Trgovina devizama se javila još duboko u 80-ima, za vreme stabilizacije pod Đuranovićem i Milkom Planinc. Menjali se dinari za marke u banci pa preprodavali na crnom tržištu za dinare, pa se dinari opet menjali za marke i tako u krug.
Što se Dafiment bake tiče, da izvedemo stvari na čistac, bez namere da opravdavam takve mahinacije. Ako bi ti Vučić u Dnevniku rekao da ne garantuje solventnost banke koja isplaćuje mamutske kamate, da li bi smeo da uložiš više od 200 evra? Kada si se dohvatio kreditnih mahinacija, bilo bi interesantno videti koliko su Mišković, Kostić, Karić i Đinđićev kum Beko danas bogatiji nego tada. I koliko su državnih firmi tada pokupovali po tenderima, a koliko nakon 5. listopada. Teško je zamisliti državu koja bi iz ekonomskih sankcija i hiperinflacije izašla bez na brzinu obogaćenih ljudi. Ponavljam, moja najveća zamerka Miloševiću je što je dozvolio da mu narod u određenim periodima gladuje, gajbice i slični poslovi me ne tangiraju mnogo. Opet, i u takvim uslovima su se sprovodile zdravije privatizacije, posle Dejtona spojene dve godine sa najvećim rastom BDPa u poslednjih 30 godina i ako ništa drugo, ljudi nisu otpuštani iz industrije čak i kada su se umesto čelika proizvodile pečurke. Voleo bih da vidim kako bi sadašnja privreda izdržala tri i po godine trgovinskih sankcija (pa onda još jedan talas nakon bombardovanja) i više od 8 godina isključenja iz finansijskih organizacija, bez mogućnosti da digne međunarodni kredit, kada ti ih je do njih već toliko stalo.
Stanovi...reč je o društvenoj svojini, dakle o autentičnom tipu svojine u istoriji svojinskog prava i samim tim je nemoguće odrediti njenog vlasnika kada samoupravni sistem nestane. U sisitemu kada mi ti daš da se njome služim na neodređeno vreme, pri čemu preduzeće kojim rukovodiš ne može propasti bez obzira na gubitke, to stvarno zvuči kao zemlja dembelija. Ali u situaciji kada društvena svojina nestaje i kada se preduzeće koje preuzimaju akcionari ili država potpuno okreće tržištu, ko je vlasnik- ti koji si mi ga dao na raspolaganje ili koji sam njime raspolagao 10ak godina? Napravljeno je solomonsko rešenje da se sa stanovima radi isto što i sa preduzećem- kupuješ ih po smešnoj ceni kao i udeo u akcijama, pare idu transformisanom preduzeću čijom si svojinom do tada (samo)upravljao, a ti sa stanom i akcijama možeš da radiš šta hoćeš, uključujući i preprodaju. Vrlo zdrav model, koji zbog sankcija nije poživeo ni 2 godine, nakon čega skoro sve prelazi u državne ruke po baš bagatelnoj ceni. Moja baba je stan dobila od škole u kojoj je radila, pa kontam da je taj tip organizacija udruženog rada tražio simboličnu odštetu. Da je radila u Zastavi verovatno bi to bilo nešto više, ali opet za smešne pare. Stan nije tvoj, već zakonodavac odlučuje šta će biti s njim i u tom slučaju je doneo najpravedniju moguću odluku. Naravno da za to najveće zasluge nosi Brozov sistem, ali veliki deo Srbije je tim zakonom definitivno rešio stambeno pitanje, što je danas misaona imenica. Kao kada bih ja sada banalizovao ulogu Broza tezom- Amerikanci mu davali poklon-kredite, šta je on trebalo da radi nego da gradi stanove, razapeli bi ga ljudi da ih je sa sela dovodio da žive po barakama? Što Vučić ne reši nekome stambeno pitanje i on se zajmi, nego je sirotinja prognana sa Kosmeta 15 godina živela po kolektivnim smeštajima?
A evo još nešto o nesnosnim pljačkama:
Koristeci „Markovicev“ zakon, radnici su placenim i besplatnim deonicama u jednom trenutku stekli 40 odsto društvenog kapitala. To su, doduše, postigli obilato koristeci efekte hiperinflacije, koja je realno obezvredila neotplacene rate za kupovinu deonica. Inflacija je, naime, ubrzala privatizaciju, jer je brisala dugove za kupljene akcije. No, 1994. usledila je cuvena revalorizacija. Taj nesrecni zakon predložila je opoziciona Demokratska stranka, motivisana željom da se ispravi nepravda i eliminišu inflatorni dobici, jer su pojedinci za male pare došli do veoma vrednih paketa akcija. Predlog je izazvao potrese i u samoj DS, protiv su bili skoro svi clanovi Ekonomskog saveta stranke, ali su ga so- cijalisti oberucke prihvatili i iskoristili da prakticno ponište dota- dašnju privatizaciju. Od deonicara je, naime, traženo da doplate znatne sume novca za vec ot- kupljene akcije. Oni to, naravno, nisu bili u stanju, jer su u to vreme plate bile jedva 20 nemackih maraka, tako da je skoro sav prethodno privatizovani kapital ponovo postao društvena svojina. Udeo privatizovanog u ukupnom kapitalu sveden je revalorizacijom na simbolicnih tri odsto i privatizacija je prakticno vracena na pocetak, a vlast je istovremeno podržavila veliki broj društvenih preduzeca, pretvarajuci ih u javna.
I tvoj vizionar Đinđić koji je ugušio svealbanski ustanak u Preševu se složio.
A najveći protivnik- Šeki, kaže bolja je i najgora privatizacija od nikakve.

Mislim, nismo mi dovoljno kompetentni za makroekonomske rasprave, ali bilo bi interesantno kada bi neko napisao baš temeljnu knjigu u kojoj bi se jasno videlo koliku je ulogu u ekonomskoj propasti 90-ih odigrala politika tadašnjih vlasti, a koliku same sankcije, da se uporedi sa Nemačkom iz 1920ih na primer. Ili još bolje- kolika je sadašnje ekonomsko stanje posledica 90ih, a koliko lošeg neoliberalnog modela iz prethodnih 20 godina. Interesantno je da su države poput Poljske ili Mađarske u prvoj polovini 1990-ih doživele ogroman ekonomski regres i da su tek pred ulazak EU 2004. povratile nivo razvoja iz 1989. Kod Hrvata je situacija još nepovoljnija. Mi se tek sada približavamo nivou proizvodnje iz 1990.
A biće ipak da je tegla u pravu, jer je General sam na ovoj obali koju ste napustili i predali bezvoljno.