On je izdvojio nekoliko najbitnijih grupa dokumenata koje bi morale da postoje:
1. Nedostaje dinamički plan projekta. To je definisano ugovorom i 28 dana od početka radova izvođač je bio obavezan da dostavi investitoru dinamički plan projekta, takođe sa propisanim elementima. Tu bi trebalo da bude popis svih aktivnosti koje treba da se urade, plan svih resursa, uključujući ljudske i materijalne, planove nabavke i sve druge bitne elemente, kako izvođač planira da realizuje projekat u skladu sa ugovorom. Taj plan je država Srbija morala da odobri i onda na osnovu njega da se radi.
Taj plan zapravo predstavlja i osnovu za sve buduće izmene kojih je bilo puno, ali one nigde nisu evidentirane, jer ako nemate inicijalni plan, ne možete imati ni izmene plana.
2. Stvar koja nedostaje, a vrlo je precizno definisana ugovorom, jesu mesečni izveštaji izvođača. Dakle, na osnovu ovog definisanog plana, izvođač je bio u ugovornoj obavezi da svakog meseca dostavlja izveštaj, koji takođe ima propisanu strukturu, mora da navede sve radove koji su izvršeni, mora da sadrži fotografije tih radova, mora da sadrži adekvatne garancije, ispitivanja, ateste, šta je bilo potrebno, i da da uporedni prikaz šta je bilo planirano da se uradi i šta je bilo urađeno…
„Dakle, nepostojanje plana i izveštaja je šokantno u najmanju ruku i to je kao da vozite automobil u nepoznatom pravcu bez mape, bez instrumenata, bez toga da znate koliko imate goriva u rezervoaru, dakle potpuno apsurdna situacija. Manji projekti od nekoliko hiljada ili desetina hiljada evra se rade sa mnogo preciznijim planovima i izveštajima nego ovde da imamo projekat od milijardu evra. Tako da se postavlja pitanje kako je država plaćala izvođaču, ako nije imala izveštaj i šta je izvođač uradio“, naglasio je Obradović, a prenosi N1.
3. Nedostaje ceo komplet dokumentacije koja se tiče izbora svih podizvođača. U šemi je prikazan samo deo mreže jer se odnosi samo na stanicu Novi Sad. „Zamislite za ceo projekat. Gde je dokumentacija o izboru podizvođača? Ugovor definiše da se izvođači biraju na javnom konkursu, da taj konkurs mora da bude objavljen, da se zatim na osnovu određenih pravila selektuju podizvođači i da ih verifikuje, odnosno odobrava investitor. O tome takođe ne postoji nikakav trag, gde su ti konkursi objavljeni, koji su bili kriterijumi za prijavu, ko se prijavio, kako su te prijave evaluirane, kako su selektovani podizvođači i gde su odobrenja od države, da su ti podizvođači u skladu sa ugovorom“, naglasio je Obradović.
Predizirao je da postoji partikularno dokumentacija za neke podizvođače, ali sistemski ta dokumentacija ne postoji.
„S druge strane, postoji u dokumentima, u spisima se može naći da je bilo prijateljsko dogovaranje i prijateljsko ugovaranje. Prijateljsko ugovaranje je neprijatelj konkurencije i javnog ugovaranja. Tako da je to takođe skandalozno za jedan projekat ove veličine“, naglasio je profesor.
4. Nedostajuća je i dokumentacija o prijavi i odobrenju za ulazak lica na gradilište, a ona se direktno vezuje za bezbednost, kaže Obradović.
„Moramo reći da je u trenutku otvaranja i u trenutku nesreće stanica Novi Sad i dalje bila gradilište…To je konstatovala građevinska inspekcija istog dana, odnosno sutradan nakon nesreće, koja je izdala rešenje o zatvaranju gradilišta. Dakle, pošto je to u tom trenutku i dalje imalo status gradilišta, svako ko je ulazio na to gradilište, po ugovoru i po zakonu, mora da prijavi svoj dolazak, da mu taj dolazak neko odobri. Gde je ta dokumentacija i zašto ona nedostaje?“, zapitao je.