Edin Avdić - U obruču i oko njega

[Baron]

Kompjuter na terenu


Imao sam ideju da napišem tekst u povodu 51-og rođendana jednog od mojih najdražih igrača, ali završila se ABA liga pa smo morali da sačekamo sedam dana. Evo ga sada. Jedan od 50 najboljih NBA igrača svih vremena. Član Kuće slavnih. Najbolji asistent i kradljivac lopti u istoriji NBA. Čovjek koji je 19 godina igrao za jedan tim - Utah Jazz.

"Kako ovaj uopšte igra?", bilo je najčešće pitanje koje ste mogli čuti za Stocktona. Visina možda 183cm, dok je težina uglavnom bila do 80 kilograma. Odraz? Nepostojeći. Snaga? Koliko je može imati bijelac pomenutih dimenzija, koji svaku noć igra protiv nekih od najboljih atleta koje je svijet vidio. Ipak, John Stockton će u istoriji ostati upamćen kao vjerovatno najbolji čisti playmaker kojeg je košarka ikada imala.

Ne vjerujem da ću ikada voliti jedan košarkaški tim koliko sam volio ta izdanja Utah Jazza. Surovi profesionalci predvođeni beskompromisnim trenerom, koji su iz noći u noć odrađivali posao na najboljem mogućem nivou. Utah nisu zanimala priznanja navijača, stručnjaka, prostor u medijima. Nije ih bilo briga šta ko kaže. Kratki šorcevi, čudne frizure, nepostojanje tetovaža, savršene kretnje, blokovi, precizan šut, napadi iz udžbenika. Igrali su košarku onako kako sam ja, balavac zamišljao da košarka treba da se igra.

Nakon što sam odgledao njihovu prvu utakmicu Lakersi, Boston, Detroit, sve je palo u drugi plan. Magic, Thomas, Jordan, Bird me više nisu toliko zanimali. Mučio sam se da saznam šta rade Stockton, Karl i Jeff Malone. I danas se uvijek nasmijem kada "stručnjaci" kažu da se u NBA ne igra ozbiljno do playoffa. Tu su mi uvijek pred očima igrači Utaha koji su kidali, ali doslovno kidali svaki napad i svaku odbranu u svakoj utakmici. "Stručnjaci" njih valjda nisu gledali kada su formirali svoje "mišljenje". Centar svega je bio John Stockton.

Svojevremeno je pokojni vlasnik Jazza Larry Miller nakon jedne utakmice ušao u svlačionicu i rekao Stocktonu "Večeras sam vidio nešto što sam milsio da nikada neću vidjeti u životu. Vidio sam kako zabušavaš u jednoj akciji". Stockton je pocrvenio kao limenka Coca-Cole i kroz stisnute zube procijedio... "Ja nikada u svom životu nisam zabušavao", "Mislio sam da će me udariti na licu mjesta", kazao je Miller.

Koliko znate javnih ličnosti koje slava apsolutno ne zanima? Koji samo žele da urade svoj posao najbolje što mogu i da ih se ostavi na miru.

Od košarkaša ja znam samo za dvojicu. John Stockton i Moses Malone.

Moses je uglavnom ručao okrenut prema zidu i sam, ali zato što je bio neuki mladić sa sela koji je imao strašnih problema sa izražavanjem u javnosti pa se sakrivao u svakom trenutku od novinara.

Stocka sa druge strane slava, reklame, popularnost apsolutno nisu dodirivali. Snimanja reklamnih kampanja je odbijao jer su mu u tom terminu recimo djeca igrala fudbalsku utakmicu. Gostovanja u talk show emisijama su se poklapala sa porodičnom večerom. To su bili njegovi prioriteti, kao i kod većine običnih ljudi. Menadžera nikada nije imao. Za 19 godina u ligi sam je ispregovarao svaki svoj ugovor. Agent, PR, lični asistent, portparol, pratnja od 10 ljudi? Ma zaboravite. Toga nije bilo ni u tragovima. Frizura "Princ Valijant" se godinama nije promjenila, ultra kratki šorc koji je jedino on nosio u ligi u jednom trenutku je do kraja karijere bio tu. Autograme nije djelio. Bombastičnih izjava u novinama nikada nije bilo. Intervjui su mu bili najdosadniji mogući, ne zato što nije imao šta da kaže nego zato što nije želio da gubi vrijeme na novinare. Tekstove o neshvaćenosti, teškom odrastanju ili životnu priču iz njegovih usta nikada nećete čuti, jer se Stockton novinarima nikada nije povjeravao.

Do savršenstva je doveo sposobnost da suhoparnim i kratkim rečenicama okupljene predstavnike medija uspava i natjera na brzo povlačenje. Kada su ga pitali šta mu je bio najdraži trenutak iz boravka sa Dream Teamom u Barceloni, Stockton je odgovorio: "Jedna djevojka me je na ulici zamolila da je slikam sa Charlesom Barkleyem. Mislila je da sam neki turista".

Stockton je oduvijek želio da živi život normalnog, običnog čovjeka i to mu je polazilo za rukom. Njegov otac Jack u rodnom Spokeanu već decenijama drži tavernu u kojoj nema nijedne sinove slike. Tata je svojevremeno, na pitanje zašto, odgovorio: "Kada John otvori svoj restoran onda može da kači svoje slike".

