućih 82% iz igre. Barkley je ubrzo mijenjan u Houston da nešto pokuša sa Drexlerom i Olajuwonom, ali trojac koji više nije bio u naponu snage nije mogao daleko. Nije pomogao ni dolazak Scottie Pippena, sa kojim se Barkley žestoko posvađao kada je ovaj odmaglio u Portland nakon samo godinu dana.

Sudbina je htjela da Barkley svoju posljednju pravu NBA utakmicu odigra upravo u Philadelphiji. Ruptura kvadricepsa ga je odvojila od terena na četiri mjeseca, ali Charles se vratio jer je želio da teren napusti na obje noge. Posljednji koš u karijeri je ubacio nakon ofanzivnog skoka protiv Vancouver Grizzliesa, zatim je napustio teren i rekao konačno "zbogom" košarci.

Za sve ove godine sa Barkleyem nikada, ali nikada, nije bilo dosadno. Zbijao je šale na račun novinara, navijača i saigrača, ali se često šalio i na svoj. Izgubio je preko 10 miliona dolara na kocki, ali je i više od toga podijelio u humanitarne svrhe. Bacao je ljude kroz izloge kafića, lomio im noseve, išao na sudove, a istovremeno plaćao liječenja bolesnoj djeci i kupovao stanove i kuće siromašnima bez ikakve pompe ili medijskog eksponiranja. Vrlo često je volio da nosi imidž negativca, a u suštini je rijetko dobar čovjek.
Čak i sada, Barkley je duša TV studija koji se smatra najboljim u bilo kojem američkom sportu već gotovo deceniju. "Inside the NBA" je poligon gdje Emmyem nagrađeni Charles ne može da izgovori pola imena igrača, niti da prepozna one koji malo igraju. Opet, čovjek koji odgleda po par minuta većine utakmica o kojima priča, uspjeva svojom iskrenošću i smislom za humor da gledaoce drži prikovanim za ekrane.

Charlesa sam imao priliku da upoznam u Dallasu prije nekoliko godina. U lobiju hotela je bilo barem 30 sadašnjih i bivših NBA igrača i znate oko koga je bila najveća gužva? Barkley je držao govor svima koji su htjeli da slušaju, grlio se i šalio sa potpunim strancima... Slikao sa svakim ko je to htio. Nijednog trenutka nije izgledao kao da se dosađuje ili kao da mu je ispod časti zato što nije u društvu "sebi ravnih". Charlesu je uvijek bilo udobno u vlastitoj koži. Vrhunac je bio kada je počastio sve u svojoj blizini pićem u hotelskom baru, takvi ljudi se u vrhunskom sportu jednostavno ne pojavljuju često...

"Titula? Meni košarka ne duguje ništa... Ja dugujem sve u svom životu košarci. Da je nije bilo, ja bih ostao siromah iz Alabame. Ovako sam obišao čitav svijet. Upoznao sam nevjerovatan broj ljudi, upoznao sam predsjednike država, kraljeve, prinčeve, ljude koje nisam ni sanjao da mogu sresti, a kamoli upoznati. Zaradio sam novac kojim mogu da zbrinem i svoju kćerku i njenu djecu kada dođu na svijet. Sve to zbog ovog sporta. Ja košarci dugujem sve..."

[Pit Bull]

Lale Lucic : "Ovaj BuHa iz Sirokog"

[Henry]

SAKRAMENTO KINGSI - Zamalo kraljevi

Na vaš zahtev! Ovo je priča o timu zbog kojeg se nije spavalo godinama. Priča o tome kako je Geoff Petrie naglavačke okrenuo jednu od najlošijih NBA franšiza svih vremena.

Danas ispunjavamo muzičke želje... U glasanju na Facebooku za novu temu ove kolumne, voljom većine pobedila je priča o Sacramento Kingsima iz perioda 1998-2004. Dakle, u nastavku - Arco Arena, Webber, Divac, Bibby, Stojaković, Bijela Čokolada, Petrie, Bobby Jax, Turkoglu, Carril, Adelman i njihova atraktivna košarka iz tog perioda.

Jedna od najlošijih ekipa u istoriji NBA lige su bez dileme Sacramento Kingsi. Imaju jednu titulu iz 1951. godine, kada košarka baš i nije bila ovo što danas gledamo i kada su bili smješteni u Rochesteru.

Godine prelazaka iz grada u grad nisu puno značile timu kojeg danas poznajemo kao Sacramento Kings. Bilo da su igrali u Cinncinatiju, Kansas Cityu ili Sacramentu, bili su uglavnom podrum lige.

