Board index Fudbal Reprezentativna takmičenja SP u Fudbalu Katar 2022.

Svetski kup - La storia infinita

Svetski kup - La storia infinita

Postby VMJunior » 06 Mar 2014, 17:16

Tema namenjena istorijatu svetskih šampionata. Kutak koji pripada legendama od Montevidea do Ria, zanimljivim pričama i dogadjajima, slavi, junacima, zvezdama, tragičarima, golovima, pobedama i porazima, svima onima koji pišu stranice istorije ovog takmičenja i svemu onome sto priču o svetskom fudbalskom šampionatu čini nikad do kraja ispričanom.

Ovde ćemo svi pisati i nadam se da će tema biti aktivna iz dana u dan do samog početka šampionata.

Ja bih krenuo o kapitenima koji su bili predvodnici svojih generacija i koji su imali tu privilegiju da podignu pehar namenjan prvaku sveta. Do sada ih je bilo ukupno 19.
User avatar
VMJunior
 
Posts: 14753
Joined: 16 Mar 2011, 13:11
Location: 38000

Re: Svetski kup - La storia infinita

Postby VMJunior » 06 Mar 2014, 17:35

Čast, privilegija i slava : Kapiteni koji su dizali "Zlatnu boginju"(I deo)


Hilderaldo Luiz Bellini(BRAZIL)


Image


Svetski šampionat u fudbalu 1958. godine održan je na samom severu Starog kontinenta - u Švedskoj.Reprezentacija Brazila je po prvi put u svojoj istoriji postala prvak sveta i na putu do titule su savladali prvo Francusku u 1/2 finalu, a onda i domaćina Švedsku u finalu sa 5:2. Finale je odigrano u Solni na stadionu Rosunda 29. juna 1958. godine.

Image


Kapiten reprezentacije na ovom šampionatu i igrač koji je imao čast da bude prvi kapiten Karioka koji će podići pehar namenjan prvaku sveta bio je centralni defanzivac Hilderaldo Luiz Bellini. Kao član odbranbene četvorke N.Santos-Orlando-Bellii-D.Santos, pomogao je svom timu da "prišije" iznad grba na dresu prvu od 5 zvezdica koje označavaju svaka posebno po jednu titulu fudbalskog prvaka sveta. Slika koju je pedeset miliona Brazilaca sanjalo godinama konačno je doživljena. Na osvom prvenstvu odigrao je svih 6 utakmica i to protiv Austrije, Engleske, SSSR-a, Velsa, Francuske i Švedske. Odbrana koju je predvodio primila je svega 4 gola i to tek na poslednje 2 utakmice.

Image


Bellini, koji ima italijansko poreklo, rodjen je 7.juna 1930. godine u Itapiri, država Sao Paolo. U svojoj klupskoj karijeri igrao je za samo 3 kluba i to brazilska - Vasko Da Gama , Sao Paolo i Atletiko Paranense.
Najveću slavu stekao je u Vasko Da Gami čiji je član bio 9 godina(1952-1961) odigravši ukupno 430 utakmica. Nakon toga 5 godina je igrač Sao Paola za koji nastupio 205 puta. Karijeru je završio u Atletiko Paranenseu. Sa visionom od 182 cm i težinom 80kg bio je stameni stražar ispred gola. Plenio je harizmom, autoritetom , trezvenošću kako su isticali njegovi igrači. Po fudbalskom umeću nije mogao da se poredi sa jednim Zagalom, Peleom, Vavom, Garinčom ali je svima njima bio kapiten što mnogo govori o njemu.

Član reprezentacije Brazila bio je 9 godina (1957-1966), odigrao je 51 utakmicu i za to vreme osvojio je 2 titile prvaka sveta, prvu, kao sto je rečeno, kao kapiten reprezentacije.

Image


Osim što je kao kapiten predvodio Pelea, Garinču i drugove u Švedskoj, pa onda jos jednom osvojio Svetski Kup 1962. u Čileu, Bellini je doziveo i takvu čast da njegova statua bude podignuta na ulazu slavne brazilske Marakane u Rio De Zeneiru i to, naravno, statua na kojoj drzi Zlatnu Boginju. Podizanjem trofeja visoko u vazduh , smatra se, uveo je "običaj" da se na taj način slavi osvajanje i dodela trofeja.


Didier Deschamps (FRANCUSKA)


Image


Poslednje prvenstvo sveta u 20.veku održanono je u Francuskoj. Domaćin Francuska je predvodjena Zidanom, Djorkaefom, Anrijem, Trezegeom i ostalima uspela da se po prvi put popne na krov planete i to u svojoj zemlji , u gradu Parizu, na stadionu Sen-Deni. U finalu je savladan tadašnji prvak sveta Brazil sa 3:0 i "Galski petlovi" postaju po prvi i jedini put prvaci sveta. Kapiten Trikolora na tom prvenstvu bio je defanzivni vezista i jedna od najtrofejnijih evropskih igrača svih vremena - Didier Claude Deschamps.

Sadašnji selektor fudbalske reprezentacije Francuske, koja će igrati na SP u Brazilu, sigurno je igrač koji je ostavio neizbrisiv trag u evropskom a pogotovo francuskom fudbalu. Rodjen je 1968. godine u francuskom gradicu Baionu. Profesionalnu karijeru počeo je u Nantu za koji je igrao 4 godine (1985-1989). Sa 21 godinom prelazi u najveci francuski klub Marsej gde će doživeti neke od najslavnijih trenutaka svoje karijere iako je tada bio na samom njenom početku. Za Marsej je igrao do 1994. godine i za to vreme osvojio 2 titule prvaka Francuske, titulu prvaka Evrope i to kao najmladji kapiten jednog kluba kojem je to pošlo za rukom. Sa velikim uspesima nastavlja i u svom narednom klubu, torinskom Juventusu gde ponovo postaje klupski prvak Evrope uz 3 Skudeta. Karijeru privodi kraju igrajući za Čelsi i Valensiju. Ukupno je za sve ove klubove odigrao više od 550 utakmica i postigao 21 gol.

