@ jabukamen
Da, to i jeste bio problem te 1996, nije imao ko da se porve sa Robinsonom. Secam se ulazi Rebraca, a njemu rucice ko grancice u poredjenju sa crncem. Rezerve nisu bile lose, ali ti momci su jos uvek bili zeleni za takav mec. A i Savic nije igrao finale zbog povrede.
Bravo za Milutinovog Tatu i Peking,
Uradi i London 2012, pa da zavrsimo sa ovim prisecanjima
Evo da dodam pricu za Atinu 2004.
Kao i u prethodnom ciklusu, nasi su imali eksploziju dobrih rezultata u prvoj postolimpijskoj godini, te 2001. muskarci su u kosarci, odbojci i vaterpolu bili prvaci Evrope, vaterpolisti su istog leta nesrecno ispustili zlato na SP, rukometasi su odbranili raniju svetsku bronzu (i oni nisu imali srece, izgubili su u polufinalu golom u zadnjoj sekundi), a po prvi put su dobre nastupe imale i zene u rukometu (uzele bronzu na SP) i kosarci (nisu uzele medalju, ali su cini mi se bile pete na EP i plasirale se na svetsko prvenstvo). No, nakon cuvenog zlata iz Indijanapolisa, u predolimpijskoj godini sem vaterpolista svi su redom ostali bez medalja, pri cemu rukometasi i rukometasice nisu cak ni uspeli da se plasiraju na OI (mada su tu pomalo nenadano uskocili fudbaleri). Iako sam slabije pratio desavanja, nekako mi je zaista delovalo da generalno padamo i u pojedinacnim sportovima, dugo vremena ni za koga nije bilo reci da je napravio neki jaci rezultat (sem Milorada Cavica, ali i on je cini mi se te medalje tada uzimao na malim bazenima). O tome svedoci i detalj da smo na ovim igrama imali „samo“ 89 sportista, sto je bilo manje u odnosu na Sidnej. Po prvi put sam pred igre bio prilicno realan, pa cak i skeptican (poucen ranijim iskustvima), ali opet nisam ocekivao da ce nasi prvi i jedini put pod novim imenom „Srbija i Crna Gora“, a starim obelezijima (secam se da je par dana pored igre ekspresno bila sazvana sednica savezne skupstine sa idejom da se u narodu vec debelo omrznuta „Hej Sloveni“ konacno posalje u istoriju, ali nije bilo kvoruma) u globalu biti bas tako losi.
Po „obicaju“, Sekaricka je upucala srebro vazdusnim pistoljem. Ako me secanje sluzi, u finalu je bas promenjivo pucala, na pocetku finala je bila druga, pa je imala nekoliko losih hitaca i pala cak na 4-5 mesto, pa se u zadnje tri serije opet izvukla, da bi na kraju imala potpuno isti rezultat kao i Ukrajinka. I onda, umesto da na iskustvo uzme zlato, cini mi se da je u raspucavanju dodatnim metkom prebrzo opalila, valjda cak ispod 10, a Ukrajinka je sacekala i uzela zlato. To je bila Jasinina poslednja medalja sa OI, ukupno peta, i po tome ce je tesko ko od nasih aktivnih sportista stici u dogledno vreme. Medjutim, kolika oseka je bila zahvatila nase streljastvo, vidi se iz cinjenice da su pored Jasne na igre otisli jos samo Andrija Zlatic i Stevan Pletikosic, a vise nije bilo nijednog plasmana u finale.