Era nekoliko vanserijskih igrača je bilo. U NBA čistilištu svoju statistiku su nabijali Oscar Robertson, Nate "Tiny" Archibald i Mitch Richmond. Upravo ovaj posljednji je i doživio najveći šok, kada je u naponu snage i forme mijenjan iz jednog od najatraktivnijih timova lige Golden Statea u Sacramento za Billy Owensa, tokom evidentnog pomračenja uma Dona Nelsona.

Godinama smo tako i poznavali Sacramento. Tim u kojem razbija Mitch Richmond, po Jordanovom priznanju jedan od njegovih najtežih protivinika i tim koji uglavnom ne pobjeđuje nikoga. NBA action se gledao između ostalog i zbog rubrike "On fire", gdje je svako malo Richmond cijepao mrežice sa svih pozicija. Sve je naglavačke okrenuo jedan čovjek - Geoff Petrie.

Da li je Geoff bio pijani kockar kojeg je služila kuglica i karta u ludoj seriji, teško je i danas reći. Ali, kako god bilo, ovaj bivši student Princetona u periodu 1995-2004. gotovo da nije mogao promašiti ili povući loš potez.

Petrie je radio sve da učini Kingse relevantnima. To je uključivalo i obilaske evropskog tržišta, gdje je našao tinejdžera od 206 cm sa nevjerovatnim skok šutem. On se zvao Predrag Stojaković i u tom trenutku bio je igrač Paoka. Petrie ga je kaparisao već 1996. godine (godinu ranije je draftovao Dejana Bodirogu, ali Deki nikada nije otišao u NBA).

Iste godine na klupu Sacramenta je sjeo u ulozi pomoćnika "košarkaški Yoda", bivši trener Princeton univerziteta i čovjek koji je u modernoj košarci proslavio "Princeton napad" - Pete Carril. Carril je bio jedini trener koji je ostvario preko 500 pobjeda u koledž košarci, a da nije mogao davati sportske stipendije (Princeton je škola iz Ivy lige, a tamo se isključivo gleda kakav si đak. Nečiji sportski talenat je apsolutno nebitan). Sa takvom kompozicijom igrača Carril je imao samo jednu negativnu sezonu u 29 godina, koliko je sjedio na klupi Princetona. Primoran da cijedi zlato iz kamena, Carril je razvio napadačke akcije u kojima je svih pet igrača imalo jednaku mogućnost da se proslavi, gdje je bilo potrebno da svi na terenu budu solidni šuteri i dodavači i da se, što je najvažnije, kreću bez lopte, a ne stoje u mjestu. Zaštitni znak Princetona kroz godine je postalo utrčavanje iza leđa odbrane, pas od parket i polaganje dok protivinik zbunjeno gleda.

Umoran od borbe sa vjetrenjačama i pronalaženja igrača koji su fenomenalni učenici, a istovremeno znaju da driblaju loptu, Carril je rekao 'zbogom' i odlučio da ostavi NCAA, ne želeći da na tom nivou radi igdje osim Princetona. Ubrzo je stigao poziv njegovog bivšeg igrača Geoffa Petriea i Carril se sa svojim akcijama zaputio u NBA, u namjeri da dokaže kako njegov stil košarke itekako može da funkcioniše i među superzvijezdama koje vole da dominiraju loptu (Spone koje se naprave na koledžu u vidu odnosa trener - igrač, cimeri ili drugovi, u Americi se uglavnom ne zaboravljaju. Nebrojeno puta su izuzetno plaćene ili uticajne funkcije ljudi dobijali samo zato što su sobu dijelili sa osobom X).

Carril je uticao vrlo malo na Garry St Jeana, mnogo više na njegovog nasljednika Eddie Jordana, ali Kingsi jednostavno nisu imali materijal na terenu koji bi garantovao neki bitan napredak. Onda se Petrie ponovo razmahao. Pred početak štrajkom skraćene sezone 1998/99 poptisan je Rick Adelman, koji je bio u svojevrsnoj krizi trenerske filozofije.

Petrie je radio u Portlandu gotovo čitavo vrijeme Adelmanovog mandata tamo. Rick je sjeo na mjesto glavnog trenera Blazersa sa etiketom privremeni, ali je uslijedila serija odličnih rezultata, koja je uključivala i dva plasmana u NBA finale. Nakon otkaza u Portlandu Rick je doživio mali fijasko u Golden State Warriorsima i počeo da sumnja u svoje metode, zbog čega je i uzeo godinu dana pauze. Petrie je spojio Adelmana sa Carrilom i usmjerio ga da više vjeruje evropskim igračima nego što je to bio slučaj u Portlandu. Adelman je bio sve samo ne budala koja neće prihvatiti dobar savjet.

