by Bolkonski » 26 Jun 2021, 23:14
Veče odlazi s mirom,
Ja sa svojim šeširom,
Tražeći slatku tugu
Ugledah devojku drugu.
Oči su njene plave,
Ko iris iz Florine bašte,
Hoda sred moje glave,
A cveta iz davne mašte.
U očima plavim pola sveta stane,
Kad sa jastuka gledaju u mene,
Pomešano s čežnjom kišno jutro svane,
Kad jedan od nas već mora da krene.
Ta noć je bila kao svaka njoj slična,
Puna vina i pesme što se u krv slila,
Iznad fenjera, ljubavnoj vezi vična,
Dva goluba bela raširiše krila.
Neću vam više pričati o njoj,
Ja nemam prava da me ona voli,
Niti da joj pričam sraman život svoj,
Ali nerazumno srce želi da je moli.
Ona moja ne može biti,
A s lipa vetar tešku žudnju šalje,
Zato moram negde čašu popiti,
I teškim korakom krenuti nekud daleko,
Negde što dalje,
I dalje, i dalje ...
Đorđe Krstić