Mlađi čitaoci kolumne treba da upamte: John Stockton je bio tata i mama playmakerske pozicije. Organizator igre iz udžbenika. Idola nije imao jer niko prije njega nije ličio na njega. Sam je iskovao svoj put. Zbog njega danas imam ozbiljan problem da gledam većinu playmakera. Jednostavno nisu Stockton. Kada sjediš na kauču, gledaš utakmicu i zamisliš gdje bi lopta trebala da dođe, ona je tu jer je Stockton vidio sve na terenu tri koraka unaprijed. Njegovu kombinaciju pregleda igre, preciznosti, izdržljivosti, kontrole lopte i dodavanja uvijek u pravo vrijeme na pravo mjesto, u današnjoj NBA nema niko.

Pravi se čudo od toga da 206cm visoki i 125kg teški LeBron James šutira 55% iz igre. John Stockton je u 34-oj godini šutirao 55% iz igre sa 180cm i u trenutku kada je vjerovatno bio sporiji i fizički inferiorniji od svakog startnog playa u ligi. John Stockton je dragi moji u karijeri šutirao 51,5% iz igre, za 19 godina u ligi!! Kobe Bryant nikada, ni u jednoj sezoni nije imao 50% šuta iz igre.

Bio je doktor pick 'n' roll igre u trenutku kada je ona bila novitet u ligi. Treneri Utaha su često pričali kako je Stockton nakon drafta došao i uzeo gotovo sve VHS snimke utakmica Jazza koje se bile na raspolaganju i zatim na prvi trening kamp došao potpuno spreman. Znao je sve kretnje u napadu svih igrača i svaku defanzivnu postavku. To je bila 1984. godina i skauting je uglavnom bio termin sa druge planete. Stockton je trebalo da bude rezervni play iza All Star igrača Ricky Greena.

"Tokom čitave prve sezone očekivao sam da me otpuste. Zato sam i došao tako spreman. Za mene nije bilo opuštanja. Mislim da sam bio igrač koji je potrošio najmanje novca u jednoj sezoni ikada. Iznajmio sam najjeftiniji mogući stan. Ništa u njemu nisam kupio. Čak ni grijanje nisam palio", u šali se prisjeća Stockton.

Kada je jedan od najboljih šutera lige Jeff Malone došao u Utah, Stockton ga je odvojio u stranu i razgovarao sa njim nekih 20-ak minuta o tome gdje najviše voli da dobije loptu, koje su mu omiljene pozicije na terenu... rezultat razgovora? "Nikada nisam dobio loš pas od Stocktona. Kunem se. Nikada mi nije bacio loptu iza leđa, u noge, ispred mene. Svako dodavanje je bilo tačno u ruke i ja sam samo trebao da šutnem." Njegove oči su vidjele saigrača tamo gdje ga niko drugi nije vidio.

Stockton je u ligu donio dva poteza koji su kasnije kopirali playmakeri kao Steve Nash ili Jason Kidd. Prvi je bio kada uđe u reket i ne sviđa mu što vidi, Stockton nikada nije gubio dribling nego bi otišao pod tablu i zatim se okrenuo licem ka terenu. Kompletna odbrana gleda u njeqa a on ispod table dijeli asistencije saigračima koji natrčavaju sa linije za tri poena (Ovo su Kidd i posebno Steve Nash koristili u svakom mogućem trenutku). Drugi potez je bila trojka iz prevođenja lopte, po sistemu "sada smo primili koš, protivnički navijači su u transu, bek koji me čuva se povlači par koraka unazad i ja ću da mu zveknem trojku u lice u trećoj sekundi napada i utišam dvoranu". Prošlo mu je barem 200 puta u karijeri.

Od predispozicija, ako o njima uopšte možemo govoriti, Stockton je imao urođenu izdržljivost i ogromne šake sa prstima dužine E.T-ija (Stocktonove šake su veće i od Rondovih ali ga to nije spriječavalo da bude izuzetan šuter i bio je jedan od rijetkih koji je iz udvajanja mogao da doda loptu jednom rukom). Kada je pozvan na pripreme američke reprezentacije pred OI u Los Angelesu 1984. godine, Stocktonu je nakon dvosatnog kondicionog treninga kod Bobby Knighta i pet minuta odmora izmjeren puls 41!! Mjerili su odmah nakon toga u čudu još tri puta i rezultat je bio isti. Kasnije tokom pregleda u Utahu njegov puls je u stanju mirovanja iznosio 35 otkucaja u minuti (prosječan muškarac u kondiciji ima oko 70-75 otkucaja). Doktori Jazza ustanovili su da bi Stockton sa svojim nalazima mogao da smjesta uđe u Spejs Šatl i putuje u svemir. "On se nikada ne znoji", kazao je svojevremeno još jedan fanatik fizičke pripreme Karl Malone, "u zadnjoj minuti playoff utakmice izgleda kao da je stigao na ručak nakon šetnje".

Stockton tokom čitave karijere nije znao za slobodno ljeto. Svake godine ritual je bio isti. Tokom jula je trenirao dva sata dnevno, u avgustu je to išlo na pet sati svaki dan. Treba li da napominjem da je omaleni, mršavi bijelac za 19 godina u ligi propustio 22 utakmice od mogućih 1526, od čega 18 u jednoj sezoni zbog povrede koljena koja mu je i jedina ozbiljna povreda u karijeri. Dakle Stock je u 18 sezona van terena bio samo četiri meča, a ko je gledao njegove mečeve zna da nikada nije bježao od bilo kakvog kontakta i čvrste igre (uostalom Barkley kaže da niko u ligi nije pravio prljavije blokove od Stocktona). Nenormalno je da jedan playmaker traje tako dugo. Nenormalno, ali nije slučajno. Čak i na prvoj godini fakulteta Gonzaga (koji je godinama bio poznat isključivo po tome što je Stockton tamo igrao) on je svaki petak veče kada nije bilo utakmica, umjesto u nekom provodu sa drugovima, koristio da sam šutira u dvorani. Kada ga je prijatelj pitao zašto toliko trenira, zašto se malo ne opusti sa društvom, Stockton je potpuno ozbiljan odgovorio: "Znam da imam možda jednu šansu da zaigram u NBA i želim da je dočekam potpuno spreman."

