Board index Život van sporta Umetnost i kultura

Tragovi u nama....

Re: Tragovi u nama....

Postby Neozbiljni pesimista » 18 Dec 2012, 01:02

"Gostima koji moraju ići, kaži: zbogom! I utri sve tragove
njhovih stopa.
Smešeći se pritisni na svoje grudi sve što je nežno i
prosto i blisko.
Danas je praznik duhova, koji ne znaju kada će umreti.
Neka tvoj smeh bude samo beznačajna radost kao blistava
svetlost na talasima.
Neka ti život zaigra lako na krajevima vremena, kao rosa
na vrhu lista.
U akordima udaraj na harfi ritam kojim te trenutak dariva."


Tagore
"U FK Partizan rade ozbiljni ljudi..." :copa1:
User avatar
Neozbiljni pesimista
 
Posts: 3129
Joined: 03 Jun 2011, 23:02

Re: Tragovi u nama....

Postby Crazy Soul » 18 Dec 2012, 02:00

@Neozbiljni....
Jedni od njegovih najjacih stihova.... Image :thumbup:
ImageWherever you go, go with all your heart...
User avatar
Crazy Soul
 
Posts: 6459
Joined: 05 Apr 2011, 09:19
Location: Beograd

Re: Tragovi u nama....

Postby Neozbiljni pesimista » 18 Dec 2012, 13:39

Procitao sam "Gradinara" u jednom dahu...
A planiram da pazarim u "Gitandzali" uskoro... ;)
"U FK Partizan rade ozbiljni ljudi..." :copa1:
User avatar
Neozbiljni pesimista
 
Posts: 3129
Joined: 03 Jun 2011, 23:02

Re: Tragovi u nama....

Postby harper lee » 24 Dec 2012, 01:13

Jedan, jedini i neponovljivi E. A. Poe


San u snu

Primi na čelo cjelov taj
na rastanku, sad kad je kraj,
ovo mi barem reci daj -
nisi u krivu što moj dan
svaki je, smatraš ,bio san;
Al' ako iščezla je nada
danju, il' noću, bilo kada,
u snovidjenju, il' bez toga
zar nestala je manje stoga?
Sve to što vidimo, il' tu
jesmo, to tek je san u snu.

Stojim i slušam huku
valova što obalu tuku,
u ruci se mojoj ljeska
pregršt zrnca zlatnog pijeska-
Koliko ih je! Ali gle kako
curi mi u dubinu svako,
dok plačem tako-dok plačem tako!
Ne mogu ih zadržat, Bože!
Zar spasit ne mogu bar jedno,
od vala što ih čeka žedno?
Zar sve što vidimo, il' tu
jesmo, to tek je san u snu?

A dream within the dream

Take this kiss upon brow!
And, in parting from you now,
Thus much let me awov
You are not wrong, who deem
That my days have been a dream;
Yet if hope has flown away
In a night, or in a day,
In a vision, or in none,
Is it therefore the less gone?
All that we see or seem
Is but a dream within a dream.

I stand amid the roar
Of a surf — tormented shore,
And I hold within my hand
Grains of the golden sand
How few! yet how they creep
Through my fingers to the deep,
While I weep — while I weep!
O God! can I not grasp
Them with a tighter clasp?
O God! can I not save
One from the pitiless wave?
Is all that we see or seem
But a dream within a dream.

Ovo je moze biti jedna od poslednjih pesama koju je Po napisao u zivotu i jedna od najpotresnijih (uz Anabel Li) iz perioda potpunog nervnog rastrojstva i delirijuma u koji je zapao nakon smrti Virdzinije Klem i koji se zavrsio "ispadanjem iz voza". Postavio sam i engleski original kako bi citaoci mogli da se upoznaju sa pravom iskonskom snagom Poovog pesnickog jezika i zamolio bih i tegija da edituje tekst i doda Gavrana u originalu. Soljanov prevod je neprevazidjen kad su ovi nasi jezici u pitanju ali prava horor atmosfera koju je Po docarao u Gavranu najbolje se dozivljava iz originalnog teksta.
Ignorisem te k'o Vucic poplavu.
User avatar
harper lee
 
Posts: 14014
Joined: 13 Aug 2011, 17:51

Re: Tragovi u nama....

