Board index Život van sporta Umetnost i kultura

Tragovi u nama....

Re: Tragovi u nama....

Postby Tegi » 26 Dec 2012, 21:42

harper lee wrote:
alcesta wrote:Meni se čak čini da sam to gledala, ali sam se strašno razočarala i prekinula sam pre kraja :laugh:


Jesi li citala njegovu Filozofiju Kompozicije?


Nama je to profesorka citala. Ako me secanje dobro sluzi, prvo sto je smislio bilo je cuveno never more i odatle je gradio svaku strofu. Edgar je bio ludak i genije u jednom. Pravi pravcati pesnik ponora. Jebes pesnika, ako nije "ukleto rodjen".
Bio je na RTS-u film o njemu letos. Ima i na YT-u, doduse bez titla. Ali i sa povrsnim poznavanjem engleskog, moze se uvideti kolika je institucija Edgar Alan Po.
E da, snimljen je film Gavran sa Dzonom Kjuzakom u ulozi Poa.


Harpere brate, znao sam da se lozis na Poa :biggrin: . Zaboravio si da spomenes, da je i Dostojevski bio opcinjen Poovim stvaralastvom. Inace, veliki broj svojih dela je pisao za novine i za to saradjivao po desetak dolara.
Gavrana kidam kako recitujem, bukvalno :biggrin: . Dobro je sto je poema (lirsko-epska vrsta), jer drzi paznju i nimalo nije dosadno dok slusas. Najfascinantnija mi je horor atmosfera pre ulaska gavrana i ovaj deo: " ...jadnoj dusi zelju jednu reci da l' cu Edenu zagrliti kad Lenoru, da l" cu u Edenu zagrliti kad Lenoru, koju sad u rajskom horu i andjeli tako zovu, sto je k nebu skrilise? Gavran kaze: "Nikad vise!" Woooooooooooooooooooooooooooooowwwwwwwwwwwwww
A biće ipak da je tegla u pravu, jer je General sam na ovoj obali koju ste napustili i predali bezvoljno.
User avatar
Tegi
 
Posts: 20670
Joined: 05 Nov 2011, 15:04

Re: Tragovi u nama....

Postby harper lee » 26 Dec 2012, 22:14

Tegi wrote:Harpere brate, znao sam da se lozis na Poa :biggrin: . Zaboravio si da spomenes, da je i Dostojevski bio opcinjen Poovim stvaralastvom. Inace, veliki broj svojih dela je pisao za novine i za to saradjivao po desetak dolara.
Gavrana kidam kako recitujem, bukvalno :biggrin: . Dobro je sto je poema (lirsko-epska vrsta), jer drzi paznju i nimalo nije dosadno dok slusas. Najfascinantnija mi je horor atmosfera pre ulaska gavrana i ovaj deo: " ...jadnoj dusi zelju jednu reci da l' cu Edenu zagrliti kad Lenoru, da l" cu u Edenu zagrliti kad Lenoru, koju sad u rajskom horu i andjeli tako zovu, sto je k nebu skrilise? Gavran kaze: "Nikad vise!" Woooooooooooooooooooooooooooooowwwwwwwwwwwwww


Druze brate, lozenje na Poa je stvar mentalne higijene. :biggrin:

A i ti ne znas sta iz poeme da proberes, bukvalno prelomni momenat. Mada, meni su najomiljenije tri poslednje strofe, kulminacija, borba sa samim sobom, a onda mirenje sa porazom i apatija.