Na draftu 1998. godine Petrie je birao virtuoza sa loptom Jasona Williamsa. Potpisan je stub Princeton napada, centar koji je dobar dodavač sa visokog posta, a malo ih je bilo boljih od Vlade Divca. Iz Grčke je došao Predrag Stojaković, a Petrie je poslao Mitcha Richmonda i Othis Thorpea u Washington za Chrisa Webbera, koj je u prvi mah odbio da igra za tim koji "nikada nikoga nije pobjedio".

Nakon što su uspjeli da ubijede Webbera u dolazak, Kingsi su u štrajkom skraćenoj sezoni tek treći put otkada igraju u Sacramentu uspjeli da uđu u playoff. Tamo ih je čekala Utah Jazz. Kingsi su imali vodstvo od 2:1 i četvrtu utakmicu u bučnoj Arco Areni za prolazak dalje. Ipak, u posljednjim sekundama meča John Stockton je utišao dvoranu šutem za pobjedu, a Jazz je u Salt Lake Cityju osigurao prolaz.

Najbolji strijelac Kingsa je bio Chris Webber sa 20 poena po tekmi uz 13 skokova u prosjeku, čime je prekinuo dominaciju Dennisa Rodmana na prvom mjestu najboljih skakača lige. Vlade Divac je također imao double-double u prosjeku (14 i 10), dok je rookie sa Floride Jason Williams ubavicao gotovo 13 poena po utakmici, uz nestvarna dodavanja laktom, grudima, zubima (šest asistencija po utakmici).

Naredne sezone tim je pojačan Nickom Andersonom i Tony Delkom. Više prostora u igri je dobio mladi centar Scott Pollard. Kingsi su u NBA sezoni normalnog trajanja bili najefikasnija ekipa u ligi sa 105 poena po tekmi i čitavom serijom maestralnih driblinga i dodavanja Jasona Williamsa, koji je broj asistencija podigao na preko sedam po utakmici. Chris Webber je odigrao monstruoznu sezonu sa 24,5 poena, 10,5 skokova, 4,6 asistencija, 1,7 blokada i 1,7 ukradenih lopti.

Minutaža Peđe Stojakovića se popravila za tri minuta u odnosu na debitantsku sezonu, a on je došao do 12 poena u prosjeku uz gotovo 40% šuta za tri poena i gotovo 90% realizacije slobodnih bacanja.

Ipak i pored sjajnih rješenja u napadu i odličnog protoka lopte, Kingsi su bili tanki kao papir u odbrani, što ih je ponovo koštalo u prvom krugu playoffa. Opet serija od pet utakmica i eliminacija. Protivnik je bio najveći rival iz tog perioda, Los Angeles Lakersi na putu ka prvoj od tri uzastopne titule prvaka. Shaq i Kobe su u pet utakmica kombinovano ubacivali 57 poena u prosjeku, s tim da je Dizel imao i 17 skokova i tri blokade. Iako je bilo maksimalnih pet mečeva, nijedan nije bio neizvjestan, a niko od nosilaca igre Kingsa nije šutirao blizu 50% iz igre.

Kingsi su u narednu sezonu ponovo ušli jači. Petrie nije mirovao. Problem odbrane na vanjskim pozicijama je riješen dovođenjem Douga Christiea i njegove često pomahnitale supruge Jackie, u zamjenu za Corlissa Williamsona. Draftovan je još jedan igrač iz Evrope, tačnije Efes Pilsena. Novi član Kingsa je postao najtalentovaniji turski igrač Hido Turkoglu. U startnu petorku na poziciju niskog krila Adelman je stavio Stojakovića, klupu je dodatno ojačao Bobby Jackson i šou je mogao da počne.

Uigranost nukleusa ekipe u napadu je bila fascinantna.

Mogli su da igraju zatvorenih očiju.

Utrčavanja iza leđa odbrane, pasovi bez gledanja, alley-oopovi, trojke iz kontre, lopta je letila s jedne na drugu stranu, ponekada i bez spuštanja. Divac je razigravao Stojakovića i Christiea sa visokog posta za lake poene, isto su radili Webber i Williams, koji je pravio spektakl često i na uštrb supstance tj. rezultata. Kingsi su ponovo bili najefikasnija ekipa u ligi, a odbrana se zahvaljujući Christijevoj solidnoj imitaciji Pippena popela među 10 najboljih. Sezonu su završili sa 55 pobjeda, najviše u istoriji tima u tom trenutku.