Postby Crazy Soul » 24 Dec 2012, 01:39

Kako Tegi nije u mogucnosti da naknadno edituje post ...uzimam slobodu da original postavim u nezavisnom postu...

The Raven
Once upon a midnight dreary, while I pondered weak and weary,
Over many a quaint and curious volume of forgotten lore,
While I nodded, nearly napping, suddenly there came a tapping,
As of some one gently rapping, rapping at my chamber door.
`'Tis some visitor,' I muttered, `tapping at my chamber door -
Only this, and nothing more.'

Ah, distinctly I remember it was in the bleak December,
And each separate dying ember wrought its ghost upon the floor.
Eagerly I wished the morrow; - vainly I had sought to borrow
From my books surcease of sorrow - sorrow for the lost Lenore -
For the rare and radiant maiden whom the angels named Lenore -
Nameless here for evermore.

And the silken sad uncertain rustling of each purple curtain
Thrilled me - filled me with fantastic terrors never felt before;
So that now, to still the beating of my heart, I stood repeating
`'Tis some visitor entreating entrance at my chamber door -
Some late visitor entreating entrance at my chamber door; -
This it is, and nothing more,'

Presently my soul grew stronger; hesitating then no longer,
`Sir,' said I, `or Madam, truly your forgiveness I implore;
But the fact is I was napping, and so gently you came rapping,
And so faintly you came tapping, tapping at my chamber door,
That I scarce was sure I heard you' - here I opened wide the door; -
Darkness there, and nothing more.

Deep into that darkness peering, long I stood there wondering, fearing,
Doubting, dreaming dreams no mortal ever dared to dream before;
But the silence was unbroken, and the darkness gave no token,
And the only word there spoken was the whispered word, `Lenore!'
This I whispered, and an echo murmured back the word, `Lenore!'
Merely this and nothing more.

Back into the chamber turning, all my soul within me burning,
Soon again I heard a tapping somewhat louder than before.
`Surely,' said I, `surely that is something at my window lattice;
Let me see then, what thereat is, and this mystery explore -
Let my heart be still a moment and this mystery explore; -
'Tis the wind and nothing more!'

Open here I flung the shutter, when, with many a flirt and flutter,
In there stepped a stately raven of the saintly days of yore.
Not the least obeisance made he; not a minute stopped or stayed he;
But, with mien of lord or lady, perched above my chamber door -
Perched upon a bust of Pallas just above my chamber door -
Perched, and sat, and nothing more.

Then this ebony bird beguiling my sad fancy into smiling,
By the grave and stern decorum of the countenance it wore,
`Though thy crest be shorn and shaven, thou,' I said, `art sure no craven.
Ghastly grim and ancient raven wandering from the nightly shore -
Tell me what thy lordly name is on the Night's Plutonian shore!'
Quoth the raven, `Nevermore.'

Much I marvelled this ungainly fowl to hear discourse so plainly,
Though its answer little meaning - little relevancy bore;
For we cannot help agreeing that no living human being
Ever yet was blessed with seeing bird above his chamber door -
Bird or beast above the sculptured bust above his chamber door,
With such name as `Nevermore.'

But the raven, sitting lonely on the placid bust, spoke only,
That one word, as if his soul in that one word he did outpour.
Nothing further then he uttered - not a feather then he fluttered -
Till I scarcely more than muttered `Other friends have flown before -
On the morrow he will leave me, as my hopes have flown before.'
Then the bird said, `Nevermore.'

Startled at the stillness broken by reply so aptly spoken,
`Doubtless,' said I, `what it utters is its only stock and store,
Caught from some unhappy master whom unmerciful disaster
Followed fast and followed faster till his songs one burden bore -
Till the dirges of his hope that melancholy burden bore
Of "Never-nevermore."'