U vreme kad je pisao Gavrana Virdzinija Klem se razbolela od tuberkuloze, od koje su Pou ranije umrle i majka i pomajka koju je obozavao. On je odlicno znao kako ce se zavrsiti bolest ljubavi njegovog zivota. Iako je na pocetku reagovao opijanjem, kasnije je pokusao sve da izgleda kao da je sve u redu. Zaposlio se, radio kao manijak, pred kraj je nosio na rukama kad vise nije mogla da hoda, citao joj i hrabrio je iako je znao da je svaka nada uzaludna (umrla je u januaru 1947.). Gavran nije posvecen Lenori koju je izgubio vec Lenori za koju je shvatio da ce je izgubiti i ziveo s tim skoro 4 godine, to je za mene najpotresniji deo citave te price oko Gavrana.
Ignorisem te k'o Vucic poplavu.
User avatar
harper lee
 
Posts: 14014
Joined: 13 Aug 2011, 17:51

Re: Tragovi u nama....

Postby Tegi » 26 Dec 2012, 23:08

harper lee wrote:
Tegi wrote:Harpere brate, znao sam da se lozis na Poa :biggrin: . Zaboravio si da spomenes, da je i Dostojevski bio opcinjen Poovim stvaralastvom. Inace, veliki broj svojih dela je pisao za novine i za to saradjivao po desetak dolara.
Gavrana kidam kako recitujem, bukvalno :biggrin: . Dobro je sto je poema (lirsko-epska vrsta), jer drzi paznju i nimalo nije dosadno dok slusas. Najfascinantnija mi je horor atmosfera pre ulaska gavrana i ovaj deo: " ...jadnoj dusi zelju jednu reci da l' cu Edenu zagrliti kad Lenoru, da l" cu u Edenu zagrliti kad Lenoru, koju sad u rajskom horu i andjeli tako zovu, sto je k nebu skrilise? Gavran kaze: "Nikad vise!" Woooooooooooooooooooooooooooooowwwwwwwwwwwwww


Druze brate, lozenje na Poa je stvar mentalne higijene. :biggrin:

A i ti ne znas sta iz poeme da proberes, bukvalno prelomni momenat. Mada, meni su najomiljenije tri poslednje strofe, kulminacija, borba sa samim sobom, a onda mirenje sa porazom i apatija.

U vreme kad je pisao Gavrana Virdzinija Klem se razbolela od tuberkuloze, od koje su Pou ranije umrle i majka i pomajka koju je obozavao. On je odlicno znao kako ce se zavrsiti bolest ljubavi njegovog zivota. Iako je na pocetku reagovao opijanjem, kasnije je pokusao sve da izgleda kao da je sve u redu. Zaposlio se, radio kao manijak, pred kraj je nosio na rukama kad vise nije mogla da hoda, citao joj i hrabrio je iako je znao da je svaka nada uzaludna (umrla je u januaru 1947.). Gavran nije posvecen Lenori koju je izgubio vec Lenori za koju je shvatio da ce je izgubiti i ziveo s tim skoro 4 godine, to je za mene najpotresniji deo citave te price oko Gavrana.


Znam ili ne znam da proberem :biggrin: ?

Probudio se, Virdzinija je jos spavala, a na njenom jastuku je bila krv. Jasno mu je bilo da je to kraj. Jadnica se dobro drzala( 3 godine ), ali umrla je kao tezak invalid. Edgar me je razocarao sto je posle njene smrti nasao drugu.

Odoh dok me Irr ne optuzi za saradnju sa okupatorom. :biggrin:
A biće ipak da je tegla u pravu, jer je General sam na ovoj obali koju ste napustili i predali bezvoljno.
User avatar
Tegi
 
Posts: 20670
Joined: 05 Nov 2011, 15:04

Re: Tragovi u nama....

Postby irriducibili » 27 Dec 2012, 01:10

Tegi wrote:Odoh dok me Irr ne optuzi za saradnju sa okupatorom. :biggrin:

WTF? :confused:
irriducibili
 
Posts: 24900
Joined: 14 Mar 2011, 23:13

Re: Tragovi u nama....

Postby harper lee » 27 Dec 2012, 01:17

irriducibili wrote:
Tegi wrote:Odoh dok me Irr ne optuzi za saradnju sa okupatorom. :biggrin:

WTF? :confused:


Ja sam okupator. Kriger iz Zeleznika. :biggrin:
Ignorisem te k'o Vucic poplavu.
User avatar
harper lee
 
Posts: 14014
Joined: 13 Aug 2011, 17:51

Re: Tragovi u nama....