Chris Webber je odigrao sezonu za pamćenje... 27 poena, 11 skokova, četiri asistencije, dve blokade i jedna ukradena lopta u prosjeku. Predrag Stojaković je postao igrač za 20 poena po utakmici u NBA uz sjajne procente šuta. Sacramento je sa 3:1 protiv Phoenixa dobio svoju prvu playoff seriju nakon 20 godina ali... Opet su se pojavili Lakersi.

Jedna od najjačih ekipa u novijoj istoriji lige pomela je Kingse sa parketa sa 4:0. Lakersi su te godine ukupno izgubili jednu playoff utakmicu na putu do druge uzastopne titule. Dovoljno je reći da je Kobe u četiri utakmice protiv Sacramenta imao prosjek od 35 poena, dok je Shaq ubacivao 33 uz 60% posto šuta iz igre. Pomoći nije bilo.

Geoff Petrie je shvatio da sa Jasonom Williamsom neće moći do titule i da je potrebna stabilnost i pouzdan šut na toj poziciji. Atrakcije je bilo i dovoljno u ostatku ekipe. Opet, kako mijenjati najpopularnijeg igrača u timu, kojeg su imitirala djeca širom SAD i koji je dovodio navijače u dvoranu?

Rekao sam da je Petrie uvijek bio kockar u duši, zar ne?. U julu 2001. godine Williams je poslat u Vancouver za Mikea Bibbya. Webber je za svoje odlične partije dobio 127 miliona dolara na sedam godina i odmah odigrao samo 54 utakmice. Ljutnje je itekako bilo, ali je Petrie vjerovao u hladnokrvnost koju su Mike Bibby i njegova grickalica za nokte ispoljavali u bitnim trenucima utakmica.

Bibby je kao igrač prve godine vodio Arizonu do NCAA titule i bez obzira na mladost bio najbolji kada je to bilo najpotrebnije. Umjesto u Clippersima, kojima ga je nudio njegov agent, nekada supermoćni David Falk, Bibby je na draftu završio u timu koji je bio dobar za Eurokup, Vancouver Grizzliesima, što Falk Clipsima nikada nije oprostio (Vidjeti slučaj kada im je Brand zabio nož u leđa i potpisao za 76erse. To je bilo Falkovo djelo).

Navijači nisu bili presretni dolaskom Bibbya, ali su ih igre čitavog tima ubrzo natjerale da zaborave Bijelu Čokoladu. Nisu smetale ni povrede Chrisa Webbera. Sacramento je ostvario najviše pobjeda u svojoj istoriji, 61. Imali su drugi najbolji napad i čak šestu najbolju odbranu. Stojaković je prvi put izabran za All Star utakmicu sa 21 poenom u prosjeku te 42% šuta za tri poena. Na All Star je ponovo izabran i Chris Webber, koji je sa 25 poena u sezoni i dalje bio najbolji strijelac tima. Bibby se savršeno uklopio - 14 poena, pet asistencija, odlični procenti šuta i racionalne odluke na terenu. Uopšte, Kingsi su te sezone imali pomalo nevjerovatnih sedam(!) igrača koji su ubacivali 10 ili više poena po utakmici!

U playoffu Kingsi su u četiri neizvjesne utakmice prvo izbacili Utah sa 3:1, gdje su Webber i Stojaković vodili glavnu riječ. U pet utakmica Kingsi su savladali Dallas, ali su zbog povrede izgubili Stojakovića već u trećoj utakmici serije. Njegov izostanak je potpuno nadomjestio Mike Bibby, koji je tom playoffu igrao košarku života. U direktnom duelu nadigrao je Stevea Nasha te u seriji prosječno ubacivao 22 poena uz sedam asistencija i 55% šuta za tri poena. Sve je bilo spremo za konačni obračun sa najvećim rivalom, koji ih je peckao na svakom koraku - LA Lakersima. Ovaj put, Kingsi su imali prednost domaćeg terena.

Po mišljenju mnogih stručnjaka Lakersi i Kingsi su odigrali jednu od najboljih playoff serija u proteklih 30 godina.

Počelo je neočekivano lakom pobjedom Lakersa u prvom meču, gdje su Kobe, Shaq i Horry ubacili 74 od timskih 106 poena. Sacramento se vratio u drugoj utakmici pobjedom u kojoj su Bibby i Webber predvodili domaćina. Serija se preselila u Staples Centar, gdje je Sacramento uzvratio sigurnom pobjedom, u kojoj su vodili gotovo čitavim tokom meča. Šest dvocifrenih u Sacramentu je predvodio Webber. Navijači Lakersa su bili šokirani.