But the raven still beguiling all my sad soul into smiling,
Straight I wheeled a cushioned seat in front of bird and bust and door;
Then, upon the velvet sinking, I betook myself to linking
Fancy unto fancy, thinking what this ominous bird of yore -
What this grim, ungainly, ghastly, gaunt, and ominous bird of yore
Meant in croaking `Nevermore.'

This I sat engaged in guessing, but no syllable expressing
To the fowl whose fiery eyes now burned into my bosom's core;
This and more I sat divining, with my head at ease reclining
On the cushion's velvet lining that the lamp-light gloated o'er,
But whose velvet violet lining with the lamp-light gloating o'er,
She shall press, ah, nevermore!

Then, methought, the air grew denser, perfumed from an unseen censer
Swung by Seraphim whose foot-falls tinkled on the tufted floor.
`Wretch,' I cried, `thy God hath lent thee - by these angels he has sent thee
Respite - respite and nepenthe from thy memories of Lenore!
Quaff, oh quaff this kind nepenthe, and forget this lost Lenore!'
Quoth the raven, `Nevermore.'

`Prophet!' said I, `thing of evil! - prophet still, if bird or devil! -
Whether tempter sent, or whether tempest tossed thee here ashore,
Desolate yet all undaunted, on this desert land enchanted -
On this home by horror haunted - tell me truly, I implore -
Is there - is there balm in Gilead? - tell me - tell me, I implore!'
Quoth the raven, `Nevermore.'

`Prophet!' said I, `thing of evil! - prophet still, if bird or devil!
By that Heaven that bends above us - by that God we both adore -
Tell this soul with sorrow laden if, within the distant Aidenn,
It shall clasp a sainted maiden whom the angels named Lenore -
Clasp a rare and radiant maiden, whom the angels named Lenore?'
Quoth the raven, `Nevermore.'

`Be that word our sign of parting, bird or fiend!' I shrieked upstarting -
`Get thee back into the tempest and the Night's Plutonian shore!
Leave no black plume as a token of that lie thy soul hath spoken!
Leave my loneliness unbroken! - quit the bust above my door!
Take thy beak from out my heart, and take thy form from off my door!'
Quoth the raven, `Nevermore.'

And the raven, never flitting, still is sitting, still is sitting
On the pallid bust of Pallas just above my chamber door;
And his eyes have all the seeming of a demon's that is dreaming,
And the lamp-light o'er him streaming throws his shadow on the floor;
And my soul from out that shadow that lies floating on the floor
Shall be lifted - nevermore!

ImageWherever you go, go with all your heart...
User avatar
Crazy Soul
 
Posts: 6459
Joined: 05 Apr 2011, 09:19
Location: Beograd

Re: Tragovi u nama....

Postby harper lee » 24 Dec 2012, 13:32

Vinsent Prajs. :blue:
Ignorisem te k'o Vucic poplavu.
User avatar
harper lee
 
Posts: 14014
Joined: 13 Aug 2011, 17:51

Re: Tragovi u nama....

Postby harper lee » 24 Dec 2012, 15:29

Inace, nije za ovaj topik ali kad se vec Prajs pojavio da ispricam nesto sto pretpostavljam ne zna veliki broj ljudi. Dobri Vinsent je snimio veliki broj horor filmova po pricama i E.A. Poa (Crna macka, Njihalo Strave, Pad kuce Aserovih,...) koji su kod nas prikazivani u serijalu. Poslednji film iz serijala koji je prikazivan je pravljen po Gavranu. Ja jedva docekao da vidim kako ce taj horor izgledati a oni napravili horor-komediju. :biggrin:

U filmu je epizodnu ulogu imao i mladjani Dzek Nikolson, dok je jos imao kosicu. :laugh:
Ignorisem te k'o Vucic poplavu.
User avatar
harper lee
 
Posts: 14014
Joined: 13 Aug 2011, 17:51

Re: Tragovi u nama....

