Milutinov Tata wrote:
Na izborima u svim republikama sem Srbije i Crne Gore pobedjuju nacionalsticke stranke, Srbija gura pricu o jacanju federacije. Hrvatska formira svoje oruzane jedinice, paradiraju sredinom maja na stadionu u Kranjcivecevoj, mi smo imali tenkove JNA na ulicama u martu u Beogradu na "molbu" naseg predsednika (uz odobravanje Kadijevica) da rastera nase gradjane koji su protestvovali.
Kada je vec sve pocelo, pod pritiskom briselske trojke pristajemo da Mesic bude predsednik predsednistava, a za uzvrat, nasi vojnici se iz Slovenije vracaju u gacama i potkosuljama.
Ako sam dobro razumeo, tvoje je rešenje dolazak na vlast Vuka Draškovića? Da se pogazi narodna volja i na vlast dođe daleko nesposobniji? Ili u Crnoj Gori Novak Kilibarda, ili zašto da ne- Slavko Perović?
Ovo drugo nije tačno, još krajem 1990ih je dogovoreno da u prvoj polovini predstojeće godine Predsedništvo predvodi Bora Jović, a u drugoj polovini Mesić. Moguće da je to bilo još pre afere Špegelj, ali u to nisam sasvim siguran. Svakako nemogućnost da procesuiraš ljude koje si uhvatio u priznanju da se naoražuvaju iz Istočne Nemačke dosta govori o dometu Miloševićevih ovlašćenja, kao i o samom značaju Predsedništva, SIV-a i JNA. Zato se preko reintegracije Vojvodine, KiMa i Crne Gore ne sme olako preći, te teritorije nisu pale s neba, što će se 10-15 godina kasnije jasno videti. Bez toga bi potpuno goloruk ušao u 1991., primoran da se boriš na daleko većem broju frontova sa dosta manjim kapacitetima.
Isto tako je White napravio faktografsku grešku, iako se dobrim delom slažem sa napisanim,, oko uloge SAD-a. Klinton stupa na dužnost samo 3 meseca uoči Vens-Ovenovog plana, dakle godinu i po dana nakon početka rata u Hrvatskoj i 10 meseci nakon rata u Bosni, ali Milošević je ostao bez američke naklonosti još pod Bušovom administracijom, koja je baštinila nešto tradicionalniju geopolitičku tradiciju, po nas manje nepovoljnu i sa manje dezintegrativnih aspiracija. Uoči samog početka rata državni sekretar Bejker dolazi u Beograd i zagovara kakvo-takvo očuvanje Jugoslavije, a samo nekoliko meseci kasnije Cimerman pritiska Izetbegovića da odbije Kutiljerov plan čime se otvara najveće žarište sukoba. Očigledno je samo pitanje inicijative, pošto su je do Klintona imali Nemci, da bi je onda preuzeli Amerikanci. Ne možeš lobiranjem i "prodavanjem svoje priče" da utičeš na taj tip strateških odluka.
Ponavljam se stoti put, ali kako niko nema hrabrosti da napiše da je VO plan kada je VRS stajala izvanredno bio daleko neprihvatljiviji od Dejtona kada je VRS stajala daleko lošije... Očigledno je procenjeno da je bolje stvoriti jednu stabilnu paradržavu nego dve autonomne pokrajine koje bi pre ili kasnije bile usisane kao da ih nikada nije bilo. Prljava, kontroverzna odluka, ali veliko je pitanje da li je bilo boljeg rešenja.
Što se predavanja Vukovara i Erdutskog sporazuma tiče, Hrvatska je 5-6 godina pre toga priznata u avnojevskim granicama i tu teritoriju je bilo nemoguće pripojiti Srbije, a sa nekakvom autonomijom se ne bi dobilo skoro ništa više nego što se sada ima.
