by B.B.B » 12 Jun 2011, 18:12
Dobili vize, skompali se s ekipom, dva Njemca, dva Portugalca, Irac, Danac, Poljak, Amer(sa UK putovnicom) i dvoje Hrvata. Eto nas sutradan na aerodromu u Pekingu, došli mi super rano, tko zna kakva je provjera. Uzbuđenje raste od same činjenice da ćemo letjeti u Pyongyang i to s kompanijom kojoj je zabranjeno letjeti skoro svugdje osim u svom okruženju, dakle u Kinu i Rusiju. Letimo avionom koji još koriste samo dvije kompanije na svijetu, jedna od njih je Cubana, druga Deta air i naravno Air Koryo. Iako je avion star, kaže mi jedan od suputnika da se ne trebamo brinuti, piloti su uglavnom vojni i ako nešto krene po zlu, sigurno je da će nas znati spustiti gdje treba. Utješno ili ne, nije me frka, više mi je adrenalin od čekanja da uopće uđemo u avion.
Gledam ekipu koja čeka na let, osim nas šačice turista (kažu da i nema više od 2000 turista godišnje), tu su neki čudni crnci iz Afrike u odijelima, ne znaš jel političar ili švercer oružjem, i naravno tu su Koreanci koji se vraćaju s neke partijske dužnosti iz Kine, a to je za njih kao odlazak u teški kapitalizam. Svi ponosno imaju značku s likom Velikog vođe na reveru, baš svi! Brijem da oni koji mogu izaći iz zemlje i vratiti se nazad, imaju vrlo ok život u Koreji jer treba nekako i održavati taj sistem zatvorenosti, to je nešto poput zatvorskih čuvara. Svi su toliko ozbiljni, nema šale i zezancije, nema komunikacije, nema djece na letu, sve, ali baš sve govori da je ovo putovanje u nepoznato.
Ukrcamo se u letjelicu, nije baš savršeno iznutra, ali dobro, nije dug let, dobivamo i neki oblik hrane, riža s mesom, voda, osoblje vrlo službeno, osmijesi baš i nisu poželjni. Ispred nas prazna sjedala bez brojčane oznake, poslije dolaze tri tipa koji iz svemira izgledaju kao tajna služba i sjedaju na ta mjesta, očito rezervirana za njih na svakom letu. Let brzo prolazi, nema nikakve drame, i nakon cca dva sata i druge vremenske zone, slijećemo u Pyongyang. I odma se vidi da je tu nešto drugačije nego bilo gdje drugdje na svijetu. Slijećemo na pistu, oko nas samo livada i šuma u daljniji, vozimo se po pisti, pa skrenemo lijevo, pa desno, pa ravno, pa desno, pa lijevo...i dalje ničega, ni ljudi ni zgrada ni drugih aviona ni aerodromske zgrade, kao da su sve sakrili prije našeg dolaska. Nakon cca 20 minuta vožnje, ne rulanja po pisti, nego vožnje kroz šumicu, stižemo do aerodromske zgrade. Čim izađeš iz aviona želiš dohvatiti kameru i snimati sve ovo nestvarno i nelogično, Veliki vođa koji se smiješka s pročelja zgrade, prazna pista, nema uopće letova taj dan, osim ovog našeg.
Popunjavamo obrasce za ulazak, treba napisati sve što imaš u prtljati, mali Irac nosi 15 knjiga pa mora pisati sve naslove (mali je neki genij-freak - čita dvije knjige dnevno). Mobiteli se oduzimaju i stavljaju u koverte koje se pečate. Prtljaga se pregledava, ali opet, ne tako dubinski kako sam mislio, svima iz grupe vidiš na licu neko čudno sjajilo, kao ponosni smo što smo tu, a opet nas je malo frka, ne znamo što očekivati, što ćemo smjeti a što ne, bez ikakvog kontakta s vanjskim svijetom idućih tjedan dana.
Naši vodiči nas čekaju na izlazu iz carinske zone, oni već sve znaju o nama, mene pozdravlja i kaže DOBAR DAN !!! a ja padam na glavu i mislim, koja je ovo zona sumraka. Srećom, brzo shvaćam da je naučio samo pozdrav na našem jeziku, no ostali putnici su u puno većem komunikacijskom problemu. Naime, naših troje vodiča (i jedan vozač) govore engleski (jezik koji govori cijela grupa), njemački (jezik koji mogu govoriti dva putnika) i portugalski (za još dva putnika)...i ispada da se samo ja i moja suputnica možemo razgovarati na materinjem jeziku a da nas baš nitko nitko ne razumije. S vrata je očito da je samo jedna od ovih osoba vodič, a ostatak ekipe je neki oblik sigurnosti, tajne službe ili nešto treće, pa čak i vozač. Vrlo su svi ljubazni, mi poluludi od želje da krenemo van aerodroma, pa hajmo...dobrodošli u Sjevernu Koreu.