Postby alcesta » 24 Dec 2012, 16:11

Meni se čak čini da sam to gledala, ali sam se strašno razočarala i prekinula sam pre kraja :laugh:

Meni je ovo omiljen prepev Gavrana, čak mi jezivije zvuči od originala:

Spoiler: pokaži
Gavran

Jednom u čas tužan noćni, dok razmišljah, duh nemoćni,
nad knjigama koje drevnu nauku u sebe skriše,
bejah skoro u san pao, a neko je na prag stao
i tiho je zakucao, kucnuo što može tiše.
"Posetilac neki - šanuh - kucnuo što može tiše,
samo to i ništa više."

Ah, sećam se toga jasno, beše zimnje veče kasno;
svaki tinjav odsev žara utvare po podu piše.
De čekajuć, srce snažim u knjigama zalud tražim
za Lenorom bol da blažim. Ime koje podariše
njoj anđeli, divna draga kojoj ime podariše
anđeli, nje nema više.

I šum svilen, šumor tmurni, šum zavesa tih purpurnih,
neslućenom, čudnom strepnjom obuzima sve me više;
da umirim srce rekoh: "To zacelo sad je neko
na pragu se mome steko, kucnuvši što može tiše,
posetilac neki pozni, zakuca što može tiše
na vrata i ništa više."

Najednom mi strepnja minu i zureći u tamninu:
"Gosparu il gospo - kazah - ne ljutite vi se više,
bejah skoro u san pao, neko od vas na prag stao
i tiho je zakucao, kucnuo što može tiše,
da i ne čuh"... Tad mi ruke vrata širom otvoriše -
samo mrak i ništa više.

I dok pogled tamom bludi, bojazan mi puni grudi,
slušajući, sanjajući, snovi mi se teški sniše,
i zagledan u tišinu, samohranu pustu tminu,
"O Lenora" reč jedinu, izgovorih tiho, tiše,
"O Lenora" odjek vrati što mi usta prozboriše,
samo to i ništa više.

Vratih se u sobu svoju a duša u nespokoju.
I uskoro nešto jači udarci se ponoviše.
"Na prozoru, u kapcima, mora biti nekog ima,
miruj srce, da u njima vidim kakvu tajnu skriše,
miruj srce da uvidim kakvu tajnu oni skriše,
vetar samo, ništa više!

I otvorih kapke tada, kad ulete iznenada
lepršajuć gordi Gavran iz dana što srećni biše,
gospodski ga izgled krasi, pozdravom se ne oglasi,
niti zasta, nit se skrasi, dok mu krila se ne sviše
povrh vrata, na Paladin kip mu krila se ne sviše,
slete, stade, ništa više.

Videć pticu ebonosnu, osmeh tužno srce kosnu,
zbog važnog i strogog sklada kojim lik joj sav odiše.
"Mada ćube čerupane - rekoh - plašljiv nisi, vrane,
što sablasan traješ dane sred žalova noći, kiše -
kaži kakvim imenom te sile pakle okrstiše?"
Reče Gavran: "Nikad više."

Začudih se vesma tome, odgovoru prejasnome,
mada smislom reči ove meni malo jasno biše:
al priznajem, nema zbora, ne čuh takvog odgovora,
i ne videh takva stvora crnih krila što se sviše,
zver il ticu čija krila na Paladin kip se sviše,
s tim imenom "Nikad više."

No Gavranu s kipa bela ta reč beše mudrost cela,
reč jedina s kojom mu se misao i duša sliše.
Nit rečju tom zbor mu presta, nit pomače on se s' mesta
a u meni sumnje nesta: "Svi me znanci ostaviše,
odleteše i on ko i Nade što me ostaviše."
Reče Gavran: "Nikad više."

Čuvši, duhom sav uzbuđen, taj odgovor brz, rasuđen,
"Stvarno - kazah - to što zbori, reč jedinu nikad više,
valjda reče njegov gazda, zlom sudbinom gonjen vazda,
dok sve misli koje sazda u jedan se pripev sliše,
tužbalicu mrtvih nada i dana što srećni biše,
tužni pripev: "Nikad više."