Četvrta utakmica je bila nešto posebno čak i po standardima ove serije. Rasterećeni Kingsi iako i dalje bez Stojakovića, izašli su riješeni da zadaju završni udarac. Vodili su 24 razilike u prvom dijelu, 14 na poluvremenu. Lakersi su teturali i trpili udarce, ali nokaut Kingsi nisu mogli da plasiraju. Posljednje sekunde te utakmice pamte svi. Kingsi su imali dva razilike. Nakon time outa Jacksona, prvo je promašio Kobe, pa zatim Shaq. Divac je odlučio da izbije loptu što dalje od obruča, ali je poslao pravo u ruke Roberta Horrya, koji je bacio Staples Centar u totalni delirijum trojkom sa zvukom sirene za pobjedu Lakersa. Nakon meča Horry je u silnom metežu kratko izjavio kako ima bolesno dijete u bolnici i kako razmišlja o bitnijim stvarima od košarke.

Bez obzira što je izgledalo da je Horry uzeo dušu Kingsima svojim potezom, Sacramento je uzvratio na isti način u petoj tekmi. Junak je bio Mike Bibby, koji je čitav playoff igrao hladan kao led. Skok šut sa poludistance za pobjedu 92:91 i vodstvo 3:2.

Šesta utakmica je ušla u istoriju kao jedna od tri najkontroverznijie od 1998. naovamo. Zanimljivo, u dva slučaja su Lakersi bili u pitanju. U četvrtu četvrtinu se išlo sa izjednačenim rezultatom, da bi Lakersi do kraja šutnuli 27 slobodnih bacanja i pobjedili sa 106:102. Vrhunac je bio kada je Kobe laktom raskrvario nos Mikea Bibbya, a beku Kingsa svirana lična greška. Lakersi su šutirali 18 slobodnih bacanja više u odnosu na Kingse u četvrtom periodu. Slična priča je viđena i sedmoj utakmici finala 2010. protiv Bostona, kada je omjer bacanja u četvrtoj četvrtini tog meča u jednom trenutku bio 21:6 u korist Lakersa.

U sedmoj utakmici Kingsi su se uplašili pobjede. Viđeno je 16 izjednačenja i 19 promjena vodstva, ali izuzev Mikea Bibbya niko od igrača Sacramenta nije imao hrabrosti da pogleda koš u završnici i produžetku. Kingsi su trojke šutirali 2-20 te promašili 14 slobodnih bacanja. Na drugoj strani, Lakersi su imali kompletnu petorku sa 10 ili više ubačenih poena, te veliko samopouzdanje Shaqa i Kobea koji su ukupno dali 65 poena.

Ovaj poraz je na neki način zatvrio prozor ka NBA finalu i eventalnoj tituli za Sacramento Kingse. Još jednom su igrali dobro i u sezoni 2002-03 ostvarili 59 pobjeda, uz novu odličnu sezonu Stojakovića. U playoffu su izbacili Utah, ali se u drugoj utakmici polufinala Zapada protiv Mavsa teško povrijedio Webber i Kingsi nisu imali odgovor za baražnu paljbu Nicka Van Exela.

Ta povreda koljena je potpuno uništila karijeru Webbera, koji se vratio za posljednjih 25 utakmica naredne sezone, ali je bio sjenka nekada atletski savršenog igrača. Nisu pomogle ni najbolje sezone u karijerama Peđe Stojakovića i Mikea Bibbya. Minnesota je zaustavila Kingse u sedam utakmica.

Ubrzo je Geoff Petrie počeo sa rastavljanjem tima koji je došao na jednu utakmicu od plasmana u NBA finale, vjerovatno i osvajanja NBA titule, jer su na drugoj strani čekali skromni Netsi. Divac je otišao u Lakerse da završi karijeru, Webber je mijenjan u 76erse, Turkoglu je još godinu ranije otišao u Spurse... To je označilo i kraj ere Sacramenta. Najduže se zadržao omiljeni Petriev igrač Peđa Stojaković koji je 2006. godine poslat u Indianu za Rona Artesta.

U periodu od 1995. do 2006, Petrievi Kingsi su igrali playoff devet puta, od čega osam puta zaredom od '98 do 2006. Nakon toga kockarska sreća je napustila Geoffa Petria. I dalje je pogađao na draftu - Demarcus Cousins, Kevin Martin, Isiah Thomas... I dalje je dovodio dobre igrače za gotovo ništa zauzvrat, ali njegovi timovi više nisu igrali playoff, dok trenera nije mogao da pogodi ni pod razno. Promjenio ih je pet u šest godina.