Postby Tegi » 27 Dec 2012, 01:52

harper lee wrote:
irriducibili wrote:
Tegi wrote:Odoh dok me Irr ne optuzi za saradnju sa okupatorom. :biggrin:

WTF? :confused:


Ja sam okupator. Kriger iz Zeleznika. :biggrin:


:jumpall:

Sala mala.....
A biće ipak da je tegla u pravu, jer je General sam na ovoj obali koju ste napustili i predali bezvoljno.
User avatar
Tegi
 
Posts: 20670
Joined: 05 Nov 2011, 15:04

Re: Tragovi u nama....

Postby Houdini » 28 Dec 2012, 01:42

moram i ovde da ostavim post... Tri monologa.

Ricard III d nenadjebivi
Give me another horse: bind up my wounds.
Have mercy, Jesu!--Soft! I did but dream.
O coward conscience, how dost thou afflict me!
The lights burn blue. It is now dead midnight.
Cold fearful drops stand on my trembling flesh.
What do I fear? myself? there's none else by:
Richard loves Richard; that is, I am I.
Is there a murderer here? No. Yes, I am:
Then fly. What, from myself? Great reason why:
Lest I revenge. What, myself upon myself?
Alack. I love myself. Wherefore? for any good
That I myself have done unto myself?
O, no! alas, I rather hate myself
For hateful deeds committed by myself!
I am a villain: yet I lie. I am not.
Fool, of thyself speak well: fool, do not flatter.
My conscience hath a thousand several tongues,
And every tongue brings in a several tale,
And every tale condemns me for a villain.
Perjury, perjury, in the high'st degree
Murder, stem murder, in the direst degree;
All several sins, all used in each degree,
Throng to the bar, crying all, Guilty! guilty!
I shall despair. There is no creature loves me;
And if I die, no soul shall pity me:
Nay, wherefore should they, since that I myself
Find in myself no pity to myself?
Methought the souls of all that I had murder'd
Came to my tent; and every one did threat
To-morrow's vengeance on the head of Richard.


Macbeth
Spoiler: pokaži
Is this a dagger which I see before me,
The handle toward my hand? Come, let me clutch thee.
I have thee not, and yet I see thee still.
Art thou not, fatal vision, sensible
To feeling as to sight? or art thou but
A dagger of the mind, a false creation,
Proceeding from the heat-oppressed brain?
I see thee yet, in form as palpable
As this which now I draw.
Thou marshall'st me the way that I was going;
And such an instrument I was to use.
Mine eyes are made the fools o' the other senses,
Or else worth all the rest; I see thee still,
And on thy blade and dudgeon gouts of blood,
Which was not so before. There's no such thing:
It is the bloody business which informs
Thus to mine eyes. Now o'er the one halfworld
Nature seems dead, and wicked dreams abuse
The curtain'd sleep; witchcraft celebrates
Pale Hecate's offerings, and wither'd murder,
Alarum'd by his sentinel, the wolf,
Whose howl's his watch, thus with his stealthy pace.
With Tarquin's ravishing strides, towards his design
Moves like a ghost. Thou sure and firm-set earth,
Hear not my steps, which way they walk, for fear
Thy very stones prate of my whereabout,
And take the present horror from the time,
Which now suits with it. Whiles I threat, he lives:
Words to the heat of deeds too cold breath gives.
A bell rings
I go, and it is done; the bell invites me.
Hear it not, Duncan; for it is a knell
That summons thee to heaven or to hell.