Najbolji asistent i kradljivac lopti u istoriji NBA je čovjek koji nikada u karijeri nije pogledao statistiku ni na poluvremenu ni na kraju utakmice i ovo je podatak koji je vlasnik Jazza Larry Miller uvijek isticao: "Njega je samo zanimalo jesmo li dobili ili izgubili utakmicu. Poeni, asistencije bilo šta drugo mu apsolutno nije bilo bitno. Nikada nisam vidio takvog igrača."

Stocktonov rekord po asistencijama će teško neko oboriti u dogledno vrijeme. Pogledajte koliko traju Jason Kidd ili Steve Nash, a opet nisu ni blizu da ugroze Johna na prvom mjestu. Pogledajte koliko statističari u Bostonu ili svojevremeno New Orleansu, a danas Clippersima vještački napumpavaju broj asistencija Ronda i Chrisa Paula i opet uzalud (lopta promjeni četiri ruke, dođe do Davida Westa koji dribla pet puta, šutne i pogodi kad ono asistencija Chris Paul). Stocktonove asistencije nikada nisu bile za publiku ili neko glumatanje, one su prije svega bile svrsishodne. Niko nije znao baciti bolji pas od parket nego Stockton i to sa tri četvrtine terena, opet on je to radio samo kada je situacija nalagala. Maloneu je znao baciti pas sa desne strane terena na lijevu od tablu ali zato što je to bio najbolji način da on dobije loptu. "Često sam ga uzimao zdravo za gotovo jer sam znao da ću od njega dobiti idealne pasove svaku utakmicu. On me je uvijek činio boljim. Niko mu ništa nije poklonio. Sve je zaradio sam", kaže čovjek koji će vječno biti povezan sa njim, Karl Malone.

Kada je oborio rekord Magica Johnsona, Stockton nije želio da se utakmica zaustavi kako bi mu ukazali čast. Navijači su priredili ovacije, on je kratko mahnuo rukom i tekma se nastavila. Kada je njegov dres podignut pod svod Delta Centra, Stockton je u mikrofon rekao "Hvala vam svima... hvala vam puno" i to je bio kraj izlaganja. Gotovo da mu je bilo neprijatno i pored osmijeha na licu. U suštini jedini put kojeg se mogu sjetiti da je John pokazao emocije na terenu, jeste ona čuvena trojka preko Barkleya '97 za pobjedu Utaha i plasman u prvo NBA finale. Tada je skočio par puta i zatim se zagrlio sa Maloneom, Hornacekom I Sloanom. Nekoliko trenutaka radosti i to je bilo to. Treba i sutra raditi posao.

Do titule, kao i mnogi veliki igrači iz te generacije, nije mogao preko Jordana, mada će Phil Jackson i danas reći da je Utah bila najteži protivnik Bullsima u svim finalima. Opet, da li zaista možemo igrače kao što su bili Barkley, Ewing, Stockton ili Malone rangirati samo na osnovu osvajanja ili neosvajanja titule. Mislim da bi to bila uvreda za njihovu nesumnjivu izuzetnost, koju su prikazivali u svakoj utakmici tolike godine. Uostalom, dajte mi njihove karijere svaki put prije nekih "rođenih pobjednika" i osvajača titula".

John Wooden, jedan od najvećih trenera svih vremena i tvoraca moderne košarke je svojevremeno izjavio: "Od svih igrača jedino bih uvijek platio kartu da gledam John Stocktona". Sretan rođendan, profesore košarke...

[feanorlfc]

Odličan tekst. Džon Stokton je čovek zbog koga sam zavoleo košarku i zbog koga i dalje navijam za Jutu iako se sve promenilo. Za mene, najbolji svih vremena.

[Baron]

Vcrs gost Bozidar Maljkovic...

[Baron]

Shaq Dizel

Devetnaest godina u ligi. Četiri titule. Tri puta MVP finala, jednom MVP sezone. Zlatna olimpijska medalja '96. Šesti strijelac, četrnaesti skakač i sedmi bloker u istoriji NBA. Slobodno bacanje, kao što znate, uglavnom nije mogao da pogodi.

Pokojni Jerry Buss je još jednom pokazao da je vjerovatno bio najbolji vlasnik jednog NBA tima ikada, a Lakersi da su velika ekipa. Dres sa brojem 34 u jednoj od najvećih sportskih organizacija uopšte, više niko neće nositi. Rastanak prije gotovo 10 godina nije bio prijatan, ali je u svoje vrijeme najdominantniji košarkaš na planeti dobio adekvatan ispraćaj... "Can you dig it!!"

Kuda će Lakersi ići nakon smrti velikog Dr. Bussa teško je reći. Ako se njegov sin bude pitao puno, kako je to slučaj ove sezone, možda to bude vrlo bolan period. I na samrtničkoj postelji tata Buss je dokazao još jednom da Lakersi svoje velike i zaslužne igrače nikada ne zaboravljaju.

