Postavka je u startu loša.
Kada je vodio Porto, Murinjo je vodio jednog od dva glavna kandidata za titulu.
Kada je vodio Čelsi, vodio je jednog od tri kandidata za titulu.
Kada je vodio Inter, vodio je glavnog kandidata za titulu.
Kada je vodio Real, vodio je drugog favorita za titulu.
Kada je drugi put vodio Čelsi, vodio je jednog od tri favorita za titulu
Ali, kada je vodio Junajted, došao je u jedno zgarište od ekipe gde nije bilo tri krštena fudbalera i tim koji jedva da je bio kandidat za 4. mesto, a i to je upitno.
Već o Totenhemu uopšte da ne pričamo. Tim koji je u najboljem slučaju za neko peto mesto i koji u poslednjih ko zna koliko godina ima jedan Liga kup. Uz to ima i dosta istrošenih igrača ili igrača koji kvalitetom nemaju mesto startera u timu za ono što Totenhem želi, a moraju da igraju jer nema boljih.
Na kraju, Murinjo od drugog puta u Čelsiju ( a i tamo nije sve ispoštovano do kraja ) nije dobio priliku da izgradi tim koji mu je potreban za njegovu igru i nijednom nije dobio tim koji je želeo i tražio.
Pisao sam već, Klop je preuzeo Liverpul početkom oktobra, dakle, na početku sezone i bio je osmi na tabeli i izgubio finale LE. Sledeće sezone je bio četvrti. I tek kad je dobio sve što je želeo: Alisona, Van Dajka, Salaha, Manea, Firmina, Oksa, Robertsona, tada su krenuli uspesi. Ajde, bilo je i ono finale Lš-a bez Alisona, ali je sve ostalo bilo tu.
Pep je došao na strašnu osnovu u Sitiju koja je igrala polufinale LŠ-a i uzela titulu. Tim sa Kompanijem, Fernandinjom, De Brujneom, Davidom Silvom, Sterlingom, Aguerom.
Na takvu osnovu je dodao pojačanja i izgubio titulu od slabijeg Čelsija, a LŠ-u ispao od Monaka i tek kad je potrošio skoro milijardu i doveo sve što je želeo, uzeo je titulu, a uprkos svemu još uvek nije prošao dalje od 1/4 finala LŠ-a, a došao je zbog tog takmičenja. I sada kad iz petog puta i posle tolikih para konačno prodje, to će se svuda predstaviti kao epski uspeh, doktorat Pepa Gvardiole, najveći trener na svetu itd. A Pelegrini pre njega, sa slabijim timom, igrao polufinale i verovatno bi iz petog puta, sa ovakvim timom i budžetima, i neki Unaj Emeri došao do tog polufinala.
Ali, to je taj lobi i te neverovatno srećne okolnosti koje prate Gvardiolu i koje ga od jednog dobrog trenera prave na jednog od najvećih svih vremena, a on to nije.
Na primer, Murinjo sa Realom, koji je pre njega u LŠ-u ispadao od Rome i Liona i ne znam koliko godina pre Murinja nije došao do polufinala, tri puta dodje do polufinala LŠ-a, jednom mu finale izmakne čistom nesrećom na penal lutriji, i to se i dan-danas pominje kao njegov neuspeh i koristi kao arguement za njegovo osporavanje.
Gvardiola sa Sitijem, koji je u sezoni uoči njegovog dolaska, igrao polufinale, sa onakvim budžetima i igračima četiri puta ne može da dodje do polufinala, pri čemu redovno ispada od slabijih timova, ali to jedva da neko pominje. Naprotiv, i dalje se ističe kao genije, čarobnjak, najbolji trener, i kada konačno uspe nešto što je toliko očekivano i što je čudo kako do sada nije uspeo, od toga će se praviti podvig vasionskin razmera.
Prema tome, dajte Murinju da izgradi tim kakav želi i strpljenje koje ostali dobijaju, pa da vidimo šta zna.
Evo, neka mu, na primer Totenhem, dovede igrače koje traži, a to su: Max Ajrons, Lampti ili Čelik, Škrinijar i Bleki ili Konate i Bleki, Barela, Sabicer ili Nojhaus.
A ne ovi se trpe i kad ne urade ništa, dovodi im se sve na šta pokažu psrtom i čeka dve-tri, kod Djozepa i pet godina, da urade ono zbog čega su dovedeni, a Murinjo igra sa Jangom, Valensijom, Filom Džonsom, Šoom, Matom, Marsijalom ili Dajerom, Sančezom, Orijeom, istrošenim Tobijem, Lamelom i sada ćemo da se merimo ...