Aleksandar Holiga: Koliko Dinamo zapravo ima novca i još par pitanja koja si navijači trebaju postaviti
Zašto je Dinamo morao sad prodavati Roga, ako već pliva u novcu kako se piše?
Ponekad je doista teško proniknuti u detalje čudnog odnosa između domaćih medija i GNK Dinama. Eto, primjerice, proteklog je vikenda izašla izjava trenera Zlatka Kranjčara, u kojoj – referirajući se na moguća pojačanja – kaže: „Rrahmani iz Splita? Ne, trebamo pravog stopera“.
Već u ponedjeljak je, međutim, objavljeno da dotični Rrahmani iz Splita potpisuje za Dinamo, uz novinsku konstataciju da će to „svakako biti dobar posao“. OK, valjda je Dinamo našao svoju računicu u potrošnji navodno 1,6 milijuna eura na „lažnog“ stopera, kojeg će vjerojatno ustupiti Lokomotivi – možda kao dio posla koji uključuje prelazak druge dvojice igrača s „Kajzerice“ na Maksimir, jer i za njih zacijelo valja izdvojiti ozbiljan novac.
Previše pristojni da bi upozorili na činjenice
Također, pomalo je neobično to da su svi strani mediji objavili kako je Marko Rog otišao u Napoli na posudbu za 1,5 milijun eura s obvezom otkupa idućeg ljeta (12,5 ili 13,5 milijuna, ovisno o izvoru), dok domaći govore o cifri od 16,5 milijuna (u što su uključeni eventualni bonusi), a posudbu niti ne spominju. Nije prvi put, doduše, isto je bilo i s transferima Marcela Brozovića i Duje Čopa, koji su inicijalno bili posudbe.
Ponekad se čini kao da su napisi nekih od glavnih domaćih medija autorizirani i ispravljeni u nekom maksimirskom uredu. Pa čak i kad iz kluba izađe neko priopćenje s vrlo očitim gafom, novinari i urednici su previše pristojni ili obzirni da bi skrenuli pozornost na pogrešku. Tako je, primjerice, objavljeno priopćenje sa sjednice Dinamova Izvršnog odbora, u kojemu se kaže: „Podsjetimo, Modri su ove sezone pod vodstvom trenera Zlatka Kranjčara četvrti put ušli u grupnu fazu najljepšeg nogometnog natjecanja“. Pod razumnom pretpostavkom da su pritom mislili na Ligu prvaka, to je, naravno, netočno – ovo je Dinamu šesti plasman u grupnu fazu. Osim ako u međuvremenu netko nije odlučio da se povijest računa samo u „Gazdinoj“ eri.
Zašto, zaboga, Dinamo ne dovodi centarfora
No, dobro – dosta sa sitničavom zluradošću, to nije namjera ovog komentara. Kao što nije ni pokvariti veselje navijačima hrvatskog prvaka zbog ulaska u najljepše nogometno natjecanje i multimilijunskih prodaja. Neka pitanja se, međutim, sasvim logično nameću sama po sebi. Za početak, zar te dvije stvari baš nekako i ne idu ruku pod ruku – rasprodati najbolje igrače uoči nastupa među europskom elitom? Nije li time Dinamo još jednom pokazao da mu ambicije u Ligi prvaka završavaju osvajanjem UEFA-ine premije, a da je sportski iskorak debelo u drugom ili trećem planu? Nije li se barem Rog mogao zadržati još godinu dana, pa biti prodan za još veći iznos, poput Pjace? Zašto ga je Dinamo morao sad prodavati, ako već pliva u novcu kako se piše?
Zašto je, po medijskim izvješćima, prihvatio i barem jednu ponudu iz Engleske za Antu Ćorića – ali se ona nije svidjela igraču i njegovu agentu – kao i onu iz Grčke za Gordona Schildenfelda? Zašto, zaboga, Dinamo ne dovodi centarfora, kad Henriquez i Hodžić ni na treningu ne uspijevaju pogoditi mrežu? I pitanje svih pitanja: koliko Dinamo zapravo ima novca?
Mastermind svih prodajnih poslova
Donose se ocjene kako bi s prihodom od Pjacina transfera „mogao živjeti dvije godine“, naveliko se piše o tome kako si klub može priuštiti da krene u pothvat izgradnje vlastitog stadiona „čim grad osigura zemljište“, a pritom se ‘zaboravlja’ spomenuti barem dvije prilično bitne stvari.
Prva je ta da Dinamova ‘Gazdu’ – danas formalno savjetnika, ali o njemu se i dalje uredno izvještava kao o mastermindu svih epohalnih prodajnih poslova i objavljuju mu se golišave fotografije u slavlju s igračima – čeka suđenje pod optužbama da je klub i državu oštetio za enormne iznose? Nakon što je Telegram objavio detalje Ćorićeva ugovora, prema kojima Dinamu od njegove prodaje neće pripasti ni kune, zašto ga klub svejedno pristaje prodati? I kakvi su ugovori igrača koje već jest prodao? Koliko će od njihovih transfera doista završiti na klupskom računu?