Vaterpolisti su jos vise imali za cime da zale. U Atinu su dosli kao zvanicni evropski prvaci i treci na svetu, napravili su bili niz medalja i mislim da se za njih nije postavljalo pitanje da li ce se okititi medaljom, vec samo koje ce ona boje biti. No, na pocetku turnira odmah je usledio poraz od Madjara, tvrdo se igralo na mali broj golova, nasi su vodili na pocetku poslednje deonice sa 4-3, a onda severni susedi prave totalni preokret i sa tri gola okrecu na 4-6 za njih. Usledilo je jos jedno nervozno mrcvarenje sa neugodnim Rusima, ali i tanka pobeda 4-3. Tada stvari krecu nabolje, pa nasi u grupi rutinski dobijaju prvo Kazahstan, pa onda i Hrvate (12-8), pa jos lakse i SAD i kao drugi u grupi u cetvrtfinalu dobijaju Spance, da bi u polufinalu odlicnom igrom tukli i domacine Grke. Finala se verovatno veliki broj vas seca, ali za one koji su bili mladji, da se mazohisticki ipak podsetimo nekih detalja. Nasi su krenuli silovito i vec u prvoj cetvrtini golovima Cirica, Sapica i Ikodinovica poveli sa 3-0. Ipak Madjari do kraja tog perioda smanjuju na 3-2, a drugi gol je delo gluposti nase odbrane, koja pravi peterac u zadnjoj sekundi. U drugom periodu vodi se izjednacena borba, na poluvreme se odlazi sa 5-5. U trecoj cetvrtini nasi se na samom pocetku opet odlepljuju na 7-5 i sa tim rezultatom se odlazi u zadnju cetvrtinu. I onda krece jedna od najvecih tregedija u istoriji naseg sporta. Uvlaci se nervoza, nasi valjda na vodjstvo 7-6 ne umeju da daju gol sa cak dva igraca vise, Madjari izjednacuju, a zatim i prelaze u vodjstvo po prvi put na nekih minut i po do kraja meca, mi smo imali poslednji napad, ali Sapic se pogubio i opalio pored gola. Madjari vezuju drugo zlato sa OI, a nasima je dzaba bilo sto su se popeli stepenik vise kada su izgubili u takvom mecu (mada ruku na srce nakon 7-5 mi skoro dve cetvrtine nismo bili u stanju da damo go). Srebro su osvojili: Denis Sefik, Petar Trbojevic, Slobodan Nikic, Vanja Udovicic, Dejan Savic, Danilo Ikodinovic, Viktor Jelenic, Vladimir Gojkovic, Aleksandar Ciric, Aleksandar Šapic, Vladimir Vujasinovic, Predrag Jokic i Nikola Kuljaca, a trener je kao i u Sidneju bio Nikola Manojlovic.
I to su bili jedini pravi uspesi SCG na ovim igrama. Razocarenja je na drugoj strani bilo napretek.
Nakon osvajanja zlata na SP u Indijanapolisu, mislili smo da smo u tom sportu konacno dostigli sam svetski vrh. Vise se ne secam ko je te 2002. godine kada smo cekali zlatne kosarkase na balkonu skupstine izrekao: „Koje nam samo jos zlato fali? - Olimpijsko! - A gde se igra olimpijada? - U Atini! - A sta to znaci? - Zlatoooo!!“ masa je odusevljeno klicala. No Svemoguci je verovatno uslisio molbe par miliona Srba koji su se kada su Argentinci u finalu bili poveli sa +8 na par minuta pre kraja molili „da nas samo sreca jos sada pogleda“, ali je ispunio i nastavak „samo sad, pa vise deset godina ne mora“. Vec 2003. na EP osvojeno je razocarajuce 6. mesto, Dule Vujosevic je bio rastrgnut od strane novinara i zvezdaske javnosti (koji nisu mogli ili zeleli da uvide da je bar jos 10 igraca iz ovog ili onog razloga bojkotovalo ili bilo povredjeno, da je Jaric celo prvenstvo igrao sa slomljenim nosom, da se Stojakovic povredio pred cetvrtfinale i da plasman sa takvim rosterom i pod tim okolnostima realno nije ni mogao biti bolji), pa je za trenera bio vracen Zeljko Obradovic. On je odmah poceo da prema spoljnoj javnosti izigrava strogocu pa je vec negde sredinom juna javno poceo da upozorava NBA igrace Zeljka Rebracu i Predraga Stojakovica (cisto da podsetim, te 2003/04 Pedja je bio drugi strelac ligaskog dela NBA i izbran je u drugu petorku lige!) da moraju da se pojave odmah na pocetku priprema, vec krajem tog meseca. Zeljko mislim da je vec tada vukao silne povrede, medjutim, Stojakovicu to nije padalo na pamet posle iscrpljujuce sezone gde je bio lider Sakramenta, a bio je planirao i svadbu, pa je porucio Obradovicu da se moze pojaviti na