fabricio wrote:Vec sam napisao da filmovi koji nisu izvorna komedija, ali su takodje zacinjeni komedijom (underground i lepa sela koja si pomenuo recimo) ne racunam takodje. To su filmcine, njih ne ubrajam u filmove o kojima sam pisao. Kao sto ne racunam ni komedije, koji su esencija nase kinematografije.
Od svih pobrojanih, to su jedina dva filma sa elementima komedije, ali nikako kao primese, već kao integralni deo autorske poetike, što je posebno izraženo kod Kusturice, čiji film je izrazito intelektualan i prevashodno tragičan. On nema ničeg sličnog sa "Tesnom kožom" kao prototipom srpske socijalističke komedije ili "Kengurom" kao prototipom tranzicione komedije.
Među ostalim koje sam naveo, nijedan nema ni zrnce komičnog, što znači da ti te filmove uopšte nisi ni gledao. Onaj ko ne poznaje crni talas i evropsku kinematografiju 50-ih, 60-ih i 70-ih nije nimalo kompetentan da u totalitetu govori o srpskom filmu. Oni mogu govoriti o pojedinačnim ostvarenjima- "Bitka na Neretvi", "Variola vera", "Mi nismo anđeli, "Munje", "Sekula se opet ženi" ili "Poltronu", ali nemaju dovoljno znanja ni uvida da donese bilo kakav opšti sud o tome šta je i kakva je srpska kinematografija. Tako da tu nije reč o različitim estetskim načelima, već o disproporciji između stepena znanja i spremnosti da se iznese svoje mišljenje. To je kao da npr. iznosiš sud o Emiru Kusturici gledajući samo "Zavet" i "Crna mačka, beli mačor" pod parolom svako ima pravo na svoj ukus ili lično mišljenje. To su besmiclice.
Da se ogradim, postoji jedan maestralni sineasta čiji primarni izraz jeste komičarski- reč je o Živku Nikoliću, čudu od deteta, Feliniju iz Ozrinića. Mada i kod njega postoji potpuno suprotna selekcija kvaliteta- najgori filmovi su mu najpopularniji, a najbolji danas gotovo zaboravljeni- prevashodno "Jovana Lukina" i "Beštije".
Sezione, jako dobre opaske si izneo, samo treba napomenuti da relativnost koja postoji u ljudskom ukusu ne znači i relativnost u onome što je različito iskušeno. To što je neko mišljenje moje- autonomno, autentično, strogo privatno i nenametljivo, ne znači da je kao takvo vredno, već samo da mu je dozvoljeno da postoji i da je tu dozvolu iskoristilo. Kada bi se taj liberalno-estetki stav dosledno primenio, najvredniji filmovi bi bili oni koji prodaju najviše karata na blagajnama, jer nema razlike u kvalitetu ukusa debelog pubertetlije koji cucla Pepsi dok gleda Avengerse i istoričara umetnosti. Znam da to ne misliš, ali čisto da stvari izvedemo na čistac.
Što se "Hajduka" tiče, film je sniman po delu veoma talentovanog Danka Popovića (pisac "Knjige o "Milutinu"), pa je film u domenu priče/skice bio veoma solidan žanrovski materijal. Glumački i produkcijski je vrlo loš, tako da slabo čega vrednog tu ima. Grlićev "Čaruga" je daleko uspešniji i bolji film slične tematike.
A biće ipak da je tegla u pravu, jer je General sam na ovoj obali koju ste napustili i predali bezvoljno.