Ovde moram da se ne složim.
Sovjetska škola je iza sebe imala ozbiljnu mašineriju, časopise preko kojih su novosti dolazile svuda, igrači se pomagali međusobno a oni blizu vrha igrali kao profesionalci mnogo pre no što je to bilo moguće negde drugde. Petrosjan je u jednoj svojoj knjizi pričao kako mu je posle meča polufinala s Korčnojem, a pred meč sa Fišerom (finale kandidata za titulu 1971) pisao kako je posle pobede dobio koverat adresiran na pobednika meča, gde je majstorski kandidat iz neke ruske zabiti našao zanimljivu novost u tada popularnom otvaranju, ali nije hteo da je iskoristi ili objavi, nego je čuvao za onog ko će da brani čast nacije protiv Amerikanca. Tako nešto je bilo nemoguće u zemlji bez dobro organizovanog šaha.
Kompjuteri su doneli ravnopravnost, pa se šah raširio po celom svetu. Imamo šampiona sveta iz Norveške, bivšeg šampiona (Anand) i nekoliko drugih sjajnih igrača iz Indije, vrhunske igrače iz Kine (Liren, Vei Ji), sa Filipina (So), s Kube (Domingez), SAD (Karuana, ova dvojica prethodnih kao useljenici, Nakamura), iz Poljske (Duda, Vojtašek), Holandije (Giri, Francuske (Vašije-Lagrav), Mađarske ("srpski zet" Raport), Firuzja iz Irana, situacija kakve nije bilo od pedesetih do pred kraj osamdesetih i pojave sjajnih Engleza i Holanđana, s izuzetkom Fišera. Pritom je i osamdesetih i devedesetih vrlo bitna bila emigracija iz SSSR, gde su Širov, Kamski, Beljavski, Guljko, Korčnoj, pa i Spaski, kao i mnogo široj javnosti slabije poznatih odličnih trenera, završili na zapadu gde su raširili interesovanje za igru i metode treninga.
A na sve to dođe i masa igrača iz bivšeg SSSR koji su i dalje vrlo brojni u vrhu, ali odavno nisu sila protiv koje niko ne može ništa.
Danas kad dođe vreme za šahovsku olimpijadu, favoriti su Amerikanci, ali je praktično nemoguće predvideti pobednika koji je nekad bio unapred poznat.
Danas novotarija u otvaranju izgleda ovako
https://www.chessgames.com/perl/chessgame?gid=1993385 Kompjuter može da analizira svaku poziciju i da nađe izlaz iz većine njih, ali problem je naći to za tablom u realnom vremenu. Najjači velemajstori mogu da nađu rešenje problema, i često ga i nađu, ali ako posle toga ostane 15 minuta za 20 poteza u nepoznatoj poziciji koju je protivnik već pregledao kod kuće i ima sat vremena za razmišljanje, lako se upadne u probleme iz kojih nema izlaza.
A kako je to pripremanje varijante nekad umelo da izgleda, sjajna priča i zanimljive partije Argentinaca protiv Sovjeta ovde, gde trojica Argentinaca zajedno spreme iznenađenje, sva trojica ga odigraju skoro istovremeno, a onda Geler za tablom nalazi rešenje.. i varijanta se smatra oborenom, sve dok Fišer par godina kasnije ne pronađe nešto novo..