i jedan komicni, Falstaff u veselim zenama Vinsdorskim...
Have I lived to be carried in a basket, like a barrow of butcher's offal, and to be thrown in
the Thames? Well, if I be served such another trick, I'll have my brains ta'en out and
buttered, and give them to a dog for a new-year's gift. The rogues slighted me into the
river with as little remorse as they would have drowned a blind bitch's puppies, fifteen i'
the litter: and you may know by my size that I have a kind of alacrity in sinking; if the
bottom were as deep as hell, I should down. I had been drowned, but that the shore was
shelvy and shallow,--a death that I abhor; for the water swells a man; and what a thing
should I have been when I had been swelled! I should have been a mountain of mummy.


sumnjam da ce se iko bakcati da cita sekspirovski Engleski, al me mrzi da trazim nas prevod :biggrin:
Пре свега се заборавља у каквој земљи радимо и да се упорно и систематски ради на гашењу ККП, са приоритетом да Жељко не остане. Човек ради у ненормалним условима. Свакодневно.
Има осећај кривице што клуб трпи јер није хтео да подржи мурата.
User avatar
Houdini
 
Posts: 22246
Joined: 28 May 2011, 19:28

Re: Tragovi u nama....

Postby harper lee » 28 Dec 2012, 14:53

Tebi je bolje da citas Avanture Gordona Pima nego Barda. :laugh:
Ignorisem te k'o Vucic poplavu.
User avatar
harper lee
 
Posts: 14014
Joined: 13 Aug 2011, 17:51

Re: Tragovi u nama....

Postby alcesta » 28 Dec 2012, 17:47

Bolje ne, mene je Gordon Pim ubio u pojam :laugh:
Houdini, nedostaješ nam na tenisu :) ajd kad si već počeo sa Šekspirom, Henri V:
Spoiler: pokaži
WESTMORELAND. O that we now had here
But one ten thousand of those men in England
That do no work to-day!

KING. What's he that wishes so?
My cousin Westmoreland? No, my fair cousin;
If we are mark'd to die, we are enow
To do our country loss; and if to live,
The fewer men, the greater share of honour.
God's will! I pray thee, wish not one man more.
By Jove, I am not covetous for gold,
Nor care I who doth feed upon my cost;
It yearns me not if men my garments wear;
Such outward things dwell not in my desires.
But if it be a sin to covet honour,
I am the most offending soul alive.
No, faith, my coz, wish not a man from England.
God's peace! I would not lose so great an honour
As one man more methinks would share from me
For the best hope I have. O, do not wish one more!
Rather proclaim it, Westmoreland, through my host,
That he which hath no stomach to this fight,
Let him depart; his passport shall be made,
And crowns for convoy put into his purse;
We would not die in that man's company
That fears his fellowship to die with us.
This day is call'd the feast of Crispian.
He that outlives this day, and comes safe home,
Will stand a tip-toe when this day is nam'd,
And rouse him at the name of Crispian.
He that shall live this day, and see old age,
Will yearly on the vigil feast his neighbours,
And say 'To-morrow is Saint Crispian.'
Then will he strip his sleeve and show his scars,
And say 'These wounds I had on Crispian's day.'
Old men forget; yet all shall be forgot,
But he'll remember, with advantages,
What feats he did that day. Then shall our names,
Familiar in his mouth as household words-
Harry the King, Bedford and Exeter,
Warwick and Talbot, Salisbury and Gloucester-
Be in their flowing cups freshly rememb'red.
This story shall the good man teach his son;
And Crispin Crispian shall ne'er go by,
From this day to the ending of the world,
But we in it shall be remembered-
We few, we happy few, we band of brothers;
For he to-day that sheds his blood with me
Shall be my brother; be he ne'er so vile,
This day shall gentle his condition;
And gentlemen in England now-a-bed
Shall think themselves accurs'd they were not here,
And hold their manhoods cheap whiles any speaks
That fought with us upon Saint Crispin's day.
I will not walk your dusty path and flat,
denoting this and that by this and that,
your world immutable wherein no part
the little maker has with Maker's art.
I bow not yet before the Iron Crown,
nor cast my own small golden sceptre down.
User avatar
alcesta
 
Posts: 7357
Joined: 12 Jun 2011, 12:48

Re: Tragovi u nama....