Image


Što se reprezentativne karijere tiče, Didier je imao debi kod selektora Mišela Platinija u meču protiv Jugoslavije 1989. godine.
Nakon što je Francuska prošla kroz golgotu od 1990-1994 godine, selektor Eme Žake je počeo da stvara novi tim u kojem nije bilo mesta za Papena, Žinolu i dotadašnjeg kapitena Kantonu koji je dobio suspenziju zbog udaranja navijača u Engleskoj. Kapitensku traku oko ruke je stavio Dešamp i to je početak stvaranja najslavnije generacije u istoriji fransuskog fudbala.

Dešamp je kao kapiten predvodio Trikolore do titule prvaka sveta 1998. i titule prvaka Evrope 2000. godine. Pomenuti Erik Kantona je znao da omalovažava Dešampa rečima da je on samo "vodonoša", medjutim, slavni francuski kapiten nije mnogo obraćao pažnju na takve izjave. Znao je da kaže :"Igram da bih pobedjivao a ne da bih se zabavljao". Izuzetno taktički pismen, pun energije, žara i autoriteta, bio je vodja i jednom Zidanu, Anriju, Blanu, Bartezu. Za najbolji francuski tim odigrao je 103 utakmice i postigao 4 gola.

Posle završetka igračke karijere posvetio se trenerskoj pozivu i takodje je veoma uspešan. Vodio je Monako, Juventus i Marsej. Danas je selektor reprezentacije Francuske.

Image
User avatar
VMJunior
 
Posts: 14753
Joined: 16 Mar 2011, 13:11
Location: 38000

Re: Svetski kup - La storia infinita

Postby ОГИ » 02 Jun 2014, 21:15

Pas Pickles, titula Engleza i sjajni Eusebio

Je li lopta koju je Geoff Hurst poslao iza leđa Tiklowskog prešla gol liniju nakon što se odbila od prečke u 101. minuti? To je pitanje i prva asocijacija na Svjetsko prvenstvo koje se igralo u hramu fudbala, u Engleskoj 1966. godine.

Image

Prema mišljenju tadašnjeg pomoćnika Tofika Bakhramova i glavnog sudije Švicarca Diensta jeste. Iako se godinama nakon finala analizirao, usporavao sporni trenutak. Pored ovog " spornog " momenta još jedna stvar je itekako zanimljiva za ovo SP.

Na izložbi prije otvaranja prvenstva ukraden je pehar namijenjen pobjedniku. Engleska je bila na nogama, situacija je skoro bila bezizlazna, a onda je pas Pickles spasio stvar. Pehar je pronašao u nekom grmu.

Englezi su prvi krug završili sa pet bodova bez primljenog gola. Brazil je totalno podbacio. Pobjedio je u Liverpoolu Bugarsku 2:0 i to je bilo sve od dvostrukih uzastopnih prvaka. Mađari su ih pobjedili 3:1, Pele je opet bio povrijeđen, Garrincha nakon Mađarske više nije ulazio u teren. Konačni slom je stigao u susretu sa Portugalom i Eusebiom (dva gola).

Senzaciju je kreirala Sjeverna Koreja koja je poslala kući Italiju. Junak se zvao Pak Doo Ik. I ko zna šta bi se dogodilo na ovom prvenstvu da Portugal nije imao velikog Eusebia koji je morao svoju reprezentaciju nakon pola sata igre na Goodisonu spašavati. Koreja je imala nevjerovatnih 3:0, a onda je krenuo Eusebio show. Četiri gola za slavlje Portugala 5:3. Geoff Hurst je bio koban po Argentinu, u polufinale su stigli Sovjeti i Zapadna Njemačka.

Naredne tri utakmice su završile identičnim rezultatom 2:1.Eusebio nije mogao protiv Bobbyja Carltona. Za utjehu njegova selekcija je bila treća na kraju. 30.jula na Wembleyu se igralo veliko finale. Engleska je slavila titulu jer je dvije minute prije kraja vodila 2:1. Tada se ukazao Wolfgang Webber igrač Kölna, pa su se po prvi put u istoriji finala na Svjetskim prvenstvima igrali produžeci.

Prvo je u 101. minuti Hurst opalio loptu, koja se od prečke (sumnjivo) odbila iza crte a onda je isti igrač za svaki slučaj još jednom golom zapečatio sudbinu Zapadne Njemačke. Nakon osvajanja naslova, Englezi su nagradili i Picklesa, psa koji je ušao u legendu. Eusebio je bio najbolji strijelac sa devet golova.









ss.ba
Полети високо птицо бијела
огласи свима својим криком
нека те чује Европа цијела
да земљу своју не дамо ником!
User avatar
ОГИ
 
Posts: 10111
Joined: 05 Oct 2011, 23:29
Location: преко Дрине

Re: Svetski kup - La storia infinita

Postby Hezonja » 08 Jun 2014, 20:31

Hezonja
 
Posts: 15233
Joined: 01 Dec 2012, 23:21

Re: Svetski kup - La storia infinita

Postby grobar_Zvornik » 15 May 2018, 08:33

Džaja i dalje pamti legendarnog Rusa kog su ubili sopstveni demoni

Sovjetski Savez je tokom šezdesetih godina prošlog veka bio evropski hit u fudbalskom svetu. U središtu sovjetske bajke i uspeha na evropskoj sceni bio je i jedan tragičan lik – jedan od najboljih defanzivaca u istoriji Rusije Albert Šesternjov.

