Za razliku od prve dve godine ovog ciklusa koje su se rezultatski pokazale jako uspešnim, 2019. godina ne može da se okarakteriše tim epitetom. Štaviše, u odnosu na predolimpijsku godinu ciklusa Rio, bilans medalja je lošiji, ali daleko od toga da je stanje kritično, iako zabrinjava.
2017. godina:
Ova 2017. je izuzetna godina za srpski sport, po svim mogucim kriterijumima. Uporedicu je sa 2013. godinom, takodje postolimpijskom, da vidimo koliko smo odmakli.
To je bila godina kada smo osvojili samo 4 medalje na svetskim prvenstvima, u olimpijskim disciplinama. I to nijedno zlato! Skor 0-1-3. Srebro su osvojile rukometasice, koje su maksimalno iskoristile prednost domaceg terena i za koje smo manje ili vise pretpostavljali da u tom ciklusu vise nece osvojiti nista, niti se plasirati na OI, sto se i obistinilo. Tri bronze su nam doneli tekvondistkinja Ana Bajic u kategoriji preko 73 kg i atleticari Emir Bekric i Ivana Spanovic. Ana Bajic je zbog sistema kvalifikacija ostala bez prilike da se plasira u Rio (a mozda i na bilo koje sledece igre), a Bekric je nakon te maestralne trke, ne racunajuci EP 2014. godine (bio 6.) potpuno iscezao. Od svih pomenutih, jedino je medalje kasnije osvajala Spanovicka i to na bukvalno svim mogucim takmicenjima. Bila je to zlatna godina za srpsku atletiku, jer su pored njih dvoje na tom SP zasijali i Jelaca (skoro 63m, 9. mesto) i Dudas (aktuelni NR 8275). Kolasincevo 10. mesto gotovo da niko nije ni smatrao uspehom. Ko bi tad rekao da ce za samo godinu-dve svi osim Ivane posustati, a da se niko novi na tom nivou nece pojaviti.
Lendjer je bio jos uvek velika nada da nasledi Cavica. U kvalifikacijama SP na 100m leptir je bio 4. Ali se u polufinalu nije proslavio. Velja solidan na 200m slobodno, plasirao se u polufinale. Naredne 2014. godine je potpuno eksplodirao. Nije izgledalo da ce tada da dostigne svoj maksimum. Ocekivalo se vise, da ne kazem mnogo vise. Nedavno se razveo i pitanje je da li ce ikad vise moci da bude na nivou iz 2014. godine.
Za srpski kajak je 2013. godina bila godina budjenja. Iako na SP nismo osvojili medalju u olimpijskoj disciplini, medalja Moldovanki u K2 200m bila je ogroman podsticaj za kasnija dostignuca.
Dzudo, koji ce nam biti uzdanica u Tokiju, tad je bio mrtav. Veslanje takodje, ali ni danas nije na visokom nivou iako se oseca blagi napredak.
Vaterpolisti su neocekivano izgubili od Crnogoraca u 1/4f SP, pa smo te godine ostali bez “sigurne” medalje. Fudbal, kosarka i odbojka te (kao ni ove) godine nisu imali SP. Da pomenem i rukometase, koji su sa desetak razlike u 1/8f ispali od Spanaca.
Te godine niko nije znao za Tijanu Bogdanovic (imala samo 15 godina), Stefaneka su svi posmatrali kao rvackog veterana koji je vec dao svoju poslednju rec. Tomicevic je bio anoniman, a tek Zoric. Kosarkasice su bile 4. u Evropi i na to se gledalo kao na cudo koje tesko moze da se ponovi (Sonja Petrovic i Nikol Pejdz su tad bile daleko od mogucnosti da igraju za reprezentaciju, a na prethodnom EP nismo ucestvovali). Kosarkasi bez Tea jedva sedmi na EP. Veliko hvala Dudi sto je uspeo da nas tad odvede na SP i da trasira put ka kasnijim sjajnim uspesima. Odbojkasice su jos 2011. pokazale potencijal, ali uvek je nesto nedostajalo. Te 2013. su bile trece i na EP i na Gran Priju cime su nagovestile jos bolje igre i rezultate.