pripremama tek 2. avgusta (dakle tek na dve nedelje pred same igre). Zoc je ostao nepopustljiv i odmah ga je precrtao sa spiska ucesnika igara, pravdajuci to potrebom za uigravanjem i izbegavanjem nepravde prema drugim igracima. Milutinov Tata mi je skrenuo paznju na Jaricev slucaj, iskren da budem, nisam znao da je on bojkotovao igre zato sto je bio kivan na Obradovica, uglavnom, mi smo i pre priprema ostali bez dvojice znacajnih igraca. Ipak, u odnosu na prvenstvo 2003. tim je ipak bio jaci, jer su se tu vratili i Bodiroga i Tomasevic i Rakocevic, a nasi su na otvaranju Arene ubedljivo uzeli turnir Dijamantsku loptu i u finalu savladali Litvance. Medjutim, dogodio se novi peh, jer je saopsteno da ce i Milan Cica Gurovic zbog infekcije i malaksalosti morati da propusti igre, pa se Obradovic odlucio za sledecu dvanaestorku: Dejan Bodiroga, Petar Popovic, Djuro Ostojic, Vladimir Radmanovic, Igor Rakocevic, Vlado Scepanovic, Vule Avdalovic, Predrag Drobnjak, Nenad Krstic, Milos Vujanic, Dejan Tomasevic i Aleksandar Pavlovic.
Grupa je izgledala da je po nasoj meri, a vec na startu usledio je derbi protiv Argentine. I odmah je krenulo da nam se vraca za sve one lepe momente i radosti ranijih godina. Gaucosi zeljni revansa za poraz dve godine ranije, predvodjeni Manuom Djinobilijem krecu od starta da nas pune i vec u prvoj cetvrtini prave razliku od desetak poena koju drze do poluvremena. U drugom delu vec mnogo bolja igra nasih, posebno Radmanovica i Rakocevica, stizemo razliku, pa cak i prelazimo i u vodjstvo. Rezultatska klackalica traje do samog kraja, ali nasi odrzavaju prednost od par poena, a na cetrdesetak sekundi do kraja cak i vodimo 80-76. No, onda krece agonija, ali na tri sekunde pre kraja Tomasevic na 81-81 biva fauliran. Koristi samo drugo bacanje, a nastavka mislim da se svi secamo, pa ga necu prepricavati... uglavnom dozivljavamo sokantan poraz (prvi takav posle dugo vremena), a nervozni Obradovic pravi skandal na pres konferenciji. Drugi mec u grupi sa Italijanima veoma je licio na prvi - pocinjemo lose, pa stizemo i prelazimo u vodjstvo, da bi se uslo u egal zavrsinicu, samo sto su Italijani promasili sut za pobedu. U trecem kolu nas je cekao Novi Zeland i svi su tu vec bili upisali pobedu. I zaista, uz pocetno mucenje stvari su dolazile na svoje mesto, da bi na nekih pet minuta pre kraja poveli i sa +15. A onda je usledio totalni raspad sistema, Novozelandjani prave veliku seriju, ulazi se u novu nezivesnu zavrsnicu, pa iako Vujanic na 40 sec pre kraja pogadja trojku za tri poena razlike, nasi prave nekoliko gresaka i gube mec! Kriza tima i igre sada je vec bila ocigledna, usledio je i (tada vec tradicionalni) poraz od Spanaca, koji nas je stavio u situaciju da nam cak ni pobeda protiv Kine u zadnjem kolu nece garantovati prolaz u cetvrtfinale ako Spanci puste Novi Zeland. Spanci to nisu uradili (i time sebe lisili olimpijske medalje, jer su se u cetvrtfinalu ukrstili sa SAD, koje su u drugoj grupi igrale ocajno), ali nama ni to nije bilo dovoljno. U zadnjem mecu protiv nejake Kine, Jao Ming nas je unistio, pa iako smo vodili dobar deo meca, u zadnjoj cetvrtini usledila je nevidjena agonija, koliko god da su Kinezi bili slabi, nasi su bili jos gori, takav ocaj od igre mislim da se nije vidjao ni u beton ligi. Na kraju, slag na tortu je bio nas poslednji napad gde smo jurili -2, kada Tomasevic na nekih 20 sekundi do kraja stoji ledjima okrenut ka kosu i tapka loptu dobrih desetak sekundi (jer se niko ne otkriva), na kraju daje Bodirogi, koji iz ocaja pokusava i masi preko Jao Minga... sve u svemu, ko je mislio da ne moze gore od 6. mesta na EP, nakon ovoga se uverio da uvek moze gore (makar smo pobedili Angolu u mecu za 11. mesto). Obradovic je i pored opravdane salve kritika ostao na mestu selektora, prebacujuci odgovornost na one koji se nisu odazvali, ali je verovatno tu bilo svega i svacega sto je godinu dana kasnije isplivalo na svetlost dana.