Ali Gavran, stvor stameni, tužnu maštu bodri meni,
naslonjaču ja približih vratima što mogah bliže,
i glave na plišu sjajne, mnih znamenje tako tajno
u govoru svom nejahno nosi tica ta što stiže,
šta sablasna i odvratna, stara tica koja stiže,
misli, grakćuć: "Nikad više."

Sedeć, slutnjom srce morih, i ni reči ne prozborih
tici čije plamne oči do srca me prostreliše:
i u misli zanesena, meni klonu glava snena
sa uzglavlja tog svilena gde svetiljke odsjaj sliše,
prileć neće nikad više!

A vazduh sve gušci biva, kao miris da razliva
kadionik kojim anđo kadi sobu tiho, tiše
"Nesrećniče - viknuh tada - božja milost to je rada
da ti dušu spase jada, uspomenu da ti zbriše:
pij napitak sladak da se na Lenoru spomen zbriše."
Reče Gavran: "Nikad više."

"Proroče il stvore vražji, đavole il tico, kaži,
zaklinjem te nebom sklonim i Gospodom ponajviše,
da l' ću dušu namučenu priljubiti u Edenu
uz devojku ozarenu koju svi mi snovi sniše,
uz Lenoru kojoj ime serafimi podariše?"
Reče Gavran: "Nikad više."

"Sad umukni, kleta tico, - skočih, viknuh - zlosutnico,
u paklenu noć se vrati, u oluj i nedra kiše!
S tamom crno perje spoji, beleg laži gnusnih tvojih,
samoćom me udostoji, vrh vrata ne sedi više;
izgled i kljun tvoj ukloni što mi srce ojadiše."
Reče Gavran: "Nikad više."

I Gavran, stvorenje žalno, sedi stalno, sedi stalno,
krila mu se oko bledog Paladinog kipa sviše,
oči su mu zlokob prava, ko zloduha koji spava,
svetiljka ga obasjava i sen mu po podu piše:
duša mi se od te senke što se njišuć podom piše
spasti neće - nikad više!


I za Dream within a Dream:

Spoiler: pokaži
U snu san

Primi poljub sad u čelo
Na rastanku hoću smelo
Da ti priznam, uzavrelo:
Istina je, nije zgran
Da mi dani behu san.
Kome prošlost prođe kad,
Pa neka je jad, nejad,
Ona prođe i njen sklad -
Bio rad, ne bio rad.
Svemu, svačem, svud si stran -
Sve je samo u snu san.

Gde je morski peščan žal
Bije val, tutnji val -
Na dlanu mi zrnca peska
Zlatna sjaja, bleska reska -
Malo ih je, skliznu, ginu,
Sva kroz prste, u dubinu.
U dubinu, u tuđinu.
Osipa se pesak plah,
Plačem: obuzo me strah,
Svako zrnce, sav taj prah -
Moći nemam ni nad kim
Da ih čvršće zadržim.
Zar nijednom zrncu spas
Od bezdani ispod nas?
Kom sam blizak, kom sam stran?
Zar je samo u snu san?
Last edited by alcesta on 24 Dec 2012, 16:21, edited 1 time in total.
I will not walk your dusty path and flat,
denoting this and that by this and that,
your world immutable wherein no part
the little maker has with Maker's art.
I bow not yet before the Iron Crown,
nor cast my own small golden sceptre down.
User avatar
alcesta
 
Posts: 7357
Joined: 12 Jun 2011, 12:48

Re: Tragovi u nama....

Postby alcesta » 24 Dec 2012, 16:19

Владислав Петковић Дис
Можда спава

Заборавио сам јутрос песму једну ја.
Песму једну у сну што сам сву ноћ слушао:
Да је чујем узалуд сам данас кушао,
Као да је песма била срећа моја сва.
Заборавио сам јутрос песму једну ја.

У сну своме нисам знао за буђења моћ,
И да земљи треба сунца, јутра и зоре;
Да у дану губе звезде беле одоре;
Бледи месец да се креће у умрлу ноћ.
У сну своме нисам знао за буђења моћ.