Postby Crazy Soul » 08 Jan 2013, 17:19

MOLIM TE, POSLUŠAJ ONO ŠTO NE KAŽEM......Image ( Charles C. Finn )

Nemoj da te zavara izraz moga lica. Jer, nosim masku, tisuće maski,
maske koje se bojim skinuti, a nijedna od njih nisam ja.
U pretvaranju sam pravi majstor, ali ne daj se zavarati.
Za ime Božje, ne daj se zavarati.
Pretvaram se da sam siguran
da je sve med i mlijeko u meni i oko mene
da mi je ime samouvjerenost a smirenost moja igra
da je sve mirno i da sve kontroliram i da ne trebam nikog.
Ali, ne vjeruj mi.
Možda se čini da sam smiren,
ali moja smirenost je maska
uvijek promjenjiva i koja sakriva.
Ispod nje nema spokoja.
Ispod nje je zbrka, strah i samoća.
Ali, ja to sakrivam.
Ne želim da itko zna.
Hvata me panika na pomisao o mojoj slabosti
i da će me otkriti.
Zato frenetično kreiram masku da bi iza nje sakrio
nonšalantno, sofisticirano pročelje,
da mi pomogne da se pretvaram,
da me zaštiti od pogleda koji zna.
Ali baš takav pogled je moje spasenje.
Moja jedina nada i ja to znam.
Dakako, ako iza njega slijedi prihvaćanje.
Ako slijedi Ljubav.
To je jedina stvar koja me može osloboditi od mene samoga,
od zatvora što sam ga sam sagradio,
od prepreka što ih sam tako bolno podižem.
To je jedino što će me uvjeriti u ono u što ne mogu uvjeriti sam sebe,
da uistinu nešto vrijedim.
Ali ja ti ovo ne kažem. Ne usuđujem se. Bojim se.
Bojim se da iza tvoga pogleda neće uslijediti prihvaćanje,
da neće uslijediti Ljubav.
Bojim se da ćeš me manje cijeniti, da ćeš se smijati,
a tvoj bi me smijeh ubio.
Bojim se da duboko negdje nisam ništa, da ne vrijedim,
i da ćeš ti to vidjeti i odbiti me.
Zato igram svoju igru, svoju očajnu igru pretvaranja
sa sigurnim pročeljem izvana
i uplašenim djetetom unutra.
Tako počinje svjetlucava ali prazna parada maski,
a moj život postaje bojište.
Dokono čavrljam s tobom učtivim tonovima površnog razgovora.
Kažem ti sve, a zapravo ništa,
i ništa o onome što je sve,
i što plače u meni.
Zato kad sam u kolotečini,
neka te ne zavara to što govorim.
Molim te pažljivo slušaj i pokušaj čuti ono sto ne kažem.
Što bih volio da mogu reći,
što zbog opstanka moram reći,
ali što reći ne mogu.
Ne volim ništa kriti,
Ne volim igrati umjetne, lažne igre,
želim prestati s igrama.
želim biti iskren i spontan te biti ja,
ali mi ti moraš pomoći.
Moraš pružiti ruku
čak i kada se čini da je to posljednje što želim.
Samo ti možeš iz mojih očiju ukloniti prazan pogled živog mrtvaca.
Samo me ti možeš prizvati u život.
Svaki put kad si ljubazan, nježan i kad me hrabriš,
svaki put kad pokušaš razumjeti jer uistinu brineš,
moje srce dobije krila,
vrlo mala krila,
vrlo slaba krila,
ali krila!
Sa svojom moći da me oživiš možeš udahnuti život u mene.
Želim da to znaš.
Želim da znaš koliko si mi važan,
kako možeš biti stvoritelj - do Boga pravedan stvoritelj - moje osobe
ako tako izabereš.
Samo ti možeš srušiti zidove iza kojih dršćem,
samo ti možeš ukloniti moju masku,
samo ti me možeš osloboditi moga sjenovitog svijeta panike,
i nesigurnosti, iz mojega usamljenog zatvora,
ako tako odlučiš.
Molim te odluči. Ne mimoilazi me.
Neće ti biti lako.
Dugotrajno uvjerenje o bezvrijednosti gradi snažne zidove.
Što mi bliže priđeš
to naglije mogu uzvratiti.
To je nerazumno, ali unatoč tome što o čovjeku kažu knjige,
ja sam često nerazuman.
Borim se baš protiv one stvari za kojom čeznem.
Ali rekoše mi da je Ljubav jača od snažnih zidova,
i tu leži moja nada.
Molim te pokušaj pobijediti zidove
čvrstom rukom
jer dijete je vrlo osjetljivo.
Tko sam, možda se pitaš?
Ja sam onaj kojega znaš vrlo dobro.
Jer ja sam svaki čovjek na kojega naiđeš
i ja sam svaka žena na koju naiđeš.
ImageWherever you go, go with all your heart...
User avatar
Crazy Soul
 
