PIŠE: Žika Bogdanović
Žreb za Evropsko prvenstvo 2020 obavljen je prošle nedelje u Budimpešti. Početna radost koju su ljubitelji rukometa u regionu podelili na društvenim mrežama, a vezana za „6 od 6“ reprezentacija koje će nastupati u Mađarskoj i Slovačkoj, zamenilo je pitanje – KO JE SPREMAN da odigra nešto malo više od epizodne uloge na narednoj kontinentalnoj smotri?
Balkan-Handball.com, kao i uvek, pokušaće da ode malo više od naslova.
Mandat Tonija Đerone započet na Vidovdan 2020. godine navršiće godinu dana uskoro, i čak i oni koji su apriori protiv stranca na klupi reprezentacije i koji misle da bi neki domaći trenerski i drugi kružooci trebalo da nastave da vode državni tim po matrici koja je „orlove“ dovela do topovskog mesa za evropske prilike, sada mudro ćute. Ćute, i zagrevaju prstiće za „nedelju ponosa“ od 17. do 24. januara, ukoliko reprezentacija ne izbori drugi krug, odnosno, ne ostavi Francusku i Hrvatsku iza sebe. Što naravno, svako ko iole prati rukomet, zna da nije nemoguć scenario.
Ništa novo, jedino je ono što smo videli od ove Srbije u ovim kvalifikacijama, mnogo bolje nego to što smo gledali u prošlosti. Prvo mesto u grupi nije nagrađeno boljim žrebom, ali šta je, tu je. Srpski tim će biti u poziciji da iznenadi i takvu ulogu treba i da prihvati, jer mu druga nije ni namenjena. Da li će tri utakmice u Segedinu dati odgovore na pitanje da li Srbija pripada TOP 12? Nisam siguran. Francuska i Hrvatska su uvek „liga za medalju“, a za „Orlove“ bi posle 18. i 20. mesta, plasman u drugu fazu bio „kao kuća“ bilo kakav žreb da je bio. On je imperativ i sada, a bio bi još veći da su umesto Francuza iz trećeg šešira uleteli „neki Česi“ i drugi. Ukrajinu ne spominjem, jer to ne bi smeo da bude problem za nacionalni tim u ovom trenutku.
U najluđem scenariju koji svi priželjkujemo, Srbija ide u Budimpeštu. U realnom, osim Danske, Nemačke, Norveške i Španije, nema tog selektora koji će da potpiše da će prespavati preliminarnu fazu od Segedina do Košica.
Srbija je sa Đeronom dobila optimizam i nadu da bi mogla da se vrati u gornji dom svetskog rukometa. Najbolje iz mandata Nenada Peruničića čije je vreme na klupi promovisalo Lazara Kukića kao plejmejkera koji može još da napreduje, a iz koga pametno planiranje karijere izvlači maksimum potencijala u „španskom svetu“, ustalilo tandeme na krilima i golu, nadovezalo se na sazrelog i razgoropađenog Marsenića, Đorđića u sistemu, ponudilo neka mlađa rešenja na bekovima poput Milosavljevića, Dodića i Nikolića, povratak Abutovića i Nenadića. O ovom drugom „bitke se biju“, mnogo se zamerio domaćoj sceni, za srce je ujeo rečima izgovorenim u prošlogodišnjem podcastu Balkan-Handball.com kada je rekao da je „stranac jedino rešenje za klupu reprezentacije“. Toliko je zabolelo, da se i autor podcasta vodi kao „partner in crime“. I njemu ne mogu da oproste što diše isti vazduh i u jednom delu deli mišljenje.
Nenadić ne treba da se brani. Treba da igra i da se vidi da mu je stalo. Treba da bude primer s obzirom na sve što je uradio i osvojio u klupskoj karijeri. I siguran sam da je u 35. godini toga svestan.
Šta god Srbija uradila na EURO 2020, pravac je dobar. Doduše, neće biti prvi put, već ustaljena praksa, da se selektoru glava seče posle prvog poraza, koga još nije doživeo, ali to su naša posla. Noževi su zarezani. Zato smo tu, gde jesmo.
Ono što pametni ljudi znaju, a to je da SRBIJA tek treba da dođe. Naravno, pod uslovom da Savez isprati uradi sve što bi trebalo da se uradi. Da pruži poverenje, da Špancu dozvoli da svoju piramidu rada koju je predstavio realizuje i pojača rad sa mlađim kategorijama. U to ide i B selekcija, dobijanje domaćinstva za velika takmičenja mlađih kategorija kojih u Srbiji nije bilo od 2004. godine.
U Evropi retko ko ima takav potencijal na desnom beku kao Srbija. Milić (1998), Gostović (2000), Nikolić (2001), Cenić (2003), Mirković (2004) i Mitrović (2004). Dvojica od ove šestorice neka postanu TOP klasa, budućnost je svetla. Tu je Dodić (2002) na srednjem koji bi trebalo da bude budući lider neke Srbije koja neće sanjati o Los Anđelesu, već u njega ići, i momak čije je granice teško odrediti, Uroš Borzaš (1999), koji je odlučio da u budućnosti igra za Srbiju (pravo nastupa stiče u julu 2022, dakle nema ga na EURO 2022).
Ako se zna da je mnogo dobrih godina ispred još jednog momka KOGA SMO uspeli da dovedemo u Srbiju, Dragana Pečmalbeka (1996), vrhunskog pivotmena Nanta, ako iz Marka Milosavljevića (1998) Manolo Kadenas izvuče maksimum, ako levi bekovi Petrić (01) i Radović (00) krenu pravim putem, uz golmansku bratiju koja može da brani još 10 godina (Ivanišević 90, Milosavljev 96, Cupara 94, Jandrić 98, Bomaštar 99, Ćirović 00, Mijatović 02, Perić 03) i odlična krila koja su dvadesetima, srpski rukomet ima čemu da se nada.
No, srpski rukomet nikada nije kuburio sa talentima, čak i kada cedimo suvu drenovinu iz onoga što nam dođe kao odbačeno iz drugih sportova, nepopularnosti koju je svaka garnitura u Savezu unazad 20 godina pažljivo negovala, što nečinjenjem na planu promocije i marketinga, što istresanjem svih problema i loših međuljudskih odnosa na tepih. Ostaje samo da se nadamo da će se sa takvom praksom prestati, iako smo imali neslavan početak sa epizodom žena u Đeru, kada je svako pucao na svakoga (igračice, selektor, predsednica, mediji).
Koliko smo samo dece „prevarili“ na neku ličnu inicijativu da probaju rukomet, jer drugog razloga za to, idole, klubove koje bi mogli da gledaju uživo, medijske poticaje, nisu imali. I tu treba dati orden domaćim trenerima, koji iz neuslova prave to što prave. To ne treba brkati sa tim da li je neko sposoban, ima autoriteta i znanja da sagleda kompletnu sliku i isprati sve što traži vrhunski rukomet.
Srbija na EURO 2022, „od….do“, ali Srbija do Pariza 2024 ide gore i vraća se u svet onih reprezentacija, koje izbacuju poštapalicu „možemo sa svakim da igramo“ već vežu onu „možemo svakoga da pobedimo“. Počeo je put od „svakim“ do „svakoga“.
Jedva čekam EP.