Image

Urugvajci su u dva navrata pokazali da za osvajanje Svetskog prvenstva nije bitan kvantitet, nego kvalitet, ali ipak nije lako poverovati da jedna reprezentacija dimenzija i brojnosti Sovjetskog Saveza nikada nije ušla ni u finale Mundijala.

Nemačka, Italija, Francuska, Španija, Engleska, sve su to poznate evropske zemlje koje su osvajale "Boginju". Govoreći o njihovim stubovima odbrane, kao iz topa ćete od mnogih ljudi čuti kako je Bekenbauer bio "Kajzer", kako su Maldini i Barezi neponovljivi.

Drugi će vas podsetiti na gol Lilijana Tirama kojim je Francuska "preživela" Hrvatsku i otišla u istoriju nakon finala protiv Brazila 1998, dok će četvrti opet reći da je Bobi Mur kao kapiten vodio Englesku do titule prvaka 1966.

I mnogi će prevideti Šesternjova, što pokazuje da se često samo uspeh kupuje po pravilu "pamti se samo prvi".

A ruski fudbaleri se uspeha na Mundijalima u reprezentativnom dresu nisu nagledali ma koliko im velika zemlja bila. Jedan od skorijih uzleta imali su na Evropskom prvenstvu 2008. kada su nošeni Andrejem Aršavinom stigli do polufinala. I to bi otprilike bilo to.

Nekada nije bilo tako. Kao što kod nas često može da se načuje ili namiriše jugonostalgija i pitanje "šta bi bilo kad bi bilo", odnosno da se Jugoslavija nije raspala, tako se verovatno oni stariji Rusi, koji sebe i dalje smatraju Sovjetima, pitaju isto kada je reč o SSSR.



Sovjetski Savez je poput nekada "Lake konjice" Mađarske bio jedan od privremenih hitova prvenstava šezdesetih godina i imao je svoje momente za pamćenje.

U njihovom središtu je bio defanzivac koji je svoju karijeru proveo u CSKA ne želeći da igra u drugom klubu. Albert Aleksejevič Šesternjov je rođen 20. juna 1941. godine u Moskvi i nosio je nadimak "Ivan Grozni".

Već od mladih dana je bilo jasno koji su dometi Šesternjova kao igrača pošto ostaje upamćen kao jedan od najmlađih debitanata u istoriji "Armejaca". Na teren je među seniore istrčao sa 17 godina i samo četiri godine kasnije postao je kapiten.

Traku je među "Armejcima" čuvao čitavih deset godina i obeležio je jednu eru kluba koji je zimus eliminisao Crvenu zvezdu iz Lige Evrope posle moskovskog okršaja.

Tom prilikom je i legenda crveno-belih Dragan Džajić dobio na poklon fotografije sa mečeva u kojima je kao reprezentativac Jugoslavije igrao protiv Lava Jašina, ali i protiv Šesternjova.

"Nemam reči koje bi opisale koliko mi znači to što me se u Moskvi i danas sećaju i to što sam dobio ovakav poklon. Ovo su veoma značajne fotografije, sa oproštaja Lava Jašina pogotovo.

Zahavljujući ovim fotografijama, setio sam se i Šesternjova, kao velikog imena ruskog fudbala. Bila mi je čast da igram protiv njega, a naravno, presrećan sam što sam dobio ovako vredan i značajan poklon", rekao je u februaru Džajić.



Dok je ’Džaja’ bio vihorni igrač u napadu, Šesternjov je bio beskompromisan u odbrani. Za reprezentaciju je odigrao ukupno 90 utakmica tokom šezdesetih i na 62 je nosio kapitensku traku. Nije davao golove za SSSR, ali mu to nije ni bio posao.

Njegov posao je bio da "čisti" svoj kazneni prostor i to je radio tako da se i danas smatra jednim od najboljih ruskih defanzivaca u istoriji.

Ipak, uspeh ne diktira samo umeće, ponekad su to jednako i sreća, ili ako želite – sudbina. A sudbina u nekim momentima nije bila previše naklonjena Šesternjovu, Rusiji i ostatku Sovjetskog Saveza.

Njegov bivši saigrač iz reprezentacije Vasili Danilov je tako prepričao jednu situaciju sa Mundijala 1966. godine kada su Rusi stigli do polufinala, što je ostalo njihov najveći uspeh sa SP do sada.

Četvrtfinale sa Mađarskom. Veče pred tu utakmicu Danilovu je prišao selektor i rekao „Dobro, Vasja, hoćeš li mirno da spavaš noćas? Gledaj, ako Ferenc Bene pogodi sutra, onda mi je žao, ali...“.

Bene je dao gol i to protiv koga – protiv Šesternjova. Jedan od najboljih ruskih igrača ga je ispustio iz vida za trenutak i Mađar je to iskoristio za pogodak.

"I to sam ga upozorio, pa sam onda i ja bio primoran da uklizavam, ali je lopta otišla do Benea i dao je gol. Sve u svemu smo preživeli i igrali dobro protiv njega. Selektor nije imao zamerki", priseća se Danilov.

Sovjeti su u tom trenutku već vodili 2:0, a Igor Čislenko i Valeri Porkujan su bili nacionalni heroji.



Koliko je nezahvalan posao igrača odbrane, Šesternjov je osetio na svojoj koži i protiv Nemaca u polufinalu.

Čislenko je izgubio loptu na sredini terena u 43. minutu, ’sevnula’ je munjevita kontra Nemaca, Šesternjov nije stigao da se vrati i pokrije, a Helmut Haler je posle dodavanja Šelingera pored Valerija Porkujana savladao Jašina za 1:0.