Posts: 6459
Joined: 05 Apr 2011, 09:19
Location: Beograd

Re: Tragovi u nama....

Postby Neozbiljni pesimista » 11 Jan 2013, 02:34

Ova moja pesma je usla u jedan zbornik, pa da je podelim sa vama :biggrin:

Zima

Sliva se dan u korito reke
senke plesu,dodiruju mrak
cifre dobijaju novi smisao
andjeo tisine prolazi gradom.

Ruka se greje na plamenu ceznje
glave iz peska klimaju rutinski
otopljene kapi sa zimskih kaputa
lede se pri tlu,otezavaju korak.

Snovi se skupljaju na vrhovima prstiju
svedok vremena,covek sa satom na ruci
spomenik neznanom junaku na praznom trgu
zima je opet poremetila kalendar na zidu.
"U FK Partizan rade ozbiljni ljudi..." :copa1:
User avatar
Neozbiljni pesimista
 
Posts: 3129
Joined: 03 Jun 2011, 23:02

Re: Tragovi u nama....

Postby Crazy Soul » 11 Jan 2013, 12:01

@Neozbiljni.....
Image
...zima je opet poremetila kalendar na zidu.
Najjaci stih, odmah sam ga ubacila u my favorites...Image
ImageWherever you go, go with all your heart...
User avatar
Crazy Soul
 
Posts: 6459
Joined: 05 Apr 2011, 09:19
Location: Beograd

Re: Tragovi u nama....

Postby Crazy Soul » 01 Feb 2013, 00:11

Cudno mesto je ovaj internet....
Ostavi neke ljudske tragove na nama, u nasoj dusi, ma koliko se mi batrgali i pravili da smo samo slucajno ovde...da smo tu, eto, tek toliko koliko da popunimo neko vreme... da kazemo ponesto , nadajuci se da ce nase reci cuti neko... da ce mozda poneki nas sapat odjeknuti kao krik...
Ne poznajemo se a opet podelimo mnogo toga...osmeh, suzu, poneku tajnu....
ponekad se posvadjamo...
nekad izignorisemo...
I hteli to ili ne... ipak podelimo i sebe...
Nekog pozelis da upoznas i u stvarnom svetu.... nekog nikad ne stignes da upoznas....
Ovo je za jednog mog prijatelja, iz daljine... ciju sam dusu poznavala , ali ga nikad nisam upoznala....Image
Spoiler: pokaži
Besmrtna pesma
Mika Antic


Ako ti jave: umro sam
a bio sam ti drag,
možda će i u tebi
odjednom nešto posiveti.

Na trepavicama magla.
Na usni pepeljast trag.
Da li si ikad razmišljao
o tome šta znači živeti?

Ko sneg u toplom dlanu
u tebi detinjstvo kopni.
Brige…
Zar ima briga?
Tuge…
Zar ima tuga?

Po merdevinama mašte
u mladost hrabro se popni.
Tamo te čeka ona
lepa, al lukava duga.