Bez medalje su ostali i odbojkasi, oprostivsi se tako od poslednjeg odlicija koje su drzali u svom vlasnistvu. Njiov pad zapoceo je vec 2002, na nesrecnom SP u Argentini, gde su do polufinala kao apsolutni favoriti izgubili svega dva seta, da bi onda izgubili i od Brazila i od Francuza i ostali bez medalje. Slicno se ponovilo i naredne godine na EP, kada su momci takodje bili cetvrti i iako je cela udarna sedmorka koja je iznela prethodne OI u Sidneju i dalje bila tu, nekako je delovalo kao da je njihov vrhunac vec bio prosao (vazno je napomenuti da trener vise nije bio Zoran Gajic, vec Ljubomir Travica). Igre smo lose otvorili i Poljaci su nas bez problema savladali sa 3-0. Vec u drugom kolu sve je izgledalo bolje, jer smo pobedili tada nam neugodne Francuze sa 3-0, a zatim su usledile i lagane pobede nad autsajderima Tunisom i Argentinom. A onda, pred ispostavilo se odlucijuci mec sa Grcima za prvo mesto u grupi, na volseban nacin pola ekipe je malaksalo od nepoznate zaraze, a najgore je prosao nas najbolji igrac Ivan Miljkovic koji je zavrsio u bolnici i nije ni igrao. To je ostavilo posledice na ekipu, nasi su se dugo mucili sa nalozenim Grcima i dobili ih tek sa 3-2, dodatno se iscrpljujuci (mislim da smo drugi set dobili tek sa 39-37!). Uspeli smo tako da se izborimo za prvo mesto u grupi, ali su nam iz druge jace grupe za protivnike dosli Rusi. Bez Miljkovica (cini mi se da ga je menjao Milan Vasic) i sa rovitim ostatkom ekipe nije se moglo izvuci nista vise od casnog poraza 1-3 (za baksuz, u sva tri seta koja smo gubili padala nam je koncentracija na samom kraju i sva tri smo izgubili na razliku). Iako su momci dali sve od sebe i nisu razocarali poput kosarkasa, ovaj turnir bio je jos jedna potvrda da jedna sjajna, sampionska generacija polako silazi sa velike scene. Igrali su: Milan Vasic, Aleksandar Mitrovic, Vladan Djordjevic, Djula Mester, Vasa Mijic, Nikola i Vladimir Grbic, Andrija Geric, Goran Vujević, Ivan Miljkovic, Ivan Ilic i Milan Markovic.
