by Tegi » 10 Sep 2020, 22:50
Ne razumem šta to znači "igrački nam nije pripadala".
2014. smo u nokaut fazi igrali prebrutalnu košarku, najbolju još od Pešćeve ere i razbucali 3 favorita koja su u tom trenutku imala značajnija imena od nas i prikazala dosta bolju igru u grupnoj fazi. Polufinale sa Francuskom jedna od boljih utakmica u novijoj istoriji FIBA košarke. Vrlo moguće da bi i Španci prošli kao pre par godina protiv Slovenije.
Kao što je Argentina prošle godine igrački zaslužila svetsko srebro, jer su iz svih igrača iscedili suvu drenovinu i pometlali 2 favorita u 1/4 finalu i 1/2 finalu. S druge strane, mi ipak nismo bili baš toliko loši. Svi smo bili oduševljeni laganim žrebom, a mislim da bi nas drugačiji i na prvi pogled teži put doveo do neke bronzice. Ali lopta ne laže, i Španija i Argentina su imale penicilin za naš slabo uigran sastav sa nedovoljno kreacije na pleju i nesposoban da išta odbrani pod košem, uz lošu formu igrača iz drugog plana od kojih se dosta očekivalo poput Gudurića, Lučića, Raduljice... Ma sve je bilo loše osim Bogdanovićeve forme i ono malo minuta koje je Milutinov dobio. Apsolutno nemamo zbog čega da se ljutimo, slabo se radilo i u takvoj situaciji prirodno je okolnosti ne budu na tvojoj strani.
Sa druge strane, srebro u Riju je uzeto žabarski. Prekratak turnir gde finalni raspored može da sakrije prikazano na terenu i tu se može govoriti o "nezasluženosti", tj. o jazu između igre i medalje. Ali da je sistem takmičenja složeniji, verovatno bismo se drugačije spremali, a ipak je utakmica sa Australijom pokazala da smo imali dosta košarke u rukama i da su se karte pre toga opasno mešale. I imali smo ono što nam je u Kini nedostajalo- ogroman doprinos igrača koji napadački nisu u prvom planu- Markovića i Kalinića, dominaciju Mačvana sa dna klupe u dve najvažnije utakmice i Raduljicu koji je tada radio ono što je Skola na SP.
Sve u svemu, Đorđević je bio izvanredan selektor, pun nepopularnih mera i bez zarezivanja javnosti, sa dobrom hijerarhijom i spremnošću da nekoliko igrača vodi turistički kako bi ostavio ogroman prostor nosiocima i motivisao ih naizgled autsajderskim šansama na startu turnira. Odlično je uigravao ekipu, tempirao formu, a neke utakmice praktično dobijao samom pripremom- poput Brazila ili Australije. Jedino je sa klupe falilo više reakcije. Premalo je bilo važnih utakmica u kojima se posle par minuta videlo da smo pročitani i da ćemo biti premlaćeni, a koje smo ipak uspevali da okrenemo i ako treba, na silu pobedimo. Jedini izuzetak je utakmica sa Hrvatskom. Litvanija, Slovenija i Argentina- od starta se videlo da smo u mašini i da ćemo teško nametnuti svoj ritam, a reakcije nije bilo. Protiv Argentine čak nismo smeli ni da se potučemo. Mesec dana pre prvenstva sam predvideo da će nas oni izbaciti u 1/4 finalu. Pamtim 2002., pijanstva, fontane, okrenute prasiće, daščane koševe na svakoj banderi i sve ostalo što je počivalo na varljivim temeljima.
Sve u svemu, jako jako lepe godine, koje su ili na samom kraju ili su se već završile.
A biće ipak da je tegla u pravu, jer je General sam na ovoj obali koju ste napustili i predali bezvoljno.