Nakon što je franšiza zamalo otišla put Seattlea i nakon što je samo velikim zalaganjem Kevina Johnsona tim ostao u glavnom gradu Californije, otišao je i posljednji symbol uspona Kingsa, njihov arhitekta Geoff Petrie.

Tako blizu, a tako daleko...

[DIFovac]

Air Canada

Uz dužno poštovanje prema svim NBA zvezdama koje su dobro zakucavale, niko nije prišao blizu Vinceu Carteru. Kolumna za sretan rođendan čovjeku koji je redefinisao pojam atraktivnog igrača.

Michael Jordan, LeBron James, Shawn Kemp, Julius Erving, Dominique Wilkins, Blake Griffin, Larry Nance, Jason Richardson, Isaiah Rider.

Svi su zakucavali ili još uvijek zakucavaju spektakularno.

Uz dužno poštovanje prema svima njima, niko nije prišao blizu Vinceu Carteru. Kolumna za sretan rođendan čovjeku koji je redefinisao pojam atraktivnog igrača.

I 15 godina kasnije se najiskrenije pitam kako je moguće da živ čovjek na najvećem nivou košarke zakucava tako kako je to radio Vince Carter.

Nikada za mog života nismo isčekivali NBA action sa takvim nestrpljenjem kako kada je Vince stigao u Toronto. Nedeljom veče od 1998 pa dobre tri naredne godine nije postojalo ništa drugo. Donosili su se hrana i piće, nije bilo djevojke ni izlaska koji je mogao da naruši tih pola sata, tačnije tih zadnjih pet minuta "top ten countdowna" kada je na scenu stupao čudovišni a opet tako lagani skok Vincea Cartera.

Skakali smo sa kauča, urlali, nabacivali petaka jedan drugom. Koliko je puta samo izgovoreno:"Aaaaaa koji luđak!!", čak je i jedan stariji gospodin koji je uočio njegovo kucanje kroz otvoreni prozor dnevne sobe zavapio: "Kako ovo djeco u PM!!".


Bilo nas je briga za sve postulate košarke koje smo učili. Za timski rad, za pobjedu, za titulu. Samo smo htjeli da gledamo kako Vince Carter zakucava. Sve drugo je bilo sporedno u njegovoj igri. Mogao je da promaši 20 lopti zaredom, samo da je jednom smrvi preko Mutomba. Svako ko ima dovoljno godina i redovno prati košarku, pamti kakvu su euforiju izazvala njegova zakucavanja. Iza leđa protiv Indiane, tomahawk preko Mutomba, vjetrenjača u kontri protiv Bucksa, okret za 360 stepeni protiv Knicksa, serija zakucavanja preko Ratliffa koja je prijetila da okonča karijeru ovog centra, dva vezana preko Robinsona.

Komentatori Raptorsa su gubili glas svaki put "OOOO myyyy goddd!!! DUNK MACHINE STRIKES AGAIN!".

Hvatao je Alley-oopove blizu vrha table uvijek vodeći računa da se ne polomi, prikucavao je odbijene lopte preko isptuženih ruku centara od 216, driblao kroz noge u punom trku i zakucavao uz vraćanje lopte daleko iza glave, lob pas protiv Clippersa je uhvatio naizgled stojeći u vazduhu i zatim iz patike izvukao zakucavanje koje je gotovo srušilo dvoranu.

Znao je da je publika željna spektakla i on ga je nudio u ogromnim količnima svaku noć. U njegovim zakucavanjima nije bilo napora. Centar bi, npr. Ben Wallace skočio da izblokira njegovo zakucavanje, a Vince bi kao da stoji u nekom nevidiljivom liftu produžio još više svoj skok i završio posao.

Njegova pobjeda na takmičenju u zakucavanju 2000 u Oaklandu i danas stoji kao najveća dominacija jednog igrača na tom takmičenju ikada. Sva Carterova zakucavanja su bila za pamćenje. NBA zvijezde su skakutale od radosti, a Vince je nakon takmičenja priznao da je dugo pripremao neka zakucavanja ali da je neporedno prije početka odustao I odlučio da ide po osjećaju...

Prvo njegovo kucanje koje nas je ošamutilo je bilo još na koledžu. Zakucao je kako je u tom trenutku izgledalo preko kompletne petorke Clemsona (vjerujem da to postoji negdje na youtubeu). Vidjeli smo gomilu spektakularnih kucanja i prije toga, ali takav skok i eksplozivnost nismo nikada prije.