I živi!
Sasvim živi!
Ne grickaj kao miš dane.
Široko žvaći vazduh.
Prestiži vetar i ptice.

Jer svaka večnost je kratka.

Odjednom nasmejani
u ogledalu nekom
dobiju zborano lice.

Odjednom: na ponekom uglu
vreba poneka suza.

Nevolje na prstima stignu.
Godine postanu sivlje.

Odjednom svet, dok hodaš
sve više ti je uzan
i osmeh sve tiši
i tiši
i nekako iskrivljen.

Zato živi, al sasvim!

I ja sam živeo tako.
Za pola veka samo
stoleća sam obišao.

Priznajem: pomalo luckast.
Ponekad naopak.
Al nikad nisam stajao.
Večno sam išao.
Išao…

Ispredi iz svoje aorte
pozlaćen konac trajanja
i zašij naprsla mesta
iz kojih drhte čuđenja.

I nikad ne zamišljaj život
kao uplašen oproštaj,
već kao stalni doček
i stalni početak buđenja.

2.

A onda, već jednom ozbiljno
razmisli šta znači i umreti
i gde to nestaje čovek.

Šta ga to zauvek ište.

Nemoj ići na groblja.
Ništa nećeš razumeti.
Groblja su najcrnji vašar
i tužno pozorište.

Igrajući se nemira
i svojih bezobličja,
zar nemaš ponekad potrebu
da malo krišom zađeš
u nove slojeve razuma?
U susedne budućnosti?

Objasniću ti to nekada
ako me tamo nađeš.

Znaš šta ću ti učiniti:
pokvariću ti igračku
koja se zove bol,
ako se budeš odvažio.

Ne lažem te.
Ja izmišljam
ono što mora postojati,
samo ga nisi još otkrio,
jer ga nisi ni tražio.

Upamti: stvarnost je stvarnija
ako joj dodaš nestvarnog.

Prepoznaćeš me po ćutanju.
Večni ne razgovaraju.

Da bi nadmudrio mudrost,
odneguj veštinu slušanja.

Veliki odgovori
sami sebe otvaraju.

Posle bezbroj rođenja
i nekih sitničavih smrti,
kad jednom budeš shvatio
da sve to što si disao

ne znači jedan život,

stvarno naiđi do mene
da te dotaknem svetlošću
i pretvorim u misao.

I najdalja budućnost
ima svoju budućnost,
koja u sebi čuje
svoje budućnosti glas.

I nema praznih svetova.

To, čega nismo svesni,
nije nepostojanje,
već postojanje bez nas.

3.

Ako ti jave: umro sam,
evo šta će to biti.

Hiljade šarenih riba
lepršaće mi kroz oko.
I zemlja će me skriti.
I korov će me skriti.

A ja ću za to vreme
leteti negde visoko.
Upamti: nema granica,
već samo trenutnih granica.

Jedriću nad tobom u svitanja
niz vetar klizav ko svila.
Razgrtaću ti obzorja,
obrise doba u povoju
i prizore budućnosti
lepotom nevidljivih krila.

I kao nečujno klatno
zaljuljano u beskraju,
visiću sam o sebi
kao o zlatnom remenu.

Prostor je brzina uma
što sama sebe odmotava.
Lebdeću u mestu, a stizaću
i nestajaću u vremenu.

Odmoriću se od sporednog
kao galaktička jata,
koja su srasla pulsiranjem
što im u nedrima traje.

Odmoriću se od sporednog
kao ogromne šume,
koje su srasle granama
u guste zagrljaje.

Odmoriću se od sporednog
kao ogromne ptice,
koje su srasle krilima
i celo nebo oplele.

Odmoriću se od sporednog
kao ogromne ljubavi,
koje su srasle usnama
još dok se nisu ni srele.

Zar misliš da moja ruka,
koleno,
ili glava,
mogu da postanu glina,
koren breze
i trava?

Da neka malecka tajna,
il neki treperav strah
mogu da postanu sutra
tišina,
tama
i prah?