Kada je Bekenbauer dao drugi gol 68. minutu sa dvadesetak metara, bilo je jasno da će Nemci pobediti, tim pre što je Čislenko u 44. minutu morao iz igre.

Slaba je uteha tada u finišu bio gol Porkujana, jer je propuštena još jedna prilika da "zlatna generacija" SSSR napravi veliki iskorak i ode u finale na megdan Englezima.

Propuštena je i prilika za Šesternjova da dobije veće priznanje u svetu fudbala. Ovo polufinale je bilo kulminacija generacije sovjetskih igrača koja je počela da se izdiže pedesetih godina.

Tada su Sovjeti osvojili Olimpijske igre pobedivši našu reprezentaciju Jugoslavije 1:0 u finalu 1956. Dve godine kasnije su igrali svoj prvi Mundijal u Švedskoj i u grupi sa Engleskom, Brazilom i Austrijom sakupili tri boda i ispali u četvrtfinalu od Švedske.



Već 1960. godine osvojili su i Evropsko prvenstvo i to opet pobedom nad Jugoslavijom u finalu, a učestovali još tri puta u završnicama (1964, 1972. i onda pred raspad 1988.).

Finale Evropskog prvenstva 1968. izmaklo im je zahvaljujući Šesternjovu u situaciji koja oslikava koliko se njemu kao reprezentativcu jednostavno nije dalo.

SSSR je u Napulju igrao protiv Italije u polufinalu 5. juna 1968, a finalista je posle nerešenog rezultata i 0:0 za 120 minuta odlučen bacanjem novčića! Šesternjov je kao kapiten SSSR otišao u svlačionicu sa sudijom, Đakintom Faćetijem iz Italije i dvojicom delegata. Ruski kapiten je birao pogrešnu stranu novčića i Italijani su otišli u finale.

U finalu su pobedili Jugoslaviju, tako da je Šesternjov, iako nije želeo, jednim bacanjem novčića praktično oduzeo priliku Draganu Džajiću i ekipi da probaju da se revanširaju Sovjetima za poraze u godinama pre toga.

Pošto je Šesternjov postao reprezentativac 1961. ’zaobišla’ ga je evropska titula, a od svega su mu ostala samo lična priznanja. On je u konkurenciji za Zlatnu loptu bio četiri puta i završavao je kao 14, 11, 10. i onda 22. u izboru za igrača godine krajem šezdesetih.

U Sovjetskom Savezu je to priznanje osvojio 1970. godine, a još nekoliko puta je bio među glavnim kandidatima.

Odluka da ne ide dalje od moskovskog CSKA ga je možda koštala bolje karijere. Odluka da se prepusti alkoholu i depresiji nakon karijere koštala ga je kasnije života.

Šesternjov se prilično mlad penzionisao. U periodu kada je sa CSKA osvojio titulu, prvu posle 19 godina imao je svega 30 i već tada je rešio da završi sa aktivnim bavljenjem fudbalom.

Godinama kasnije, loše navike su dovele do ciroze jetre i nesporna legenda na travnatom terenu se 1994. u 53. godini života pretvorila u anti-junaka.

Koliko je dobro umeo da komanduje svojom odbranom, toliko nije mogao da kontroliše poriv koji ga je uzeo pod svoje i na kraju ubio.

I pored toga, kada se čuju imena Franc Bekenbauer, Bobi Mur, Bili Meknil, nepravedno je zapostaviti i ime bivšeg kapitena SSSR.

Možda se svako dete koje počne da igra fudbal potajno nada da će igrati napadača, ali je u to vreme mnogima kojima je dodeljen zadatak da igraju odbranu hteo da bude baš kao Albert Aleksejevič Šesternjov.


https://www.b92.net/sport/rusija2018/od ... id=1389768
Last edited by Milutinov Tata on 15 May 2018, 14:24, edited 1 time in total.
Reason: Foto
"Партизане мој - остани ми велики и силан и никада не престани да сањаш! Дани славе ће се наставити и на овом и на европском нивоу....ти си моја љубав права,моја крв, моја кућа и породица.. " Joffrey Lauvergne

32 ГОДИНЕ ПОНОСНА И СЛАВНА!
User avatar
grobar_Zvornik
 
Posts: 31155
Joined: 26 Oct 2013, 23:24

Re: Svetski kup - La storia infinita

Postby Milutinov Tata » 08 Jun 2018, 15:58

Zašto su podnožja stativa u Argentini '78. bila ofarbana u crno — 40 godina skrivana tajna

Image
Argentinski fudbaler Mario Kempes slavi svoj drugi gol u finalu Svetskog prvenstva 1978. godine koji je protiv Holandije postigao u 105-om minutu. Njegov saigrač Danijel Bertoni stoji pored stative. Holandski defanzivac Jan Portvlit urla, dok njegov kolega Vim Surbir leži na zemlji. Foto: Profimedia/AFP


Spoiler: pokaži
Odluka da se Svetsko prvenstvo 1978. igra u Argentini doneta je još u Engleskoj dvanaest godina ranije, tako da je bilo kasno da se organizator promeni nakon što je 1976. izvršen vojni puč u zemlji „gaučosa“. Ali, čak i da nije bilo kasno, FIFA prstom ne bi mrdnula. Neko je, međutim, morao da mrdne tim prstom i da podseti na sve one koji su tokom brutalnog režima hunte nestali i ubijeni.