U ovakvim trenucima uvijek se sjetim Scottie Pippena, koji je malo koga prezirao kao Jerry Crausea, tadašnjeg GM-a Bullsa i njihovog gazdu Jerry Reinsdorfa (inače dokazanu škrticu, koji je imao sreću da mu Michael Jordan upadne u ruke). Pippen je u Bullsima bio vječno potplaćen igrač (čak i u naponu snage bio je četvrti po zaradi u timu) i očekivano nezadovoljan. Jednom prilikom Pippen je komentarisao kakve su organizacije timova u NBA i rekao slijedeće: "Lakersi su veliki, najveći klub. Zapamtite šta vam kažem, Lakersi svoje zaslužne igrače nikada ne zaboravljaju. Možda vam to sada ne izgleda tako, ali Byron Scott će karijeru završiti u dresu Lakersa!"

Zapamtio sam ovu Scottijevu izjavu jer je tada Byron nosio dres otužnog Vancouvera. Godinu dana kasnije Scott je završio NBA karijeru noseći dres jednog od dva najveća tima u istoriji NBA. Kako je rekao Scottie, Lakersi svoje ne zaboravljaju. Nisu zaboravili ni Shaquillea.

Jedno od rijetkih košarkaških čuda je broj 34. Shaq i Mahmoud Abdul-Rauf (tada se još uvijek zvao Chris Jackson) su zajedno debitovali za LSU kod trenera Dalea Browna. Legendarna je priča kada je trener Brown prvi put vidio dva metra visokog Shaqa u vojnoj bazi u Njemačkoj: "Vojniče, koji si čin?" pitao je Brown. "Nemam čin gospodine, imam 13 godina", odgovorio je O'Neal. "Uh, jel' ti tata u blizini?"

Iako je Abdul-Rauf bio možda i najeksplozivniji strijelac u koledž košarci u to vrijeme (ubacio je 53 poena na svojoj trećoj utakmici za LSU. Izuzetan igrač i nadam se da će biti prostora da pišemo o njemu), svi su dolazili da vide planinu od čovjeka - Shaqa O'Neala. Jedan moj prijatelj koji je živio u New Orelansu i išao na sve utakmice LSU u tom periodu, kaže da pamti trenutak kada je na svojoj prvoj koledž utakmici na zagrijavanje izašao O'Neal. Dvorana prepuna navijača LSU je utihnula, niko nije treptao, svi su gledali vjerovatno najvećeg čovjeka kojeg su vidjeli u životu. Prijatelj iz ove priče je imao priliku da se rukuje sa mladim O'Nealom: "Pružio mi je ruku, a kažiprst mu je došao do mog lakta."

Takva pojava nije viđena na košarkaškim terenima od Wilta Chamberlaina. Fizičke predispozicije nisu bile sa ove planete: visina 216 cm, težina u naponu snage 147 kg. Raspon ruku 233 cm, dohvat na 380 cm, odraz 87 cm, dužina šake 28 cm, veličina patike 56! Bio je tako pokretljiv i koordinisan, da si svaki put kada ga gledaš morao sebe da podsjetiš da ima 216 cm visine. Proporcije za tako velikog čovjeka su bile idealne. Ravnoteža zbog ogromnih stopala perfektna. O'Neala jednostavno nisi mogao da izguraš iz reketa. Bill Walton je svojevremeno uporedio Shaqa ne sa Wiltom, Russellom, Reedom, Lanierom ili bilo kojim drugim dominantnim centrom, nego sa Charlesom Barkleyem: "Samo je još Barkley imao tu prirodnu eksplozivnost, tu silinu koju ne možeš nikada da dobiješ u teretani. Sa tim se čovjek rodi, ili imaš ili nemaš. Shaq je imao".

Disciplinu u njegovoj mladosti je donio očuh, Narednik Philip Harrison. Harrison je svoj život preokrenuo prelaskom na Islam, ali nije, kao većina vjernika, u podizanju djece vjerovao u metode objašnjavanja i pretjeranog ukazivanja riječima. Narednik Harrison je bio stara škola, koja je svoju djecu za greške kažnjavala kaišem i dlanovima. Najviše takvih "ukazivanja" je prošao Shaq. Narednik Harrison je prije svega vjerovao u obrazovanje, sport je bio sekundaran. Za loše ocjene i nedisciplinu u školi (O'Neal je bio pred izbacivanjem u sedmom razredu osnovne, jer je stalno tukao svoje vršnjake), Shaq je dobio najteže batine u svom životu. Kasnije se to proširilo i na košarkaški teren. Šamar ili udarac kaišem svaki put kada bi Shaq šutirao sa poludistance: "Želiš da budeš najbolji, želiš da budeš dominantan?", galamio je Harrison, "Onda moraš da igraš pod košem, da zakucaš sve!"

Zakucavao je zaista sve. U prvoj NBA sezoni je prepolovio konstrukciju na utakmici protiv New Jerseya. Nije pukla na zglobu nego je prepolovio šipku koja je držala tablu!? Protiv Phoenixa iste godine je prikucavanjem doslovno sklopio konstrukciju koja više nije mogla da se podigne pa su morali da stave novi koš. Treba biti pošten, nije Shaqova igra bila samo snaga. Kontrola lopte je za njegove dimenzije bila izuzetna i bez problema je znao nakon skoka u odbrani da sam završi kontranapad.