Nekako naviknuti na dvoranske sportove, svi smo bili pomalo iznenadjeni plasmanom fudbalera na OI. Mlada reprezentacija igraca do 23 godine i mladjih je plasman izborila na EP par meseci ranije, kada su stigli do finala i uzeli srebrnu medalju. No, valjda je jedino u Srbiji moguce da je taj odlican rezultat i plasman na OI istovremeno stvorio i problem, s obzirom da su se igre odrzavale u momentu kada je sezona klubovima vec uveliko bila pocinjala. Vecina klubova, a posebno Zvezda i Partizan odbili su da stave svoje igrace na raspolaganje treneru Vladimiru Petrovicu-Pizonu, tako da je on bio prinudjen da pripreme pomeri tek za pocetak avgusta, a kada ih je poceo, stampa je izvestavala da su na iste dosla tek cetvorica ili petorica igraca. O koliko se stepenu diletantizma radilo, svedoci i cinjenica da jedini nismo pozvali trojicu igraca preko 23 godine na koje smo imali pravo (pod izgovorom „da su momci koji su igrali na EP zasluzili i da idu na OI“). Uglavnom, na samom turniru sve je bilo gotovo pre nego sto je i pocelo. U prvom kolu bezvoljnu i rastimovanu druzinu sacekala je Argentina sa Tevezom, Maskeranom, Saviolom, Gonzalesom... posle 15 min vec je bilo 2-0, do poluvremena i svih 4-0, a na kraju 6-0 za Argentince koji su leteli terenom kao da na istom nikog nema. Mazohisti poput mene ipak su cekali naredni mec, teseci se da su nam daleko slabiji Australijanci bolja prilika za pobedu. Malo sutra. Utakmica skoro pa ista kao i prva, nasi totalno bezvoljni, na poluvremenu gube sa 0-2, u nastavku mase penal, zatim primaju jos dva gola, da bi krajnji rezultat bio 1-5. Posto fudbalski turnir po tradiciji pocinje pre zvanicnog otvaranja igara, ispalo je da su nasi vec posle prvog dana izgubili sve sanse za plasman u cetvrtfinale. Ostalo je da se jos otalja mec protiv Tunisa, no i tu je dozivljena nova bruka i poraz, doduse sada samo sa 2-3, ali mec je ostao upamcen po nekom sudiji koji je totalno pogubljen pet ili sest puta ponavljao penal Tunizana pred kraj utakmice (mislim da klip jos uvek postoji na Youtube). Sa tri poraza, gol razlikom 3-14, Pizonova ceta je bila ubedljivo poslednja na turniru (fudbalska velesila zvana Irak je inace na turniru uzela cetvrto mesto, cisto da se zna)i tako utrla put svojim starijim kolegama koji su slican podvig napravili dve godine kasnije na SP u Nemackoj. Ako nekog zanima, u timu su bili: Nikola Milojevic, Milan Bisevac, Bojan Neziri, Milan Stepanov, Djordje Jokic, Marko Basa, Dejan Milovanovic, Goran Lovre, Andrija Delibasic, Simon Vukcevic, Igor Matic, Branimir Petrovic, Marko Lomic, Branko Lazarevic, Miloš Krasic, Nikola Nikezic, Srđan Radonjic i Aleksandar Canovic.
Od ostalih takmicara najvece nade polagale su se u Milorada Cavica, koji je tada vec imao neke zapazene rezultate u svojoj disciplini 100m delfin. I kvalifikacije je zaista isplivao odlicno, imao je neko 4-5 po redu vreme. A onda je kiksao u polufinalu, cini mi se da je plivao za cak sekundu ili dve sporije i na kraju je bio tek 16. Opravdanje mu je bilo „da mu je kostim tokom trke naprsao i da mu je usla voda uz telo“.
U atletici, Olivera Jevtic se u medjuolimpijskom periodu presaltala na maraton i imala je dobre nastupe na trkama sirtom sveta, ali iako nije razocarala, dalje od 6. mesta u finalu nije mogla. Dragutin Topic je na svojim cetvrtim igrama po redu konacno nadmasio sam sebe, neocekivano je usao u finale, ali tamo nije mogao dalje od 10. mesta. Slicno je bilo i sa dublom u stonom tenisu Grujic-Karakasevic, koji je ispao u cetvrtfinalu od nekih Azijata. Neke nade javnosti bile su polagane i u veslacki dvojac Stojic-Sttegic, ali oni su bili daleko od forme dvojca iz Sindeja. Mislim da su u finale uspeli da udju samo zato sto su se u polufinalnoj trci dva camca ispred njih u samom finisu sudarila, a u finalu su bili tek peti. Ostatak ekipe nije napravio nista posebno, imali smo predstavnike u tenisu (JJ, koja je odmah ispala od neke anonimne Venecuelanke), rvanju (Stefanek), dzudou, biciklizmu i kajaku. Sve u svemu, bile su to vrlo razocaravajuce igre za nas, mozda i najgore u istoriji od Drugog svetskog rata.