Ја сад једва могу знати да имадох сан.
И у њему очи неке, небо нечије,
Неко лице не знам какво,можда дечије,
Стару песму,старе звезде, неки стари дан,
Ја сад једва могу знати да имадох сан.

Не сећам се ничег више, ни очију тих:
Као да је сан ми цео био од пене,
Ил' те очи да су моја душа ван мене;
Ни арије, ни свег другог, што ја ноћас сних:
Не сећам се ничег више, ни очију тих.

Али слутим, а слутити још једино знам.
Ја сад слутим за те очи да су баш оне
Што ме чудно по животу воде и гоне:
У сну дођу да ме виде шта ли радим сам.
Али слутим, а слутити још једино знам.

Да ме виде, дођу очи, и ја видим тад
И те очи, и ту љубав, и тај пут среће;
Њене очи, њено лице, њено пролеће
У сну видим, али не знам што не видим сад.
Да ме виде, дођу очи, и ја видим тад:

Њену главу с круном косе и у коси цвет,
И њен поглед што ме гледа као из цвећа,
Што ме гледа, што ми каже да ме осећа,
Што ми брижно пружа одмор и нежности свет,
Њену главу с круном косе и у коси цвет.

Ја сад немам своју драгу, и њен не знам глас;
Не знам место на ком живи или почива;
Не знам зашто њу и сан ми јава покрива;
Можда спава, и гроб тужно негује јој стас,
Ја сад немам своју драгу, и њен не знам глас.

Можда спава са очима изван сваког зла,
Изван ствари, илузија, изван живота,
И с њом спава, невиђена, њена лепота;
Можда живи и доћи ће после овог сна.
Можда спава са очима изван сваког зла.


Nekad sam je celu znala napamet :inlove:
I will not walk your dusty path and flat,
denoting this and that by this and that,
your world immutable wherein no part
the little maker has with Maker's art.
I bow not yet before the Iron Crown,
nor cast my own small golden sceptre down.
User avatar
alcesta
 
Posts: 7357
Joined: 12 Jun 2011, 12:48

Re: Tragovi u nama....

Postby Baron » 24 Dec 2012, 16:30

Alcesta, odlican izbor :) Ima na jutjubu odlicna pesmica na tu temu, verujem da je znas, ipak meni je najbolja nasa :
Branko Miljković: Uzalud je budim

Budim je zbog sunca koje objašnjava sebe biljkama
Zbog neba razapetog izmeđju prstiju
Budim je zbog riječi koje peku grlo
Volim je ušima treba ići do kraja svijeta i naći rosu na travi
Budim je zbog dalekih stvari koje liče na ove ovdje
Zbog ljudi koji bez čela i imena prolaze ulicom
Zbog anonimnih riječi trgova budim je
Zbog manufakturnih pejzaža javnih parkova
Budim je zbog ove naše planete koja će možda
Biti mina u raskrvavljenom nebu
Zbog osmjeha u kamenu drugova zaspalih izmeđju dvije bitke
Kada nebo nije bilo više veliki kavez za ptice nego aerodrom
Moja ljubav puna drugih je dio zore
Budim je zbog zore zbog ljubavi zbog sebe zbog drugih
Budim je mada je to uzaludnije negoli dozivati pticu zauvjek sletjelu
Sigurno je rekla: neka me traži i vidi da me nema
Ta žena sa rukama djeteta koju volim
To dijete zaspalo ne obrisavši suze koje budim
Uzalud, uzalud, uzalud, uzalud
Je budim
Jer će se probuditi drukčija i nova
Uzalud je budim
Jer njena usta neće moći da joj kažu
Uzalud je budim
Ti znaš voda protiče ali ne kaže ništa
Uzalud je budim
Treba obećati izgubljenom imenu nečije lice u pijesku.
User avatar
Baron
 
Posts: 17748
Joined: 25 Sep 2012, 18:21

Re: Tragovi u nama....