6. jula 1966, pet dana pre nego što će početi Mundijal u Engleskoj, u prestonici te zemlje FIFA je objavila domaćina turnira koji će se održati 1978. godine. Izabrana je Argentina. Međutim, marta 1976. u toj je zemlji izvršen vojni puč i na vlast je došla hunta na čelu sa grupom oficira okupljenim oko generala Horhea Rafaela Videle, admirala Emilija Eduarda Masere i brigadnog generala Orlanda Ramona Agostija.

Amerikanci su unapred znali za državni udar, ali nisu sprečili rušenje legalne vlade predsednice Izabele Peron. Šta više, državni sekretar Henri Kisindžer podstakao je pučiste da se što pre obračunaju sa svojim protivnicima, pre nego što se na noge digne javnost na Zapadu. Generali su upravo to i uradili. Kada se doznalo za talas „nestalih“ civila za i zatvoreničke centre (koji su bili smešteni u gradskim jezgrima), bilo je prekasno da FIFA promeni domaćina. A čak i da je bilo vremena, teško da bi FIFA, koja ima dugu istoriju nebrige za ljudska prava, bilo šta uradila.

Turnir je tako održan, Argentina je osvojila svoju prvu titulu svetskoga prvaka, hunta je pokušala to da iskoristi u propagandne svrhe, a misteriozna u crno obojena podnožja stativa na stadionima — koja su tokom trajanja Mundijala izazivala upitnost gledališta širom sveta ali ne i dublje interesovanje — pala su brzo u zaborav: u svetlu optužbe da je meč domaćina sa Peruom namešten, ko će se još zanimati za crne trake na stativama.

Bilo je potrebno da prođe četrdeset godina, pa da neko sazna odgovor na ovo pitanje, da neko reši misteriju. Taj neko bio je autor i novinar britanskog „Gardijana“ Dejvid Forest, koji je pukom srećom uspeo da pronađe čoveka koji je u to doba bio jedan od zaposlenih u osoblju stadiona „Monumental“, kući FK River Plejt, gde je igrano finale i najveći broj utakmica.

Čovek se zove Ezekijel Valentini i danas radi kao konobar u čuvenom restoranu „Don Hulio“ u Buenos Ajresu. „Moraš razumeti“, rekao je Forestu, „imali smo veliki problem. Sredinom 1978. svi su već znali [za nestale]. Stručni štab, igrači, svi su imali isti problem. Kako mogu da daju sve od sebe znajući da će se generali time okoristiti?“ Poznata je priča o govoru ondašnjeg argentinskog selektora Sesara Luisa Menotija koji je svoje igrače sproveo kroz moralni lavirint pre finala, savetujući im da pobede, ne za huntu, već za metalske radnike, kasapine, pekare i taksiste koji su punili stadione.

Hunta je izgubila prvu bitku kada nije uspela da promeni logo Mundijala, koji je bio stilizovano salutiranje Huana Perona okupljenom narodu, podignutih ruku; suočeni sa pretnjom brojnih tužbi pred međunarodnim sudovima zbog eventualnog povlačenja tog logoa, koji je već bio dobrano komercijalizovan, progutali su ponos i odustali, ali su sa mrežama ostvarili (delimičnu) pobedu.

Naime, Ezekijel i njegovi saradnici su želeli da mreže budu u obliku slova „D“, kao u Evropi, pošto „Argentinci sebe smatraju više Evropljanima nego Južnoamerikancima“, pa im je bilo bitno da mreže predstavljaju narod Argentine: kao tihi bunt protiv hunte. To je izgleda shvatio i neko drugi pa je generalima prodao priču da mreže treba budu u obliku slova „L“, navodno kao u Brazilu 1950. godine, jer je to tobože južnoamerička tradicija, a hunti je tradicija bila mnogo važna.

Problem je bio u tome, što je FIFA zahtevala jednoobraznost: mreže su na svih šest stadiona na kojima se igrao Mundijal, morale da budu istovetne. „Mi prosto nismo jednoobrazni narod“, objasnio je Valentini, pa dodao da, ako su Argentinci stvarno Evropljani, onda su južni Evropljani, možda Italijani, svakako ne Nemci. Uglavnom, osoblje na stadionu u gradu Mendozi prkosno je odbilo nalog FIFA i hunte, i nisu stavili „južnoameričke“ mreže.

Na konačno pitanje čemu crne trake u podnožjima stativa, Valentini se uhvatio za mišicu. „Svi su znali nekoga ko je znao nekoga ko je nestao. Celo osoblje je htelo da protestuje. Majke su već marširale po trgu Maja i čitav svet je gledao. Raspravljali smo o mogućnosti da neku poruku napišemo na travi, ili da oslikamo nešto na reklamnoj ogradi, nešto što će televizijske kamere da snime“.

Odustali su od toga, jer bi to bilo ravno samoubistvu. „Nisam se plašio za sebe. Teror deluje tako, da se plašiš za svoju porodicu i prijatelje.“

Pošto nisu mogli bezbedno da protestuju javno, jedan kolega je predložio da barem javno žale za nestalima i ubijenima. Pala je odluka, da u podnožju stativa ofarbaju crne trake, da izgledaju kao povezi za ruku, nešto kao crni flor na reveru. Dakle, to nije bio protest protiv hunte već žal za njenim žrtvama.

Ali, da bi to izveli, prvo su morali da prodaju ideju generalima: nijedan detalj nije mogao bez njih da prođe. Šta će, otišli su na sastanak sa njima. „Pitali su nas čemu služe te crne trake. Rekli smo im da je to tradicija. Nisu imali pojma o fudbalu“, kaže kroz smeh Ezekijel.