Ono što je O'Neala u poplavi dosadnih i ćutljivih centara činilo posebnim jeste njegova ličnost i smisao za humor. Wilt je imao navodno više uspjeha kod žena (više puta je ponovio da je spavao sa njih 20 hiljada, mada je to realno daleko od istine. Ipak je uspio da nagovori stjuardesu da ga... oralno zadovolji tokom povratka ekonomskom klasom sa ostatkom ekipe. Stavio joj je ćebe preko glave da ostalim putnicima ne bi bilo neprijatno. Wilt je uvijek bio pažljiv), Kareem je vjerovatno bio najnepristupačnija osoba u istoriji sporta, samo je želio da ga ostave na miru. Ewing uglavnom nije ništa pričao ili se mrštio. Robinson je bio dobri dečko sa stereotipnim izjavama. Hakeem je bio stranac. Shaq je s druge strane plesao (vidi All star 2007), pjevao (sa promjenjivim rezultatima), snimao filmove (uglavnom loše), davao fenomenalne izjave i generalno uvijek bio nasmijan i raspoložen u javnosti: "Niko ne voli život više od Shaqa", rekao je Lebron James.

Kada je David Robinson izjavio da "Shaq stalno priča kako su drugi igrači ljubomorni na njega, ali on nema ništa što bi neko drugi poželio", O'Neal se prvo pravio lud, "Robinson? Ko je taj? Aha, onaj centar... neka pogleda ovo" i zatim podigao veliku fotografiju na kojoj zakucava preko Admirala. U poređenju svojih saigrača Pennya, Kobe i Wadea je potegao analogiju iz filma "Kum"... "Kobe je Sonny Corleone. Previše glup da bi bio šef, ali će uraditi sve da bude šef. Penny je Fredo. Misli da je pametan, ali nije. Wade je Michael. Mudar za svoje godine. Uvijek zna gdje mu je mjesto."

Na terenu je Shaq previše puta "pometen" u playoffu za takvu silu. U prvih sedam godina karijere popio je metlu četiri puta (Indiana, Houston, Chicago i Utah). Finale sa Orlandom je dohvatio '95, ali tada je vladao Hakeem i igrao možda najbolju košarku u svom životu. Shaq je ubacivao 28 poena po utakmici u finalu ali protiv Hakeema (MVP finala - 32,8 poena, 11,5 skokova i 5,5 blokada u prosjeku) i Drexlera nije mogao.

Phil Jackson je prije nekoliko godina izjavio da je Shaquille jedini put u karijeri regularnu sezonu dočekao potpuno spreman 1999. godine. Dakle, sezona u kojoj je Shaq osvojio svoju prvu titulu i jedinu MVP nagradu u ligaškom dijelu.

"Sezonu koristim da uđem u formu za playoff", često je govorio. To je tema na koju se uvijek vraćamo kada se priča o Shaqu. Šta bi bilo da je bio posvećeniji treningu i fizičkoj pripremi, da je više vodio računa o svojoj kilaži. I ovako je njegova karijera bila izuzetna, ali šta da je Shaq recimo imao glad za pobjedama kao Bill Russell? O kakvoj bi karijeri pričali onda?

Shaq je imao one propuste i periode ljutnje u igri koje su pratile većinu centara. Koncentracija mu nije uvijek bila na vrhunskom nivou. Ako ne bi dobio dovoljno lopti na niskom postu prestajao je da pomaže u odbrani i puštao prodore vanjskih igrača (pitanje reportera: "Dok ste dobijali lopte pod košem igra je izgledala dobro, ali su nakon nekog vremena lopte prestale da stižu u vaše ruke. Zbog čega?", "To je priča mog života burazeru").

Opet, niko od Jordana naovamo nije bio dominantniji u NBA finalima od Shaquillea O'Neala. Duncan, Kobe, Lebron, Wade, Nowitzki, Pierce. Niko nije ni prišao pravom košarkaškom teroru koji je Shaq Dizel sproveo u periodu 2000-2002, tokom tri uzastopne titule. Protiv Indiane 2000. u šest utakmica 38 poena, 17 skokova i dve blokade u prosjeku!

Protiv Philadelphie i Dikembe Mutomba 2001. u pet utakmica 33 poena, 16 skokova i pet blokada u prosjeku! Protiv New Jerseya 2002. u četiri utakmice 36 poena, 12 skokova i četiri blokade u prosjeku! Čovjek je uništavao sve što mu se našlo na putu.

Nakon dobro poznatih dešavanja u Lakersima i njegove svađe sa Kobeom, Shaq je poslat u Miami. To je iskoristio da odapne par otrovnih strelica u pravcu Jerry Bussa (na Bussovu opasku da ne žali što je poslao Shaqa u Miami ovaj je odgovorio: "Ni ja ne žalim što on gubi pare i ne može da se plasira u playoff!". Nakon Bussove izjave da se Shaq doveo u red što se tiče težine iz osvete prema Lakersima, ovaj je replicirao:" Trebao mi je pravi NBA gazda kao Mickey Arison. Ne starac koji se druži sa 18-godišnjim djevojčicama.)

Shaq je po dolasku u Miami obećao titulu i to obećanje je održao 2006. godine, ovaj put kao druga violina iza Dwyane Wadea i u tandemu sa svojim ljutim rivalom iz draft klase Alonzo Mourningom ("I danas mi nije jasno kako smo osvojili tu j..... titulu. Izlazili smo svaku noć. Bio sam hronično neispavan te godine", kaže Shaq). Iz Miamija je otjeran nakon što je pokušao da se fizički obračuna sa Patom Rileyem na jednom treningu (zaustavio ga je Mourning u posljednji trenutak).