Vincea je kao i Michaela Jordana na North Carolinu doveo pomoćni trener Bill Guthridge. Carterova srednja škola je imala premalu dvoranu za sve zainteresovane pa su došli na ideju da proizvode tv signal i da ga puštaju u par obližnjih kafića kako bi što više ljudi moglo da vidi malog koji je skakao na vrh table. Ta ekipa Caroline je ujedno bila i posljednja koju je sa klupe vodila hodajuća legenda Dean Smith. Njegov vječni pomoćnik, već pomenuti Guthridge je u jednom trenutku preuzeo tim, ali sastav sa Carterom, Jamisonom, Shammondom Williamsom, Edom Cotom i Ademolom Okulajom nikada nije uspio da osvoji titulu. Carter je u dogovoru sa Smithom i Guthridgeom donio odluku da ode u NBA nakon što je postalo jasno da će biti među prvih deset na draftu.

Njegove prve dvije godine u ligi su bile takav pozitivan šok da je odmah biran u olimpijsku reprezentaciju.

U Sydneyu je američka reprezentacija uz dosta muke odbranila zlatnu medalju. Prvi put su pobjeđivali sa manje od 10 razlike, a polufinale protiv Litvanije su prošli kroz iglene uši. Carter se ponašao neshvatljivo arogantno. Laktao je protivničke igrače, unosio im se u lice, provocirao. On i Garnett prije svih su pokušavali da započnu tuču u svakoj utakmici, a vrhunac je bio incident na poluvremenu sa Rusijom kada je samo brzom intervencijom američkih trenera izbjegnuta velika sramota. Ipak košarkaški turnir u Sydneyu na kraju dana pamtimo samo po jednom. "Zakucavanje smrti", tako su ga nazvali Francuzi.

Vince Carter je preskočio 218cm visokog Frederica Weissa i zakucao.



Urlik je protresao dvoranu. Carter je odgurnuo Garnetta koji mu je trčao u zagrljaj. Niko nije mogao da vjeruje šta se desilo. I danas nakon svih gledanja ovo zakucavanje ostaje neshvatljivo. Zakucati preko čovjeka je jedna stvar, ali preskočiti 218 cm kao preponu?

Vince je po povratku u Toronto sklopio svoju najbolju sezonu, nažalost ikada. To mu je bila tek treća godina u ligi. Gotovo 28 poena po utakmici uz izbor za drugu petorku lige. Raptorsi su u playoffu izbacili Knickse, a zatim ispali u sedam teških utakmica od Philadelphije. Duel Iversona i Cartera je bio žestoko reklamiran i obojica su odigrali neke fenomenalne utakmice u toj seriji.

Pred sedmu utakmicu pojavila se i prva od mnogih kontroverzi koje su pratile Cartera do ovih dana. Vince je pred odlučujući meč protiv 76ersa odabrao da ode u Chapel Hill i primi fakultetsku diplomu. Ta vijest je pokrenula prvu od kasnije brojnih analiza koje se govorile uglavnom isto: "da li Cartera zaista košarka zanima do te mjere da je spreman da ide do kraja ili odustaje čim to vise nije zabava?"
Raptorsi su poraženi u tom meču, a Carter je promašio šut za pobjedu i naravno pokuenuo lavinu pitanja:"A šta da je ostao sa timom čitavo vrijeme?". Charles Oakley, njegov saigrač je kritikovao taj potez i rekao da "njegovo srce kuca drugačije". Taj rezultat sa Raptorsima u playffu Carter više neće ponoviti.

Iako je zbog koledža i moćnog odraza uglavnom bio upoređivan sa Michaelom Jordanom, Carter nikada nije prihvatao ta poređenja " Ne, nisam ni blizu.".

vins karter kucaFoto: Guliver/Getty Images/ Vinceov uzor je bio gospodin Julius Erving, zbog svoje uglađenosti, finih manira, elegantnosti na terenu i sposobnosti da zabavi publiku. Carter jednostavno u sebi nije imao instinct košarkaškog ubice kakav su nosily MJ ili Kobe.
Svađa koja je i pokrenula Cartera van Toronta se upravo desila zbog Dr. J-a. Nakon što je Toronto propustio playoff otpušten je kompletan menadžement, a Vince je zvao predsjednika tima i predložio da se Julius Erving imenuje za genralnog menadžera jer je osoba koja će prvući kvalitetne slobodne igrače u Kanadu. Nakon što je saznao da je to bio samo razgovor kako bi se umirio najbolji igrača i da Raptorsi nijednog trenutka nisu imali namjeru da angažuju Ervinga, Carter se žestoko naljutio. Tu se prvi put pojavila njegova izjava da ukoliko tim ne želi da konkuriše za najviši plasman trebaju ga pustiti da ide. Naravno u Torontu su bili svjesni ko im puni dvoranu, koga navijači gledaju I čije dresove kupuju. Uostalom Carter je potpisao produženje ugovora vrijedno 94 miliona dolara.