Na pitanje Foresta da li im je smetalo to što niko nije znao pravu svrhu tih traka, odmahuje glavom. „Hiljade su nestale, verovatno ubijene. Čak i danas nije moguće tačno reći koga i koliko njih je ubila hunta. Dovoljno je bilo što je javno održan njihov spomen“. Zatim se nageo i dodao: „Hunta je držala svoje takozvane tajne centre za mučenje pred očima javnosti. Mi smo se svojih mrtvih sećali pred očima sveta. Kao i ti centri, naš spomen je bio skriven na otvorenom“.
#10 Gracias Dios, por el fútbol, por Maradona, por estas lágrimas.

#8 #24

OI 2016/2021
SP 2009/2015
EP 2006/2012/2014/2016/2018
SK 2010/2014
SL 2007/2008/2010/2011/2013/2014/2015/2016/2017/2019
MI 2009/2018

OSVOJILI SMO SVEEEEEE!!!
User avatar
Milutinov Tata
 
Posts: 29560
Joined: 05 Jun 2011, 04:16
Location: Back to Serbia!

Re: Svetski kup - La storia infinita

Postby Dylam Dop » 21 Nov 2022, 19:52

Generacija koja je mogla daleko, ali balkanski truli međusobni odnosi i mindset bjehu najveća prepreka: https://mondo.ba/Sport/Fudbal/a797112/J ... ackoj.html
User avatar
Dylam Dop
 
Posts: 7160
Joined: 11 Apr 2015, 21:17

Re: Svetski kup - La storia infinita

Postby Milutinov Tata » 24 Nov 2022, 00:36

Image
El Salvador’s misery is complete after Hungary inflicted the biggest defeat of any World Cup ever.

El Salvador humiliated in Spain

War-torn country’s players travelled to the 1982 tournament as heroes but were shunned on their return after some shockingly gung-ho tactics brought about a 10-1 defeat to Hungary


Spoiler: pokaži
One of the smaller, yet still very pleasing features of the great 1982 World Cup was that even the goal celebrations had a poetic quality. The joy of successfully channelling a lifetime of aspiration into a single glorious kick has never been better expressed than it was by Marco Tardelli after he scored Italy’s second in the final; the awesome beauty and menace with which Brazil played in the tournament was captured magnificently by Socrates’ mimed volcanic eruption after his exquisite strike against the Soviet Union; and the reaction to Luis Ramírez Zapata’s goal for El Salvador against Hungary gave dramatic expression to an extraordinary tale – of horror, farce and, despite everything, triumph.

When Ramírez swept the ball into the Hungarian net in the 64th minute of their opening match of the tournament, he charged away in uncontainable ecstasy before eventually being engulfed by four equally delighted team-mates. We know his ecstasy was uncontainable because several other team-mates tried to contain it. “Several of them told me not to celebrate,” Ramírez later admitted. “They were afraid that it would make Hungary angry and we would concede more goals. But I was happy and I celebrated as if I’d put us into the lead.” Which, of course, he had not. He had merely cut the deficit to 5-1. Whether because they were piqued or just because they could, Hungary hit back five times, inflicting a 10-1 defeat that remains the heaviest in World Cup history. What Ramírez had scored was the ultimate consolation goal.

Just as Mwepu Ilunga’s infamous decision to rush out of the Zaire wall and boot the ball away before Brazil could take a free-kick in the 1974 World Cup was not, contrary to widespread ignorant interpretation at the time, a case of African naivety, Ramírez’s jubilation was not the action of a man to whom personal gratification counted more than national humiliation, nor of a simpleton who did not properly understand the context. Quite the opposite. Ramírez went into raptures because he had ensured that he and his compatriots made a positive imprint on the global consciousness at a time when El Salvador was known mostly for gore.

In 1969 the so-called ‘Soccer War’ broke out between El Salvador and Honduras when a World Cup qualifier gave a pretext for a dispute over land policy to be escalated into armed conflict. The fighting lasted only four days. The Salvadoran civil war, which started a decade later, went on for much longer and was characterised by torture, death squads and ruin. Brutal government forces backed by a United States administration in the grip of cold war mania fought with left-wing guerrilla groups. Civilians suffered terribly. The ramshackle infrastructure of Central America’s smallest country was devastated. Qualification for the 1982 World Cup was far from a priority and nowhere near likely.

Even from a purely sporting viewpoint El Salvador’s chances of reaching Spain looked slim. The finals of the 1981 Concacaf championship, hosted by Honduras, doubled as the region’s last qualification round. It took the form of a six-team league and Mexico, led by the Atlético Madrid star Hugo Sánchez, were expected to ease to the top. The hosts were second favourites and El Salvador’s hopes of springing a surprise looked doomed when they were beaten by Canada in their first game.

In their next match, however, El Salvador produced a sensation, subduing the vaunted Mexican attack before striking on the counter in the 81st minute through Ever Francisco Hernández. They then beat Haiti and drew with Cuba and Honduras to finish second in the table behind the hosts. They were on their way to the World Cup for only the second time in the country’s history: the first time was in 1970, where they suffered a controversial defeat to Mexico, who opened the scoring after taking a free-kick that had been awarded to El Salvador (prompting Salvadoran players to spend minutes protesting and then, with fabulous bolshiness, boot the ball straight into the stands straight from the ensuing kick-off). They lost all three matches in the tournament. Without scoring a goal.

El Salvador’s preparations for their trip to Spain were, of course, hampered by the war that was devastating the country. They struggled to arrange friendlies and training sessions were frequently disrupted. “If some of us arrived late, it was because we had to assist wounded people abandoned alongside the road,” the defender Francisco Jovel told the journalist Martin Mazur in an article for FourFourTwo. In the same article, the midfielder Mauricio Alfaro explains one of the reasons why, no matter the obstacles, the players were determined to play on. “All we know is that when we played the qualifiers, we made the killings from both factions cease. The people united for at least one day. That was our greatest gift, the country was in deep suffering and we had the pressure of trying to reduce it.”