Pre nego sto bilo sta napisem u vezi 2017. godine, dodacu da u ovom novom ciklusu imamo basket 3 na 3, karate, sportsko penjanje, mesovite mikseve u streljastvu, zenski kanu. To ce nam biti uzdanice i velika pozitivna razlika u odnosu na ciklus Rio.
Ove 2017. godine smo imali impozantnih 8 medalja osvojenih na svetskim prvenstvima, u olimpijskim disciplinama. Od toga cak 6 zlata!!! Zlato su nam doneli: Basketasi 3 na 3, dzudista Majdov, rvac Nemes, Zoric i Tomicevic, tekvondistkinje Stankovic i Mandic. Skor 6-0-2. Bronze su osvojili kajakasica Starovic i vaterpolisti. Znaci 8 medalja, bez velike pomoci mnogih ekipnih sportova, bez Djokovica, bez strelaca, uz kikseve: Tijane Bogdanovic (koja je bezveze izgubila na SP), Spanovicke (slucaj zihernadla), Kukolja (povredio se u 1/2f SP). Sigurno ima jos neko, ali ne mogu da se setim uzivo. Da dodam jos jedan bitan faktor, a to je da ce se sigurno pojaviti nekoliko sportista koji sad nemaju potreban kvalitet, ali ce njihov talenat i rad u medjuvremenu da isplivaju. Na pamet mi padaju dzudistkinja Milica Nikolic ili neki mladi strelac (imamo ih nekoliko).
Da pojacam sliku uspesima sa EP. Spanovicka dvoransko EP-zlato (uz mozda novi svetski rekord), strelci 5 medalja (cak 3 zlata), Kukolj zlato, karatisti 4 medalje (Prekovic zlato), Vasic i Bedjik bronza, sportsko penjanje bronza, odbojkasice zlato, odbojkasi bronza, kosarkasi srebro. Rvaci 2 medalje (Fris zlato, Stefanek srebro). Nekoga sam sigurno zaboravio. I sve ovo sto sam naveo su olimpijske discipline.
2018. godina:
Cela 2018. godina sa aspekta svetskih prvenstava u olimpijskim disciplinama, dosta je podsetila na same OI u Riju.
Lose, lose, solidno, maestralno!
Najuspesnija godina za nas sport gledano po broju medalja jos od raspada SFRJ, a veci deo nje smo kritikovali nastupe nasih sportista.
Bilans 4-2-3 (9 medalja) na svetskim prvenstvima, bez nastupa nekoliko jakih kandidata za olimpijsku medalju, jasno pokazuje da imamo cemu da se nadamo u Tokiju.
Sistem stipendiranja, finansiranja priprema i nagradjivanja nasih sportista, uspostavljen pre vise od jedne decenije daje rezultate. Bez obzira na upliv mnostva analfabeta u organizacione strukture naseg sporta, ogromna motivacija sportista i trenera podstaknuta velikim nagradama ne jenjava.
U prvih 7 meseci samo 2 medalje (oba zlata - Spanovic i basketasi 3x3). Zakljucno sa avgustom stize i treca medalja, mrsava bronza Zorica i Tomicevica. Tad je nezadovoljstvo dostiglo maksimum, jer su nam glavni aduti za Tokio pokazali slabost i na prilicno bolan nacin dokazali da nista na talonu nije sigurno.
Onda stize neocekivano plodna jesen. Prvo Arunovicka osvaja bronzu u septembru. Zatim u oktobru dolazi do rapsodije rvaca, cak tri medalje: Stefanek srebro, Kadzaja i Nemes po bronza. U istom mesecu dolazi do vrhunca, jer po vecini srpskih navijaca, osvajamo i najvredniju medalju - zlato fantasticnih odbojkasica. I na kraju, u novembru, kao slag na torti, Jovana Prekovic osvaja nam novo zlato.