Tada kreću događaji koji su stavili mrlju na njegovu karijeru.

Ako pitate navijače Toronta, Viunce Carter je u narednom period sabotirao tim. Vince kaže da će istina jednom isplivati na vidjelo. Opet bez obzira koliko vam Carter bio drag potezi kao što su simuliranje povreda, odbijanje da ide na prodor I vrhunac odavanje akcije nacrtane na time-outu protvinničkim igračima su zaista potezi koje je nemoguće opravdati. U Jednom trenutku frustriran zbog stalnih optužbi za simuliranje povreda, Carter se fizički obrčunao sa tadašnjim trenerom Samom Mitchellom koji je odabrao pogrešan trenutak da započne raspravu na tut emu. Nakon što se kompletna svlačionica ismijala na Mitchellov račun dok je ležao na podu postalo je jasno da odnos trenera i najboljeg igrača vise ne može da se popravi.

Raptorsi su mijenjali svog najboljeg igrača za Alonzo Mourninga, Erica i Aarona Williamsa te dva izbora prve runde drafta. Mourning se nikada nije javio u Raptorse, tako da je Vince otišao u New Jersey gotovo besplatno. Naredne godine Cartera, pa sve do današnjih dana se protekle u spektakularnim zakucavanjima (Njegovo kucanje preko Alonza dok je igrao za Netse je naprosto brutalno) ali i sa vrlo malo timskog uspjeha.



Otvorila se jedna šansa kada je Carter poslan kući, tačnije u Orlando gdje se udružio sa Dwightom Howardom u vjerovatno posljednjem pokušaju da dohvati titulu. Zapeli su u finalu konferencije protiv Bostona, a Carter je ponovo bio skroman kada se rješavalo pitanje pobjednika.

I danas kada ima 37 godina Carter je igrač koji u datom trenutku može da ponudi spektakl. I dalje se desi ona prepoznatljiva lakoća skoka i zakucavanje koje podsjeti na dane kada je bio daleko najatraktivniji igrač lige. Vince je našao sve mjesto za penziju u Dallasu. Konačno ga vise ne boli noga nakon svakog prodora, ulazi sa klupe i serijom poena i dalje može da napravi štetu svakom timu u NBA.

Vlasnik Dallasa Mark Cuban ga obožava i smatra vrhunskim profesionalcem, nešto sa čime se većina navijača Toronta ne bi složila. Carter će vjerovatno ostati jedan u nizu vrhunskih igrača koji neće osvojiti titulu. I dok su Barkley, Malone, Stockton, Ewing i ostali dali sve od sebe i ostali kratki. Za Vincea Cartera nisam siguran da možemo reći isto.

vins karter usaFoto: Guliver/Getty Images/ U reprezentaciji sa majstorima Vince je imao bogomdani talenat koji za razliku od Lebrona, Kobea ili Duranta nije razvijao do maksimuma, a budite sigurni da je bio jednako talentovan kao oni, možda i talentovaniji. Vrlo često Vince nije bio spreman da ostavi sve na terenu, kada je postao toga svjestan već je bilo kasno. Opet on je jedan od rijetkih igrača kod kojih smo spremni da zanemarimo i supstancu i konačan rezultat i djetinjasto ponašanje, sve zbog poteza koji uvijek izmame oduševljenje.
Kada se Vince Carter odrazi u reketu zaboraviš na sve...

[Unexpected]

Kakav si ti bezlični folirant...
Nikada čovek Edine!

[Alonzo]

Kakav si ti bezlični folirant...
Nikada čovek Edine!

+ milion

Prodana p***a.

Nadam se da ce dobiti rucak, vazno je da se najede. $@)(@#%@#)%(_+@#%@#_+&%@#+@#&@#%+!!!

Saric, Saric, Saaaaric. Jbt, gram obraza nema. Bogdanovic blizu 30 pts - samo jednom ga je pomenuo i to jedva. A ovamo -> posle svakog skoka -> Saaaaric.

Najnizi nivo komentatora. Dno.

[Baron]

Pisao je kolumnu o BB pre par sedmica..

[Alonzo]

Nista ne znaci kolumna za utakmicu koja se igra uzivo.

Muka mi je cak i da ga komentarisem. Folirant. Ko ga ____.

Edit -> Alonzo. Nema vredjanja.