Postby harper lee » 24 Dec 2012, 17:05

alcesta wrote:Meni se čak čini da sam to gledala, ali sam se strašno razočarala i prekinula sam pre kraja :laugh:


Jesi li citala njegovu Filozofiju Kompozicije?
Ignorisem te k'o Vucic poplavu.
User avatar
harper lee
 
Posts: 14014
Joined: 13 Aug 2011, 17:51

Re: Tragovi u nama....

Postby alcesta » 25 Dec 2012, 01:13

Mnogo davno. Sećam se da mi je u prvi mah prilično pokvarila pesmu :D mada je inače jako zanimljiva sama po sebi, posebno za to doba romantizma kad nisu bili baš skloni demistifikaciji sebe samih.

Volim i ja Miljkovića, ali slobodni stih mi je uvek otežavao da zapamtim pesmu. Kod Disa i Dučića me oduševljava što se stihovi nekako sami nižu i kao da se prirodno nadovezuju, tako da se lako drže u glavi i duže pesme, mada naravno nemam ništa protiv ni modernijih formi. Kao recimo

Васко Попа: ОЧИЈУ ТВОЈИХ ДА НИЈЕ

Очију твојих да није
Не би било неба
У малом нашем стану

Смеха твога да нема
Зидови не би никад
Из очију нестајали

Славуја твојих да није
Врбе не би никад
Нежне преко прага прешле

Руку твојих да није
Сунце не би никад
У сну нашем преноћило
I will not walk your dusty path and flat,
denoting this and that by this and that,
your world immutable wherein no part
the little maker has with Maker's art.
I bow not yet before the Iron Crown,
nor cast my own small golden sceptre down.
User avatar
alcesta
 
Posts: 7357
Joined: 12 Jun 2011, 12:48

Re: Tragovi u nama....

Postby harper lee » 25 Dec 2012, 14:40

alcesta wrote:Mnogo davno. Sećam se da mi je u prvi mah prilično pokvarila pesmu :D mada je inače jako zanimljiva sama po sebi, posebno za to doba romantizma kad nisu bili baš skloni demistifikaciji sebe samih.


Pa, za Poa je prilicno diskutabilno koliko je romanticar. Mislim, nominalno jeste, ali se cesto uzima kao preteca simbolizma i sada je to vec negde opste mesto. On je za zivota u Americi ostao odbacen, delom zbog toga kako je pisao, a delom zbog toga sto se zakacio bukvalno sa svima objavljujuci u novinama vrlo kriticne osvrte na rad drugih pisaca (zvali su ga Tomahawk Man :laugh: ). Mark Tven, koji je bio darling americke citalacke publike, za Poa je napisao da "moze da ga cita samo u podrumu". Nije ni u Engleskoj bolje prolazio sve tamo negde do pocetka 20. veka. Namirisali su ga Francuzi, narocito Malarme i Bodler, kojima je bio i ostao pesnicki heroj. Malarmeov prevod Gavrana lako moze biti najuticajniji prevod bilo kojeg dela na francusko pesnistvo ikada.

Filozofija Kompozicije, iako ima jedva nekih 10-15 strana (zavisi od formata) je, po mom misljenju, kapitalan spis i preporucujem ga svakome ko je citao Gavrana. Po tu vrlo detaljno opisuje ono sto je kljucni element tog puzajuceg horora u poemi i lajtmotiv velikog broja njegovih prica, a to su trikovi koje nas sopstveni um igra s nama kad smo u stanju psihickog rastrojstva. Kad covek pomisli da je Gavran napisan 1845. godine, gotovo je neverovatno sa kakvim uvidom je Po baratao i prckao po ljudskom mozgu.

I tako ja lepo zasrah ovaj topik. :laugh: Necu vise.
Ignorisem te k'o Vucic poplavu.
User avatar
harper lee
 
Posts: 14014
Joined: 13 Aug 2011, 17:51

Re: Tragovi u nama....

