Ana Joković o stanju u ženskoj košarci, medaljama, talentovanoj deci: Želja mi je da žene napune Arenu
Nadam se da će se ispuniti. Samo da nas posluži zdravlje i da vidimo šta ćemo sa strancem, da li će se Pejdž oporaviti ili da uzmemo drugog - priča potpredsednica KSS
KADA je u maju 2011. godine Ana Joković prihvatila poziv Dragana Đilasa, na preporuku Marine Maljković, da uskoči u prostorije KSS rezervisane za ženske selekcije, u njima nije zatekla ni radni sto. Nešto više od šest godina kasnije zidovi njene ušuškane kancelarije ispunjeni su slikama ekipa koje su osvajači medalja.
Tokom Aninog potpredsedničkog mandata mlađe kategorije su donele tri odličja, dok su seniorke iskovale evropsko zlato i olimpijsku bronzu. Ženska košarka je zahvaljujući tandemu Joković-Maljković podignuta na visok nivo, uz pomoć tadašnjeg predsednika Đilasa.
- Hrabro sam prihvatila poziv, iako je to bio bauk za mene u tom trenutku. Posle tri godine rada shvatila sam da imam izvanredan status u Savezu – priča Ana, koja želi da ostane ipak, osoba iz senke. – Bežim od slikanja, ja to ne volim. Bavila sam se ovim sportom i ne nedostaje mi parket, postolje, svlačionica. Ne mogu protiv sebe, ne želim da se eksponiram. Otkad sam prekinula karijeru zbog teških povreda kolena, nisam loptu uzela u ruke. Vozim biciklu, plivam... A slavu prepuštam devojkama koje prave rezultat na terenu.
ČUDA SE DEŠAVAJU
OVOG leta tri mlađe selekcije su donele medalju. Devojčice su u juniorskoj konkurenciji bile srebrne na Evropskom prvenstvu.
-Tri do pet iz ove generacije će jednog dana biti u seniorskoj reprezentaciji. Nisam očekivala da ćemo proći Francusku, ali čuda se dešavaju. Već šest godina mi smo svedoci velikih čuda.
Jokovićeva nije rukovodilac iz fotelje, već bivši sportista koji želi svuda da stigne.
- Išla sam 12 puta na prvenstva mlađih kategorija. Svi me znaju i komesari, sudije, gledaju me čudno i pitaju da li je moguće da si uvek tu i da imaš toliko živaca. Za tako nešto moraš da imaš veliku ljubav, a meni je košarka bila i ostala ljubav broj jedan.
Velikim trudom Ana je uspela u Savezu da izjednači odnos predsednika prema muškoj i ženskoj košarci. Ove godine je postala i najmlađa funkcionerka koja je dobitnica Majske nagrade.
- Sad mi nije teško, ali na početku je bila borba. Sigurno da ne bih uspela bez finansijske podrške. Preko milion i po evra uloženo je u ženske selekcije. To nisu male pare. I Đilas i Maljkovićeva su pomagali i klubovima, tako da je sve to uticalo da dođemo do ovde. Kada je došao Danilović, sve se samo nastavilo. Razgovarali smo samo jedan minut i dao mi je odrešene ruke. Saša je bio u Pragu na EP seniorki i baš zavoleo devojke, bilo mu je teško kad su ispale. Ima dve ćerke, jedna je sportista, tako da je i to bitno za ovaj posao.
Taj rezultat iz Češke je teško pao kako igračicama, tako i potpredsednici koja je bila uz njih.
- Volela bih da mi neko kaže da Sonja Petrović, Danijel Pejdž i Ana Dabović prethodnih godina nisu igrale, da li bismo uzeli medalju. Tako da ne dam na njih. Nije se ušlo u četvrtfinale ali smo dobili domaćinstva 2019, što je dobro.
Evropsko prvenstvo u našem glavnom gradu je velika prilika da se Srbija vrati na pobedničko postolje.
- Imam ogromnu želju da naša ekipa napuni Arenu u nekoj bitnoj utakmici. Posle jedne konferencije 2011. u Savezu smo Marina Maljković i ja silazile niz stepenice, a pre toga smo rekle da ćemo jednom otići na OI, i ljudi su nam prilazili da kažu da nismo normalne. Tako da to mi je želja, nadam se da će se ispuniti. Samo da nas posluži zdravlje. Da vidimo šta ćemo sa strancem, da li će se Pejdž oporaviti ili da uzmemo drugog. Da Sonja Petrović, Ana Dabović, Jelena Milovanović budu zdrave. I da izberemo pravog selektora, ipak je on pokretač svega. To su bitne stavke.
Odlazak sa klupe Marine Maljković je poremetio sistem rada...
- Potpuno je poremetio seniorsku reprezentaciju. Imam neke ideje za ubuduće, videćemo, neću unapred da pričam. Marina poseduje izvanrednu psihologiju i pedagogiju. Dok su devojke igrale po Srbiji, onda je imala impozantnu posvećenost 24 sata dnevno. Mislila je o raznoraznim stvarima van košarke i treninga. Nadam se da se odmorila ovo leto, jer je rekla da je umorna.
Jokovićeva je jednom prilikom izjavila da u Srbiji nema trenutno trenera koji može da vodi Srbiju.
- I dalje stojim pri tome da osim jednog, dva mlada trenera, koji prave rezultate u mlađim kategorijama, mi nemamo adetekvatnog stručnjaka koji može da bude selektor igračicama koje vrede milion evra. Kad krenem da „kukam“ pred nekim ljudima iz muške košarke, oni kažu da je isto i kod njih.
Jedino za čim žali jeste medalja sa Svetskog prvenstva.
- Po mom mišljenju je to možda i najlakše takmičenje, zbog sistema, najslabijeg kvaliteta, ne računajući Amerikanke. Fali mi ta medalja. Na primer, meni je olimpijska bronza jača od evropskog zlata. To mi je broj jedan. Ja nisam imala sreću da kao igračica odem na OI, a to je zadesilo i mnoge vrhunske sportiste. Ali eto vidite sve se u životu vrati, sada na nekoj drugoj funkciji. Verujem da se svaki rad i trud isplati – zaključila je Jokovićeva.
KOLIKO PARA TOLIKO MUZIKE
STANjE u klubovima u Srbiji je veoma loše.
- Često deca dođu u nacionalni tim a da ne znaju osnovne stvari. Klubovi imaju budžete od 50-60 hiljada evra. A nekada su bili od 150 do 200 hiljada. Koliko para toliko muzike. Okosnica na primer juniorskog tima je u Zvezdi i Koraću, njima dugujemo ogromnu zahvalnost.