Želio je da dohvati i petu titulu uz Stevea Nasha, pa Lebrona Jamesa, pa kasnije Piercea i KG-a ali nije uspio. Karijeru je završio u dresu Bostona i gledao kako čovjek kojeg ne može da smisli, Kobe Bryant, osvaja četvrtu i petu titulu (nakon poraza Lakersa u finalu 2008. godine Shaq je iskovao čuveni stih: "Kobe, kakvog mi je ukusa stražnjica?")

Shaqova karijera iz ove perspektive izgleda zastrašujuće. Devetnaest godina u ligi. Četiri titule. Tri nagrade za MVP igrača finala. Jednom MVP sezone. Zlatna olimpijska medalja '96. Osvajač SP 1994. godine u Torontu i najbolji igrač prvenstva (pronađite te utakmice na Youtube, nestvarna dominacija momka koji je u tom trenutku imao 21 godinu). Dva puta najbolji strijelac NBA, deset puta najbolji po procentu šuta iz igre. Šesti strijelac, četrnaesti skakač i sedmi bloker u istoriji NBA. Slobodno bacanje, kao što znate, uglavnom nije mogao da pogodi.

Igrač je koji je zaradio najviše novca od košarke u istoriji NBA - 292 miliona dolara, mada će ga na kraju ove sezone prestići Kevin Garnett, a u naredne dvije i Kobe Bryant. Upućeni kažu da je Shaq tokom karijere uglavnom trošio novac od reklama i sponzora, da većinom novca od košarke za razliku od ostalih posrnulih NBA zvijezda i dalje raspolaže.

U posljednjim trenucima svog života Dr. Jerry Buss je odlučio da zakopa ratnu sjekiru. Pozvao je O'Neala i rekao: "Veliki dečko ništa ne brini. Pobrinuću se za tebe". Buss je održao obećanje, a Shaq sa svojom djecom i majkom ponovo doživio ovacije prepunog Staples Centra, dvorane u kojoj je dohvatio najveću slavu. Susprežući suze gledao je kako njegov dres dobija mjesto pored Magica, Wilta i Kareema. Tamo gdje uostalom i pripada.

Kakvi su trendovi u današnjoj košarci načekaćemo se dok vidimo išta što nalikuje dominantnom centru, kamoli Shaquilleu O'Nealu. "Can you dig it!!"

[AirBall]

[Baron]

Slučajni superstar

Najbolji grčki košarkaš svih vremena. Bolji i od Galisa. Jedan od rijetkih na evropskim parketima koji utiče na ishod utakmice, bez da ubaci ijedan poen. Van terena povučen, gotovo stidljiv tip, koji kao da i danas ne može da se navikne na ulogu zvijezde. Ovo je priča o Dimitrisu Dijamantidisu.

Koliko smo puta vidjeli scenu iz Blaugrane prošlog petka? Utakmica se rješava... Dijamantidis uzme loptu, dribla, dribla, napravi korak unazad i šutne trojku koju pogodi. Kada se meč odlučuje Dimitris je možda i najbolji evropski igrač. Ne samo zbog šuta i dovoljno hrabrosti da preuzme odgovornost, nego zbog izuzetne sposobnosti da uradi pravu stvar u pravom trenutku. Skok u napadu, ukradena lopta, blokada, asistencija. Bilo šta što donosi prevagu, Dijamantidis to nekako napravi.

Otkrio ga je Dragan Šakota, tada trener Iraklisa. Iraklis je većinu novca pred sezonu potrošio na provjerene Amerikance. Tih godina Byron Dinkins je terorisao grčku ligu svojim nevjerovatnim šutom, dok je drugi Amerikanac Iraklisa bio Buck Johnson, koji je imao iza sebe sedam NBA sezona i univerzalnu igru na obje strane terena. Iraklisu su trebali mladi, jeftini igrači i zbog toga je u predsezoni organizovan kamp za talentovane juniore. U Grčkoj kažu da 80% talentovanih igrača dolazi sa sjevera zemlje. Odatle je, tačnije iz Kastorije, došao i Dijamantidis.

"Igrao je u malom lokalnom klubu do tog kampa. Na njega mi je par dana ranije pažnju skrenuo moj pomoćnik Kostas Pilafidis. Na terenu se na prvi pogled nije razlikovao od hiljada klinaca kakvi se pojavljuju na raznim kampovima, osim jedne stvari koju sam ubrzo primjetio. Imao je nevjerovatan tajming. Gdje god da se odbije lopta, on je bio tu. Podsjećao me je po pokretima na Juru Zdovca. Odmah smo ga potpisali", prisjeća se Šakota.

Kastorija je pitoreskno mjesto, svjetski poznato po vrhunskim bundama i divnom jezeru, gdje je mladi Dijamantidis provodio većinu slobodnog vremena. U Dimitrisu treneri grčkih kadetskih i juniorskih reprezentacija nisu vidjeli neku perspektivu, tako da je na veliku scenu zakoračio relativno kasno.

"Od 14-te do 16-te godine bio sam vrlo slab fizički. Posjedovao sam određeni talenat ali trebalo mi je neko vrijeme da mi se tijelo popuni i da mogu da izdržim kontakt na pravi način. Možda je i to razlog zašto sam kasnije stupio na scenu", kaže Diamatidis u jednom od svojih dužih izlaganja pred novinarima.

Nije da je to kasnije stupanje na scenu posebno pogađalo Micosa: "Imao je neku mirnoću, možda više stidljivost u tim godinama. Nije bio željan postizanja koševa, kao neki drugi mladi igrači. Instinkt da napravi pravu stvar u igri mu je bio izuzetan, posebno u odbrani. Mislim i da nije napravio ovakvu karijeru, da bi vodio gotovo isti život u svojoj Kastoriji na jezeru i bio potpuno sretan i miran", kaže Dragan Šakota.