Znaš, ja sam stvarno sa zvezda.
Sav sam od svetlosti stvoren.

Ništa se u meni neće
ugasiti ni skratiti.

Samo ću,
obično tako,
jedne slučajne zore
svom nekom dalekom suncu
zlatnih se očiju vratiti.

Kažnjavan za sve što pomislim,
a kamoli što počinim,
osumnjičen sam za nežnost
i proglašen sam krivim
što ljubav ne gasim mržnjama,
već novom, većom ljubavlju
i život ne gasim smrtima,
već nečim drukčije živim.

Poslednji rubovi beskraja
tek su početak beskrajnijeg.

Ko traje dalje od trajnijeg
ne zna za kratka znanja.

Nikad se nemoj mučiti
pitanjem: kako preživeti,
nego: kako ne umreti
posle svih umiranja.

4.

Ako ti jave: umro sam,
ne brini. U svakom stoleću
neko me slučajno pobrka
sa umornima i starima.

Nigde toliko ljudi
kao u jednom čoveku.

Nigde toliko drukčijeg
kao u istim stvarima.

Pročeprkaš li prostore,
iskopaćeš me iz vetra.
Ima me u vodi.
U kamenju.
U svakom sutonu i zori.

Biti ljudski višestruk,
ne znači biti raščovečen.

Ja jesam deljiv sa svačim,
ali ne i razoriv.

A sva ta čudesna stanja
i obnavljanja mene
i nisu drugo do vrtlog
jednolik,
uporan,
dug.

Znaš šta su proročanstava?
Kalupi ranijih zbivanja
i zadihanost istog
što vija sebe ukrug.

Pa što bismo se opraštali?
Čega da nam je žao?
Ako ti jave: umro sam,
ti znaš – ja to ne umem.

Ljubav je jedini vazduh
koji sam udisao.
I osmeh jedini jezik
koji na svetu razumem.

Na ovu zemlju sam svratio
da ti namignem malo.
Da za mnom ostane nešto
kao lepršav trag.

Nemoj da budeš tužan.

Toliko mi je stalo
da ostanem u tebi
budalast,
čudno drag.

Noću kad gledaš u nebo,
i ti namigni meni.

To neka bude tajna.

Uprkos danima sivim,
kad vidiš neku kometu
da vidik zarumeni,
upamti: to ja još uvek
šašav letim i živim.

ImageWherever you go, go with all your heart...
User avatar
Crazy Soul
 
Posts: 6459
Joined: 05 Apr 2011, 09:19
Location: Beograd

Re: Tragovi u nama....

Postby Neozbiljni pesimista » 03 Feb 2013, 00:22

"Učinio si me beskrajnim, takva je volja tvoja. Ovaj krhki sud ti prazniš neprestano i opet ga puniš svežim životom.
Tvoje neizmerne darove prihvatam samo svojim sićušnim rukama. Vekovi prolaze a ti još uvek točiš, i još uvek ima mesta da se sipa."


Tagore
"U FK Partizan rade ozbiljni ljudi..." :copa1:
User avatar
Neozbiljni pesimista
 
Posts: 3129
Joined: 03 Jun 2011, 23:02

Re: Tragovi u nama....

Postby Crazy Soul » 12 Feb 2013, 14:43

Image
"...Kako da ne budem stepski vuk, olinjali pustinjak usred sveta čiji ciljevi nisu moji, čije mi radosti ništa ne znače. A ono što se u meni dogadja, što je za mene slast, doživljaj, ekstaza i uzvišenost, to svet voli i traži možda jedino u pesničkim delima, a u životu smatra ludošću!..."
(H.Hese)
ImageWherever you go, go with all your heart...
User avatar
Crazy Soul
 
Posts: 6459
Joined: 05 Apr 2011, 09:19
Location: Beograd

PreviousNext

Return to Umetnost i kultura

Who is online

Users browsing this forum: No registered users and 6 guests