Ključni detalj cijele priče
Druga stvar – a tu je medijska ‘omerta’ tek doista fascinantna – je Financijski fair play. Podsjetimo, UEFA je u svibnju ove godine kaznila Dinamo zbog nepridržavanja istog, globom od 200.000 eura i odredbom da za njena natjecanja smije prijaviti dva igrača manje nego što je to uobičajeno. Riječ je zapravo o uvjetnoj kazni, odnosno nagodbi: Dinamo je time potpisao dokument kojim se obvezuje da će do idućeg ljeta nadoknaditi financijski minus iz prethodnog trogodišnjeg razdoblja. U suprotnom, bit će izbačen iz UEFA-inih natjecanja bez mogućnosti žalbe.
E, sad dolazimo do ključnog detalja cijele priče. Dinamo je tada objavio da minus iznosi ‘svega’ 6,9 milijuna eura, a dopušteno je pet milijuna u bilo kojem trogodišnjem razdoblju. Međutim, prema financijskim izvještajima prijavljenim Ministarstvu financija, a koje je objavio portal Nogometplus, klub je prošle godine (kad je također nastupao u grupnoj fazi Lige prvaka) poslovao s gubitkom od 49 milijuna kuna. Godinu ranije, gubitak je iznosio preko 90 milijuna kuna, a još godinu ranije nešto više od osam milijuna. Akumulirano to doseže cifru od gotovo 150 milijuna kuna, odnosno 20 milijuna eura.
Dinamov balans na tržištu transfera
Ta cifra, 20 milijuna eura, više je nego što je u najcrnjim vremenima prije prvih izbora za Nadzorni odbor, kad je klub bio na samom rubu gašenja, iznosio kompletan Hajdukov dug. S tom cifrom bi i Hajduk i Rijeka zajedno mogli komotno živjeti godinu dana i dovoditi ozbiljna pojačanja. Ponovimo, ipak, da je riječ o cifri za koju je izvor neko tamo Ministarstvo financija – klub sam tvrdi da je ona gotovo trostruko manja, ali teško da UEFA-u može muljati kao hrvatsku javnost.
To znači da je Dinamo započeo ovu sezonu s blizu 150 milijuna kuna (ili 20 milijuna eura) minusa prema UEFA-inim propisima. Uzevši u obzir visinu prihoda iz prethodne godine, kad je također igrao u Ligi prvaka, izračun je da bi trebao zaraditi barem 30 milijuna eura od prodaje igrača i plasirati se u Ligu prvaka da bi ispunio uvjete. On je to nesumnjivo već ostvario – ako je vjerovati Transfermarktu, Dinamov balans na tržištu transfera ovog ljeta iznosi nešto preko 38 milijuna.
U to je uračunato 5 milijuna za Brozovića (jer on je lani bio posuđen Interu s obvezom otkupa), kao i milijun i pol u sličnom aranžmanu za Roga (glavnina čije odštete će biti isplaćena nagodinu), a bez još službeno nepotvrđene kupovine Rahmanija iz Splita te Perića i Fiolića iz Lokomotive. Dinamo je prije toga ljetos potrošio 2,36 milijuna eura na Marka Leškovića, Alija Karimija i Antu Majstorovića (Jonas je došao na posudbu), a uprihodio 40,55 milijuna od Pjace, Brekala, Eduarda, Brozovića, Roga i Husejinovića; moguće još nešto od Taravela, Ježine i Barišića, ali o tome nema pouzdanih podataka.
Nemamo nikakvog jamstva gdje završava novac
Pod uvjetom da sav taj novac od transfera doista završi na klupskog računu – a nemamo baš nikakvog jamstva da će tako doista i biti, naprotiv – Dinamo je uspio u svom primarnom cilju. A on je osigurati da idućeg ljeta ne bude izbačen iz Europe. Ostalo su kule od karata. Stadion? Da, ako bi svake godine igrao u grupnoj fazi Ligu prvaka i prodavao igrače za 20-30 milijuna eura koje bi doista i vidio, onda bi i taj cilj bio realno ostvariv za nekoliko godina.
U međuvremenu, navijačima preostaje veseliti se susretima s Juventusom, Sevillom i Lyonom te štovati najuspješnijeg menadžera i Gazdu na Balkanu – koji zapravo nije ni menadžer, ni Gazda, ni službeno zaposlen u klubu, ali dobro sad – i ne postavljati previše pitanja.
A jesmo li spomenuli da Dinamo, prema vlastitim financijskim izvještajima, ima 141 milijun kuna obveza za kredite iz inozemstva i 32 milijuna obveza za kredite iz Hrvatske? E, to je već neka druga priča…