Ono što uglavnom treneri ističu kada pomenu Dijamantidisa, jeste osjećaj za blokade, kakav je kod beka u Evropi teško naći. Dimitrisov NBA pandan u tom segmentu je Dwyane Wade. Ubrzo su na svojoj koži to iskusili igrači Iraklisa, kojima je Micos udarao blokade iz nemogućih uglova. Dijamantidis je na treninzima išao protiv tadašnjeg reprezentativca Njemačke Marka Pešića. Pešić je od Adidasa redovno dobijao najnoviju opremu (Adidas vodi računa o svojim klijentima, posebno ako su reprezentativci Njemačke) i nakon nekog vremena počeo da nudi Dijamantidisu najnovije iz asortimana ponude majica i šorceva, a da ovaj zauzvrat prestane da mu udara banane na svakom treningu.

Iraklis je u svojim redovima imao još dva talentovana igrača sličnih godina, centra Lazarosa Papadopulosa (također rođen 1980) i beka šutera Nikosa Hatzivrettasa (1977) i to je trebalo da bude zalog za budućnost solunskog tima.

Otkako je zakoračio u seniorsku košarku Dijamantidis je pokazao Pippenovsku ili Rodmanovsku sposobnost da utiče na igru bez da ubaci ijedan poen. Na terenu ga je držala odbrana. Ono što ima jedva jedan procenat mladih igrača, Dimitris je imao od prvog dana - nestvarno dobru igru u odbrani. Napad ga nije posebno zanimao. Raspon ruku od 211 cm je činio da Dijamantidis krade lopte i lupa banane svim igračima na terenu.

Pojavljivao se u trenutku kada je to bilo potpuno neočekivano i u odbrani pravio poteze koji su mijenjali tok utakmice. Koliko znate bekova u Evropi koji svojom odbranom u zadnja tri minuta mogu da vam direktno donesu pobjedu u jednoj utakmici? Osim Diamantidisa teško se sjetiti bilo koga drugog. Da se popravim... koliko znate bekova u Evropi koji su bili najbolji blokeri svog tima u jednoj sezoni? Diamatidis je to uradio u tada izuzetno jakoj grčkoj ligi, noseći dres Iraklisa i Panatinaikosa.

Nakon MVP kampanje u sezoni 2003-04 mlada zvijezda Iraklisa trebalo je da potpiše ugovor sa Olimpijakosom, ali ga je u posljednji trenutak put skrenuo kao Panatinaikosu i najtrofejnijem evropskom treneru Željku Obradoviću, koji je tražio svježu krv u timu nakon odlaska Dejana Bodiroge. Tako se formirala najuspješnija veza igrač - trener u evropskoj košarci u proteklih deset godina. Zajedno su osvojili tri Eurolige, sedam titula prvaka Grčke i sedam titula grčkog kupa.

Dijmantidisa su u Panatinaikosu gotovo tjerali da šutira ili da nešto kaže. Nije bio vođa glasom ili potrošnjom lopti, ali je bio vođa na terenu. Njegova igra je bila glasnija od bilo koje izjave. Obradović ga je perfektno koristio. Na niskom postu Dimitris je kažnjavao uglavnom niže bekove, odlično vrtio pick 'n' roll i dijelio povratne lopte za otvorene šuteve. Kada je trebalo da ubaci koš radio je i to, iako čini se uvijek nevoljno. U svojih devet sezona u Euroligi Dimitris je samo dva puta ubacivao dvocifren broj poena u prosjeku.

Opet, njegova sposobnost da podigne nivo igre u važnim utakmicama je nešto što samo najbolji mogu. Nikada nije bio poznat kao odličan šuter, ali kada treba uvijek pogodi važnu trojku. U karijeri je na oko 75% realizacije slobodnih bacanja, a opet, možete li se sjetiti ijednog važnog bacanja koje je Dijamantidis promašio?

Legenda o Dijamantidisu je počela da se formira tokom EP 2005. godine. Čitav turnir Grčka je odigrala u nekom svom ritmu i na opšte iznenađenje osvojila trofej, drugi put u istoriji. Imali su dobar tim, ali daleko od toga da je izgledalo kako će otići do kraja. Srbija, Francuska, Španija, Rusija, Hrvatska, Litvanija. Svima su davane veće šanse nego reprezentaciji Grčke.

Nakon što su se ugurali u polufinale, djelovalo je da se njihov put tu i završava. Gubili su sedam razlike 45 sekundi do kraja meča sa Francuzima, a onda je uslijedio fantastičan preokret koji je začinio Dimitris Dijamantidis - trojkom koja je bacila u trans Grčku, za pobjedu 67:66. Nakon toga potpuno je nebitno bilo ko će doći u finalu, Janakisovu selekciju niko nije mogao da zaustavi. Fudbaleri evropski prvaci 2004, košarkaši godinu dana kasnije.

Na SP u Japanu 2006-te Grčka je u polufinalu natrčala na SAD, u čijem su sastavu bili Lebron, Wade, Paul, Howard, Carmelo. Djelovalo je da Amerikanci pobjeđuju, posebno nakon odličnog otvaranja utakmice, ali opet se ukazao Dijamantidis i napravio potez koji je promjenio tok utakmice. Chris Paul je ukrao jednu loptu i krenuo na, kako je izgledalo, lako polaganje. Pravo niotkuda se ukazao Dijamatidis i zaljepio njegovo polaganje za tablu. Do tada uplašeni Grci su se rastrčali po terenu i zatim održali košarkašku kliniku na temu korištenja pick 'n' roll igre u napadu.

