A ko nije izgubio taj stari smek ?
De Rosi je bio poslednji predstavnik epohe fudbalskog romantizma. Zavrseno je sa tim.
Posle Totija, a uz Dzerarda najveci fudbalski romantik. Svaka cast Del Pjeru, Raulu, Pujolu, Maldiniju ... ali nije tesko ostati celog zivota u jednom klubu ako se legitimno boris za svaki trofej i imas ogromnu platu.
Ova trojica su celu karijeru ostali u klubovima koji se tokom njihovih karijera vecinom nisu borili ni za sta, uvek bili u podredjenom polozaju, uvek u senci bogatijih, ostali za dosta manji novac nego sto ni dobili da su prihvatili neku od ponuda.
Poseban kredit ide Francesku, kao najboljem fudbaleru od njih trojice i jednog od svojevremeno najboljih fudbalera sveta, a jedinog medju njima koji nije ostavio svoj klub, cak ni kada mu je Perez bacio na sto blanko cek i mesto u startnih 11 cuvenih Galaktikosa.
Uvek kad pomenem Totija, setim se jednog diletanta koji je pisao da je to obicna lazna devetka i da je po klasi ispod Montele