"Već u tom periodu o kome govorimo, bez obzira na to kolika su imena bili i koliki su ostavili trag, dok smo mi menjali selektore, drugi su imali kontinuitet i razvijali tehnologiju treninga. U to vreme mi smo se stalno borili sa Francuzima, Šveđanima, Nemcima, Dancima... Mi smo menjali trenere, a Švedska, koja je bila neprikosnovena, za selektora je od 1988, kada se pojavila generacija sa Vilsanderom, Olsonom i ostalima, do 2004. imala Bengta Johansona. Kontinuitet je vrlo važan, a u to vreme dok smo mi menjali Tutu i Kraju svi naši važni igraći već su bili u inostranstvu i mogli su da vide kako se rukomet na svetskom nivou menja. Mi smo se zadržavali u nekoj zoni jugoslovenstva i jugoslovenske škole rukometa, koja se poodavno počela da se gubi. Nismo je gajili. Šta se u međuvremenu promenilo? Već 1995. i 1996. kada su Hrvati osvojili zlato na Olimpijskim igrama u Atlanti počela je da se menja tehnologija treninga. Počelo je ozbiljnije da se radi na snazi, brzini, protoku lopte, još jačoj odbrani. A mi mi smo išli na kraju: 'Mi smo Srbija, Jugoslavija, mi ćemo na motiv, na borbenost.' Nema borbenosti, već je ozbiljno počelo da se radi na taktici, video analizama, skautingu... Mi nismo pratili trendove, nismo ulagali, ne na reprezentativnom, već i na klupskom nivou. Generalno, nikako da se ubacimo u te evropsko-svetske trendove. Istina je da nemamo dovoljno finansijskih sredstava, ali možemo da pratimo trendove."
"U Španiji 1996. isprečila se Španija, a bili smo uvereni da možemo do zlata samo ukoliko savladamo Furiju. Bilo je ozbiljno domaćinsko suđenje. Bilo je i malo antagonizma jer su Neđa, Perun, Perić i Stojković igrali u Španiji i tenzija je bila mnogo veća. Špancima je dopušteno da igraju nenormalno grubo i u takvim okolnostima jednostavno nismo imali šanse. Ostala je žal što nismo otišli na Olimpijske igre, ali još više žalim za propuštenom prilikom u Francuskoj 2001. Bukvalmno za gol smo ostali bez finala. Gubili smo od Švedske sa sedam razlike, vratili smo se, a onda nam je Lovgren posle tajm-auta dao gol sa 12. Želeli smo u produžetke jer smo osetili da možemo da ih dobijemo, međutim, psotigao je pogodak iz velike udaljenosti... Igrali bismo za zlato protiv Francuza, aktuelnih šampiona, ali pobili bismo se i verovali smo da imamo šanse. Imali smo snage, motiva, znanja, dobro smo igrali, dobro smo bili vođeni od Pokrajca i njegovih pomoćnika Ljube Obradovića i Kurteša."
"Nenad Peruničić je zimus napravio pomak i na prvenstvo je odveo mnogo novih, mladih igrača, a posle neuspeha svi su ga osudili što nije pobedio Crnu Goru. Rekao sam mu: 'Nemoj da daš ostavku, nego napravi tim i stavi savezu do znaja da će taj tim imati rezultat za tri godine.' Odgovorio mi je da je imao veliki pritisak da se prođe u drugi krug. Šta bismo dobili da smo prošli u drugi krug? To je bilo moje pitanje? Odigrali bismo još tri meča u kojima bismo verovatno ubedljivo izgubili. Otvoreno sam Perunu rekao da je pogrešio, na šta mi je odgovorio da je to njeogva moralna obaveza. Znam, on je takav tip. U trenrskom poslu vreme nam nije saveznik, ali nekad moraš da razmisliš koje je vreme i da li je trenutak da baš ti daš ostavku i da li je momenat da se bude moralan,"
"Treba da se naprave reprezentativni kampovi, a pod tim podrazumevam da svi koji su kvalitetni i koji su prošli selekcije na regionalnom nivou moraju da dolaze barem jednom mesečno na vikend okupljanja. To je bilo moje viđenje kada sam bio selektor pionira. Moj predlog, međutim, nije naišao na odobravanje. Rekli su mi: 'Pa ti nisi normalan, kako sve to da platimo, nama je prioritet A selekcija'. Nema problema, super, ako ne uložiš u mlađe kategorije selektor za 2020. i 2024. neće imati reprezentacivce. Neće imati ko da igra. Moramo da pravimo reprezentativce i da kroz njih gradimo državni tim. Rekao sam im da moraju da postave ljude u koje imaju poverenje, koji imaju planove i čitav tim iza sebe. I odgovorili su mi: "Nemamo novac za to." Nađite. Savezu ne treba predsednik, već menadžer, čovek koji će da donosi pare. Ne možemo da se oslonimo samo na novac koji dobijamo od Ministarstvo sporta i omaldine i da tako funkcionišemo. Moramo da budemo sveni da će da bude padova i uspona, da je put težak, trnovit i dug, da će biti kolateralne štete, ali će svi ti igrači biti vrlo važna karika na putu do uspeha."