“El Salvador had a very good preparatory programme, mainly with the emphasis on endurance, speed and strength,” said Fifa’s technical report on the 1982 World Cup before explaining, with the sort of understatement that only a seasoned bureaucrat could emit: “but, as it happened, the special political circumstances in the country prevented the final stage from being carried out in as concentrated a way as one would have actually wished.”

Corruption and incompetence brought further complications for the Salvadoran players. The youngest squad in Spain, they were also the last to arrive for the finals, landing just three days before the clash with Hungary after a three day journey that included a stopover to play a friendly against a Brazilian club side. And the squad contained just 20 players rather than the permitted 22 because officials decided to bring along a couple of extra cronies instead. The players were outraged when they found out and tried to raise funds to bring their two jettisoned team-mates, Gilberto Quinteros and Miguel González, but, with all but one of them amateurs, they could not find enough money.

Nor did they have enough tracksuits, as some of the ones issued to them went missing. Nor did they have enough balls: Fifa had supplied 25 of the new Tango España balls to each participating nation but none of the ones allocated to El Salvador made it as far as the players, who had to ask Hungary to lend them a couple so they could practise before their first match. Eager to project the positive side of their country, the players were especially angry that they did not even have a pennant with which to perform the traditional exchange with opponents before kick-off. Their 20-year-old goalkeeper Luis Guevara Mora decided to improvise. “When we arrived, we saw that all the other teams had brought gifts for their opponents, shirts, flags and even a book relating the history of football in their country. As for us, we hadn’t brought anything,” he recalled in 2007. “Then I spotted a pine tree and cut a piece of wood from it, into which I carved the words ‘El Salvador’. And that’s what we gave them.”

A survey conducted by a Salvadoran radio station found that more than 60% of respondents predicted a Salvadoran victory in their first match. The players, meanwhile, did not know much about their opponents. Hungary had topped England’s qualifying group despite losing home and away to Ron Greenwood’s men, but all that the Salvadoran players had seen of them was on a short video that they bought from a Spanish agent the day before their tournament debut. Several of them later admitted that they were surprised before kick-off to see how tall the Hungarian players were. Not being forewarned, El Salvador were not at all forearmed. Hungary did not rack up the biggest win in World Cup history because El Salvador were the worst team ever to reach the finals; rather, they were the happy beneficiaries of a monumentally ill-conceived tactical plan.

At 36, Mauricio “Pipo” Rodríguez was the youngest manager at the finals and he sent his team out to dazzle the world with their attacking flair. They went gung-ho from the start and the folly of that approach rapidly became clear, as Tibor Nyilasi, a wily striker making his 50th appearance for Hungary, nodded in the first goal in the fourth minute. Gabor Poloskei struck the second in the 11th minute, taking advantage of the positioning of Mora, who, in his only really awful mistake in the game, completely lost his bearings as the forward bore down on him. Laszlo Fazekas soon made it 3-0 with a fine long-range strike. Rodríguez decided something had to be done. He made a substitution after just 27 minutes.

The change was not intended to limit the damage – instead, Rodríguez reckoned a comeback was still on the cards. He introduced a forward, Ramírez, for the midfielder José Luis Rugama. Rodríguez had barely used Ramírez during the qualifiers but had come under immense pressure from fans to bring the player nicknamed ‘El Pelé’ to the World Cup. Now was his chance to shine. And his introduction did initially reverse the flow of the play, as he combined with the team’s only professional, Jorge Alberto “El Mágico” González to force the Hungarian goalkeeper, Ferenc Meszaros, into a couple of decent saves before the break.

At half-time Hungary’s manager, Kalman Meszoly, berated his players for their complacency, warning the game was not over. In the 50th minute, however, Hungary again revelled in the vast spaces left by El Salvador’s roving wing-backs and increased the toll to 4-0. Rodríguez realised his team were just too ragged and were now at risk of a rout. He feared for Mora, in particular, so asked the reserve goalkeeper to warm up but Eduardo Hernández refused. “We didn’t argue about it,” said Rodríguez. “I had wanted to protect Mora from conceding more goals but then I realised that I risked ruining two goalkeepers’ confidence on the same day so I left Mora in.” In the 55th minute Mora was beaten at the near post as Fazekas made it 5-0.

El Salvador kept attacking when they could. Their quixotic charm enchanted most of the 23,000 crowd in Elche, who willed them on loudly, becoming especially giddy whenever “El Mágico” got the ball. The forward had thrilled with his dribbling throughout the game and, in the 64th minute, he feinted past two defenders and cut into the Hungarian box before pulling the ball back to Silvo Aquino. The midfielder rather scuffed his shot but it fell to Ramírez, who controlled the ball six yards from goal and then swivelled and slotted it into the net. Off he hurtled in exultation, his team-mates haring after him, some rejoicing with him, others begging him to calm down. He had just scored a tiny, war-ravaged country’s first goal at the World Cup, giving a sliver of lustre to the name of a nation that the planet’s media had been depicting as entirely blood-drenched, but he was asked to show some decorum. There were, after all, still 26 minutes to endure.

The dreaded backlash soon began. Within five minutes Laszlo Kiss was allowed to trap a ball from a corner and turn eight yards from the Salvadoran goal before firing past Mora to make it 6-1. Kiss had only entered as a substitute in the 55th minute, having been originally omitted because his manager accused him of being out of shape. Two minutes later another substitute, Lazar Szentes, tapped into the net from close range to make it 7-1. By now Salvadoran defenders, forsaken as their team-mates were continually stranded upfield, were seriously panicking. They hurled themselves into tackles that were easily sidestepped by their opponents, whose greater poise was summed up by the sumptuous Kiss lob that made the score 8-1. Kiss completed his seven-minute hat-trick when Mora, just as Luis Arconada would do 10 days later against Northern Ireland, palmed a cross into an opponent’s path. Fittingly, the unique figure of 10 was reached when Nyilasi rounded off the scoring in the same way as it had started, planting an unhindered header into the net from close range.