Postby alcesta » 25 Dec 2012, 19:17

Ja ga učila u školi kao romantičara pa mi ostalo, šta ću :D
Pošto će se svi prepasti od naslova Filozofija kompozicije, evo za one koji nisu čitali ovde ima ceo esej pa se vidi da nije tako strašno kao što zvuči :D
http://en.wikisource.org/wiki/The_Philo ... omposition

I da se vratimo na temu...

Rudyard Kipling
If

If you can keep your head when all about you
Are losing theirs and blaming it on you;
If you can trust yourself when all men doubt you,
But make allowance for their doubting too:
If you can wait and not be tired by waiting,
Or, being lied about, don't deal in lies,
Or being hated don't give way to hating,
And yet don't look too good, nor talk too wise;

If you can dream---and not make dreams your master;
If you can think---and not make thoughts your aim,
If you can meet with Triumph and Disaster
And treat those two impostors just the same:.
If you can bear to hear the truth you've spoken
Twisted by knaves to make a trap for fools,
Or watch the things you gave your life to, broken,
And stoop and build'em up with worn-out tools;

If you can make one heap of all your winnings
And risk it on one turn of pitch-and-toss,
And lose, and start again at your beginnings,
And never breathe a word about your loss:
If you can force your heart and nerve and sinew
To serve your turn long after they are gone,
And so hold on when there is nothing in you
Except the Will which says to them: "Hold on!"

If you can talk with crowds and keep your virtue,
Or walk with Kings---nor lose the common touch,
If neither foes nor loving friends can hurt you,
If all men count with you, but none too much:
If you can fill the unforgiving minute
With sixty seconds' worth of distance run,
Yours is the Earth and everything that's in it,
And---which is more---you'll be a Man, my son!
I will not walk your dusty path and flat,
denoting this and that by this and that,
your world immutable wherein no part
the little maker has with Maker's art.
I bow not yet before the Iron Crown,
nor cast my own small golden sceptre down.
User avatar
alcesta
 
Posts: 7357
Joined: 12 Jun 2011, 12:48

Re: Tragovi u nama....

Postby harper lee » 26 Dec 2012, 13:35

CAMPO DEI FIORI (Rescue)

In Rome on the Campo dei Fiori
Baskets of olives and lemons,
Cobbles spattered with wine
And the wreckage of flowers.
Vendors cover the trestles
With rose-pink fish;
Armfuls of dark grapes
Heaped on peach-down.

On this same square
They burned Giordano Bruno.
Henchmen kindled the pyre
Close-pressed by the mob.
Before the flames had died
The taverns were full again,
Baskets of olives and lemons
Again on the vendors' shoulders.

I thought of the Campo dei Fiori
In Warsaw by the sky-carousel
One clear spring evening
To the strains of a carnival tune.
The bright melody drowned
The salvos from the ghetto wall,
And couples were flying
High in the cloudless sky.

At times wind from the burning
Would drift dark kites along
And riders on the carousel
Caught petals in midair.
That same hot wind
Blew open the skirts of the girls
And the crowds were laughing
On that beautiful Warsaw Sunday.

Someone will read as moral
That the people of Rome or Warsaw
Haggle, laugh, make love
As they pass by martyrs' pyres.
Someone else will read
Of the passing of things human,
Of the oblivion
Born before the flames have died.

But that day I thought only
Of the loneliness of the dying,
Of how, when Giordano
Climbed to his burning
There were no words
In any human tongue
To be left for mankind,
Mankind who live on.

Already they were back at their wine
Or peddled their white starfish,
Baskets of olives and lemons
They had shouldered to the fair,
And he already distanced
As if centuries had passed
While they paused just a moment
For his flying in the fire.

Those dying here, the lonely
Forgotten by the world,
Our tongue becomes for them
The language of an ancient planet.
Until, when all is legend
And many years have passed,
On a great Campo dei Fiori
Rage will kindle at a poet's word.

Ceslav Milos
Ignorisem te k'o Vucic poplavu.
User avatar
harper lee
 
Posts: 14014
Joined: 13 Aug 2011, 17:51

PreviousNext

Return to Umetnost i kultura

Who is online

Users browsing this forum: Aleksa_PFC and 14 guests