Milošević je, iz ugla javnog mnjenja, imao jednu veliku protivrečnost. Bio je spreman da ratuje do određeno granice, da bi onda pruženi otpor i vojne rezultate koristio za pregovore, koji bi zbog očajne geopolitičke situacije uvek rezultovali puštanjem dela ratnog plena niz vodu, ali i dobijanjem značajnih ustupaka, tako da je normalno da se vojnik je godinama držao delove Sarajeva ili mesecima Košare oseća izneverenim. U takvoj sitauciji će ga drugosrbijanci pljuvati što je uopšte ratovao, a patrioti što je izdao srpsku Liku, srpski Kordun i srpsko Sarajevo. Ali ono zbog čega mu ja bez dileme dajem prelaznu ocenu je moje uverenje da su i takvi rezultati za zelenim stolom daleko bolji od onog što bi se dobilo da su se odmah skinule gaće. DOSovska poltika je mirnim putem izgubila vitalan i integralan deo svoje države, a Miloševićeva je ipak ostvarila nezanemarive rezultate unutar, po međunarodnom pravu, druge države. I na tom primeru se vidi koliko su ti narativi bajati i iskonstruisani- Milošević je svuda izdao, a u Crnoj Gori zli Milo pokrao referendum i pokvario Đinđićev i Koštuničin cunning plan.
Jedina legitimna alternativa toj politici je vijetnamski scenario- borba po svaku cenu za svaki metar zemlje do poslednjeg čoveka. Ali čak su i vijetnamska braća imala daleko bolji geopolitički kontekst i veliki deo zapadne javnosti na svojoj strani. Ja bih kao građanin bio spreman za tu opciju, ali bojim se da dobar deo naroda ne bi, uz opravdanu sumnju da li bi neprijatelj u tom slučaju bio spreman da ide do kraja, pošto bi njegova odlučnost značila, ne Hirošimu i Nagasaki, ali sigurno novi Drezden ili Tokio.
Pored vijetnamske i Miloševićeve opcije, jedino ostaje ova đinićevsko-vučićevska noćna mora. Ali sa ljudima kojima je ta opcija najprihvatljivija razmimiolaženja su toliko duboka, da ne vredi ni debatovati sa njima.
Ekser, ne sećam da sam ga svrstavao u tu grupu, ali je istina da sam o njemu nekada imao bolje mišljenje. Uopšte ne razumem poentu takve konstatacije. Da sam mu pisao ode, nisam. Da ga sada bacam u blato, ne bacam ga.
Što se Tanasića tiče, ne znamo zašto se osećaš pozvanim da čoveka procenjuješ na osnovu jednog skrolovanja tviter-lajne.
Jupole, ta priča o Dafimentu je već više puta dobrim delom dekonstruisana ovde. Udbaški projekat za čiju solventnost država nije garantovala. Upecalo se 5-6 hiljada naivaca koji su hteli leba preko pogače. I opet isto kao i za Crnu Goru, priča se o Jezdi i Dafini posle skoro 30 godina, a ćutke se prelazi preko švajcarskih kredita i privatnih izvršitelja, što su daleko veće i opsežnije pljačke od piramidalnih banaka.
Inače, stepen pljačke i osiromašenja građana je moja najeća zamerka Slobodanu, veća od nacionalne politike. Glad i ozbiljnije socijalno raslojavanje nisu smeli da se dozvole u onoj meri, iako je svakom jasno da su pokretač tog procesa sankcije. Sam model privatizacije iz 1990., pa i onaj iz 1992. je bio jako solidan, kao i otkup društvenih stanova za 200-300 maraka. Bilo bi interesantno pitati Miloševićeve pljuvače kada su rešili stambeno pitanje. Kod Tita sigurno nisu, pošto im ih je on samo pozajmljivao. I zašto im Vučić ne proda neki stančić za 5 evra po kvadratu?

A biće ipak da je tegla u pravu, jer je General sam na ovoj obali koju ste napustili i predali bezvoljno.