Na klupskom planu smo gledali slične stvari. PAO je dominirao na svim frontovima, a Diamantidis je na terenu bio pokretač svega. Čovjek je čak šest puta, pet zaredom proglašen za najboljeg odbrambenog igrača Eurolige. PAO je sa njim osvojio 18 trofeja!!

Nikada ga niste mogli vidjeti kako nabija statistiku ili forsira šut, bez obzira kakva utakmica bila. Ako je saigrač sam, Dimitris mu daje loptu, drugačije ne može da bude.

Zvijezda nikada nije želio da bude, bez obzira koliko to grčki mediji tražili od njega. Jednostavno nije stvoren za takvo nešto. Njegove izjave su kao da ih emituje govorni automat. Kada ga vidite u odijelu, imate dojam da se guši. Njegovo prirodno okruženje je negdje daleko od mikrofona i kamera. NBA ga nikada nije zanimala iako je imao ponuda i fizički apsolutno ima sve potrebno da tamo igra. Jednostavno je zadovoljan onim što ima u Atini i ne traži ništa više.

Nakon prošle sezone i poraza na F4 od CSKA, te poraza u finalu plej-ofa od najvećeg rivala Olimpijakosa, koji je nakon 16 godina dočekao titulu državnog šampiona, činilo se da je to kraj jedne ere, koja je trajala zaista dugo. Posebno je tako izgledalo nakon što je klub napustio tvorac dinastije, trener sa najviše evropskih titula šampiona Željko Obradović. Slijedili su Batiste, Sato, Marić, Calathes, Perperoglu, Kaimakoglu, Vougioukas, Jasikevicius, Logan, pomoćnik Itoudis. U suštini svi osim Diamantidisa i Tsartsarisa.

Šansu na klupi je dobio čovjek izbezumljenog pogleda Argiris Pedoulakis i svi navijači su digli ruke od ove sezone. Ipak, Pedoulakis koji obožava košarku na 50 poena je nekako u hodu uspio da sklopi atletski izuzetno moćnu ekipu, sa letačima kao što su Gist i Lazme i snažnim bekovima kao Maciulis, Bramos i Banks.

Kada sam u nekoj od prethodnih kolumni analizirao ovosezonsku Euroligu namjerno sam preskočio Panatinaikos. Jednostavno nisam znao šta da napišem za bućkuriš od tima kakav je PAO bio u tom trenutku. Igrači su uglavnom dolazili i odlazili. Sada su defanzivna sila i atletski moćan tim, ono što Pedoulakis obožava (u napadu će već neko da postigne gol), te vrlo blizu da pred, ne treba sumnjati ludom publikom u Atini, cipeluju jednog od favorita, Barcelonu.

Pokretačka snaga je i dalje Diamantidis. Ako odvuče ovaj PAO na F4, to će biti samo još jedno poglavlje u sada već legendarnoj priči o momku koji je na temeljima onoga što je Galis započeo, izgradio toranj grčke košarke. Veliki su bili Galis, Janakis, Fasulas. Veliki su i Papalukas i Spanulis, ali niko od njih nije Diamantidis, niko od njih nije dobar kao Diamantidis. Bez njega se sve ove pobjede grčke reprezentacije i Panatinaikosa ne bi desile.

Pecanje u Kastoriji će izgleda i ove sezone morati da sačeka...

http://www.mondo.rs/s286627/Kolumne/Kolumne/Edin_Avdic/Slucajni_superstar.html

[lockdown]

Malo me nervira sto jos uvek nije napisao kolumnu o nekom srpskom igracu ... Vise bih voleo da procitam o Bodirogi i Djordjevicu nego o Navarru i Diamatidisu ...

[ОГИ]

Večeras Duda gost.

[Nikola]

Ukljucih tek pred kraj
Ako neko nadje snimak, nek okaci

[Baron]

Ja procitah na twiteru da je zakaznio na potpisivanje ugovora sa Denverom 2002...

Rece li ista o Micovu i reprezentaciji ako je iko gledao ?

[VrhovniKomandant]

rekao je da ce u Sloveniju voditi nekoliko mladjih kako bi imali svezinu u kasnijim utakmicama kad se bude odlucivalo.

[AirBall]

rekao je da ce u Sloveniju voditi nekoliko mladjih kako bi imali svezinu u kasnijim utakmicama kad se bude odlucivalo.

Pretpostavljam da se to prevashodno odnosi na Vasu Micica koga je u vise navrata isao da gleda...

[Tegi]

rekao je da ce u Sloveniju voditi nekoliko mladjih kako bi imali svezinu u kasnijim utakmicama kad se bude odlucivalo.

Pretpostavljam da se to prevashodno odnosi na Vasu Micica koga je u vise navrata isao da gleda...

Meni se javlja i Bogdan.

[VrhovniKomandant]

rekao je da ce u Sloveniju voditi nekoliko mladjih kako bi imali svezinu u kasnijim utakmicama kad se bude odlucivalo.

Pretpostavljam da se to prevashodno odnosi na Vasu Micica koga je u vise navrata isao da gleda...

Meni se javlja i Bogdan.

ja bih voleo da vidim Vasu,Bogdana i Milosavljevica. Trebalo bi da bude mesta za njih

[Baron]

Komadante, dobrodosao ! Imamo temu za reprezentacije, ako nije problem da nastavimo dole ?

Meni je u 12 vidje i Nedovic, samo ne Paunic i Rasic..