The Salvadoran players were pained by the humiliation. Three of them, Jovel, Norberto Huezo and Ramón Fagoaga, effectively overthrew the manager and announced they would determine the tactics for the next two matches, which, ominously, were against two even more formidable opponents: Belgium and the reigning champions Argentina. First, however, the players’ shattered confidence needed rebuilding – seeing this the next day, the waiters in their hotel offered to play them in a training game. Rather than dwell on their failure, El Salvador took up the waiters’ challenge and whopped them. But even the interaction with the staff was not hassle free: when one of the waiters found out that the footballers had given him an unflattering nickname, he confronted them angrily. The hotel manager then sacked the waiter for being rude to the guests. Appalled, the Salvadoran squad threatened to go on hunger strike until the waiter was reinstated.

While the players were plotting their approach to the Belgium match, where they were adamant that they would be more solid, a local radio ham regularly visited the team hotel to keep them abreast of developments back home. Hearts hung lower when they heard that a minor earthquake had wrought further damage on their country.

Four days after the humiliation by Hungary, El Salvador showed their new-found resolve against Belgium, whose manager, Guy Thys, had branded their performance in the first match as “the most shameful” ever in the World Cup. The Central Americans displayed a sounder structure, with the wing-backs helping the three centre-backs and the midfield providing protection too, and Mora suggested that he bore no ill-effects from his torment in Elche by producing a phenomenal one-handed save to deny Erin Vandenbergh early on. Unfortunately, Mora looked rather less accomplished in the 19th minute, when he was confused by a swerving Ludo Coeck shot from 35 yards which opened the scoring. But El Salvador did not crumble and instead worked diligently to prevent the Belgians from adding to their tally.

Their resistance was even more admirable against Argentina, with Mora again making a couple of excellent stops before being beaten by a first-half penalty from Daniel Passarella. Daniel Bertoni made it 2-0 with a lovely finish in the second half after weaving his way past three defenders but El Salvador restricted the Argentinians to few chances, notably stifling Diego Maradona, and even worried their illustrious opponents a couple of times on the break. Mágico González, indeed, was so impressive going forward that after the tournament he was signed by Cádiz, where he spent nearly 10 years and is still regarded as the best player in that club’s history. Maradona offered even higher praise, once heralding El Mágico as “one of the 10 best players I have ever seen”. El Salvador, you see, really did have some good players.

Even Mora, who was lambasted back home and received threats of violence upon his return, demonstrated enough quality in Spain to convince Real Murcia to award him a contract. He lasted only a year there before moving to the United States for a short spell and then rejoining a club in El Salvador, where, he said, it was at least another five years before he felt comfortable among his people. Many of his team-mates felt the same, as the men who had gone to Spain as heroes were shunned on their return. Rodríguez never coached again.

As time passed, the players were judged less harshly. In 2007, to mark the 25th anniversary of the match, the Salvadoran Football Association decided to celebrate the team’s achievements rather than wallow in their one misadventure. A friendly against Hungary was arranged to commemorate the occasion, featuring several of the players who had made the Elche meeting so memorable. Hungary took a two-goal lead before, fittingly, Ramírez came off the bench to restore Salvadoran pride, this time scoring not once but twice. “The draw meant a great deal to us, psychologically speaking,” said a visibly moved, 49-year-old El Mágico. “It was wonderful to finally be able to make it up to our supporters.”


https://www.theguardian.com/football/blog/2014/may/20/25-world-cup-stunning-moments-el-salvador-hungary-spain-1982
#10 Gracias Dios, por el fútbol, por Maradona, por estas lágrimas.

#8 #24

OI 2016/2021
SP 2009/2015
EP 2006/2012/2014/2016/2018
SK 2010/2014
SL 2007/2008/2010/2011/2013/2014/2015/2016/2017/2019
MI 2009/2018

OSVOJILI SMO SVEEEEEE!!!
User avatar
Milutinov Tata
 
Posts: 29560
Joined: 05 Jun 2011, 04:16
Location: Back to Serbia!

Re: Svetski kup - La storia infinita

Postby Sezione » 24 Nov 2022, 01:10

Vrh prica, napacen su narod bili i ostali do dan danas. Tek skoro su poceli da idu ka nekoj polunormalnoj drzavi i poceli su da sklanjaju bande sa ulica. Sledece SP ce biti prilika za njih kao i za sve ostale posto 3 najjace selekcije iz konfederacije organizuju tako da ce se za preostala 3 mesta i jos 2 u interkontinentalnom barazu boriti sve ostale selekcije
U Kosovo se kunete, a po Zvecanu od Srba kradete

ODJEBI OD PARTIZANA BOLESNICE BOLESNI
User avatar
Sezione
 
Posts: 13721
Joined: 07 Oct 2015, 02:01

Re: Свјетско првенство у фудбалу - Катар 2022

Postby Dare » 01 Dec 2022, 01:22



Ne znam gdje bih ovo stavio, evo ovdje. Ozbiljna priča, posebno za navijače Argentine i finale. :biggrin:
https://youtu.be/LI4u63mvQ-Q
User avatar
Dare
 
Posts: 13732
Joined: 21 Dec 2012, 14:23


Return to SP u Fudbalu Katar 2022.

Who is online

Users browsing this forum: No registered users and 0 guests