Skor 4-2-3 je sam po sebi impresivan, a kad dodamo jos jedan vazan detalj - neucestvovanje pojedinih sportova na planetarnim nastupima, imamo i dodatne razloge za zadovoljstvo. Tekvondisti nisu imali svoje SP, kao ni kosarkasi. Kosarkasice nisu ucestvovale na SP, ali sa Marinom, najjacim sastavom i jednom novom Amerikankom kvalitet ce nam drasticno porasti. Uz sve ovo, tu je i nepredvidivi ali veliki adut - Novak Djokovic. Da dodam i dzudiste, koji su zakazali na SP, ali to ne znaci da u blizoj buducnosti nece biti velikih medalja. Kajakasi mogu vise, kao i strelci. Podsecam, Mikeca i Arunovicku je u miksu ove godine samo 0,1 krug delio od medalje na SP. Tu su u konkurenciji i ove godine povredjeni rvac Micic, kao i odbojkasi koji su bili 4. na SP. Velike vaterpoliste umalo da zaboravim...
Bice sigurno i jos nekih novih velikih nada, jer godinu ipo dana nije malo.
Prva godina ovog ciklusa je bila mnogo uspesnija od prve godine ciklusa Rio. Kao sto vidimo i druga godina ovog ciklusa dala je izuzetne rezultate. Nek ih zdravlje posluzi, nek daju maksimum - bice jos mnogo velikih medalja!
Ove godine nastupe na svetskom nivou u olimpijskim disciplinama je imala većina naših sportskih aduta. Nisu bili aktivni: strelci, odbojkašice i odbojkaši, košarkašice i Jovana Preković. I pored toga, krajnji bilans je jako skroman
0-1-3 (4). Godinu dana pre Rija je bilo bolje
1-1-5 (7). Od tih 7 odličja, jedino zlato je osvojeno u vaterpolu. Znamo da je ove godine osvojeno 5. mesto sa preterano podmlađenim sastavom, pa se ta medalja iz 2015. godine može donekle relativizovati u ovom poređenju. Takođe, od tih 7 medalja, 3 su osvojene u kajaku, sportu koji je kod nas nakon toga a mnogo pre Igara doživeo organizacioni krah, koji je doveo i do krize u sportskom delu. Sa druge strane, preostale tri medalje te godine osvojili su: Španovićka, Štefanek i Bogdanovićka - sportisti koji su nam sledeće godine doneli olimpijska odličja. Znači, od tih 7 medalja, čak 5 je ponovo osvojeno na olimpijadi. Upravo zbog ove činjenice ostaje žal što smo ove godine mnogo češće osetili gorčinu od ukusa sportske slasti.
Najsjajniju medalju od ove 4, a to nije zlatna, osvojio je Strahinja Stefanović u kajaku. U sprintu na 200m odlučuju treptaji oka, pa je jasno da ovaj adut ne treba da stavljamo u prvi ešalon najvećih nada... Preostale tri bronze doneli su nam borci. Jednu Majdov koji je tako postao prvi srpski džudista u istoriji sa 2 medalje na SP, a preostale dve rvači Mate Nemeš i Miša Kadžaja. Tri poprilično jaka aduta. Uz to u rvanju imamo i drugog Nemeša (još uvek bez plasmana) i retko pominjanog fristajlera Mićića, kog su promili delili od bronze sa SP.
Iako nisu osvojili medalje, treba pomenuti još nekoliko uspešnih ovogodišnjih aktera, koji bi mogli da nas obraduju u Tokiju: basketaše koji su bili 4. na SP uz čak 3 poraza (ali godina će ostati upamćena po evropskom zlatu), kajakašicu Starović koja je zauzela 4. i 7. mesto na SP, Novaka koji je osvojio 2 GS turnira, Španovićku koja je osvojila evropsko zlato a na SP nije učestvovala zbog povrede, tekvondistkinje koje nisu osvojile medalju na SP ali su imale furiozan finiš sezone, košarkaše koji su bili 5. na SP a nisu dali ni 70% svojih realnih mogućnosti, rukometašice sa istorijskim 6. mestom na SP, dvojac u veslanju koji je 7. na svetu. Iako je reč o evropskim medaljama i iako odbojkaši možda neće ni videti OI, treba pohvaliti oba evropska zlata naših odbojkaških selekcija. Ne treba zaboraviti ni bronzu košarkašica sa EP.
Mislim da je realno da se ponovi uspeh iz Rija, ali to uopšte neće biti lako.