by harper lee » 07 Dec 2011, 13:24
Zasto ostava ili spajz.
Eh.
Kad sam ja bio mnogo mali, dakle negde u vreme kad je Hamurabi cekicem i dletom klesao put svom Zakoniku a Keops istim alatom uspostavljao standarde nekrogradnje koji ce mnogo kasnije dostici vrhunac na grobljima u selima Negotinske krajine, postojalo je samo jedno mesto u koje se na praznik Svetog Blagoutrobija unosio sav trud starijih i masta nas mladjih da prezime i docekaju prve prolecne dane. Nas Avalon, nasa Siva Luka, nasa Valhala, nasa Kuca Izlazeceg Apetita, nasa Paha Sapa i Moʼȯhta-voʼhonáaeva stajao je tamo negde na kraju kuhinje iza vrata premalanih belom masnom farbom, pazljivo cuvan od starijih zenskih Kerbera sa kutlacom u levici i oklagijom u junackoj desnici koje su sokolovim okom motrile da neko sa najvecom kasikom koju moze da nadje ne smugne u ostavu i "pokvari rucak". (pokvariti rucak - neobicna lokalna tehno-kulinarska fraza ciji je cilj da detetu ogadi rucak i nauci ga da se ne jede ono sto se hoce vec ono sto se mora, nastala iz paganskog verovanja da ce crni dani gladovanja jednom svakako stici i da se na to valja pripremati ceo zivot. Videti takodje i fraze "ne ostavljaj nista za sobom u tanjiru" i "ti tako a deca iz Etiopije gladuju" iz istog repertoara prim. aut.).
O, kako smo mrzeli arhitekte realkomunizma koji su po nasem najdubljem uverenju gradili stanove tako da magicna vrata ostave-spajza budu istovremeno na najnedostupnijem i pogledu najizlozenijem mestu u stanu i koliko je samo kaiseva i prutica isukano zbog njihovog arhitektonskog pregnuca da nas nauci opciji save-reload mnogo pre nego sto su izmisljene video igre. Save-reload jer male avanturiste nista nije moglo spreciti, a najmanje par crvenih tragova po bosim nogama i peckanje po dupetu, da iznova i iznova ne pokusavaju da se dokopaju glavne nagrade koja je cekala iza tih Vrata od Masne Farbe. Osvojiti Vimbldon, to je ipak luk i voda. Neopazen se dokopati ostave, e za to je trebalo strpljenja, lukavosti, maste, discipline, vestine i znanja. Jer nagrada, o ta nagrada, je bila izvan svakog poimanja gastronomske realnosti.
Ako ste uspeli da dotaknete i okrenete kvaku ostave a da za to vreme Kerberi i dalje hrcu na kaucu u trpezariji (Kerberi uvek spavaju na kaucu u trpezariji, zato se u tradicionalnim domacinstvima vrse opsezni gradjevinski i enterijerski radovi da se pored svega ostalog u tu prostoriju nekako ubaci i kauc, pa makar bio na rasklapanje) otvarao vam se citav svet od mutnog stakla podeljen na stotine tegli i flasa koji je uspesno i strpljivo cekao na beskonacnim urednim policama prekrivenih zaheftanim ukrasnim papirom ili mushemama.
(Mushema - komad cudnog materijala verovatno vanzemaljskog porekla koji nista nije moglo da uprlja niti se na njega ista moglo zalepiti. Danas se uglavnom upotrebljava u ritualima posvecenim Ligi Sampiona, boginji Brze Zarade a nekad je bila sastavni deo svakog domacinstva. Poreklo musheme nije u potpunosti jasno. Smatra se da je ime dobila po cuvenom srednjevekovnom japanskom samuraju, kuvaru i umetniku Jukiu Mushemi, tvorcu Pitagorejskog haikua. Za ovu priliku navescemo jedan od njegovih najslavnijih radova:
Kad mlidijah jesti
U ostavu jednog dana
Udjoh neopazen.
Tresnjinog mu cveta,
ala sam se nazdrao
kao prasac.
Da izvrsih harakiri
sadrzaj utrobe moje
kasikom bi skupljali
u tri drzave. (prepevao autor))
Svet mocnih duhova sputanih celofanom i gumicama, uredno obelezen po imenima i datumima koji je cekao da bude oslobodjen zatocenistva iz te mracne, suve Pandorine ostavinske kutije. Sultan Dzem od Sljiva, Hiperborejsko Slatko od Dunja, Lejdi Tursija Razna, Lord Ajvar i drugi velikani naseg detinjstva koji su na kasicicu u sramotno malim kolicinama ritualno iznoseni kao deo nepokvarenog rucka sada su bili tu, na dohvat ruke (ili kasike). Sve sto je trebalo je da kljuc koji je vecito izazovno stajao u bravi sa spoljnje strane premestite na unutrasnju, ugasite svetlo, zakljucate se unutra i... prava avantura je mogla da pocne.
Danas vise nema ostava. Taj famozni svet maste koji je nekada za detinjstvo bio vazan makar koliko i skolski program RTB-a ustupio je mesto tehnoloskim mastodontima kao sto je zamrzivac. Zamrzivac, fuj. Kako uopste neko moze da drzi hranu u necemu sto ima tako ruzno ime? Ostave su postale jutilitiz i u njima su velicanstvene tegle zamenjene gomilom opskurnih sprava kakve su usisivaci, cetke, metle i kante, stare skije i sve ono sto niko ne treba da vidi kad nam dodje u goste. Moderne arhitekte vise ne prave ostave vec ugradjuju plakare. To je kao da vam neko prepricava Ilijadu i Odiseju.
Zato cemo mi, drugovi i drugarice, dame i gospodo, na ovom svetom podforumu napraviti sebi jednu malu ostavu. Kad god Loki, Delester, Milutinov tata, Liv, M.S., NadjaM, Altair, Sony, Delgado, Alcesta, Dejan, Vicharchp, Starsica, Goca, CecaNS, Georgina, Gama, VanjaBarsa, Ivana23, Cherrie, Jedibojan, Jabukamen i Onaj/Ona Koga/Koju Sam Propustio da Navedem donese novu teglu sa djakonijama bacite je ovamo u nasu malu ostavu koju cemo maziti, paziti i tepati joj Djole. Sve sto valja od tekstova, sve sto verujete da bi vredelo procitati, pa zatim ponovo procitati i staviti negde gde bi i drugi mogli da procitaju a da ne prolaze kroz sumu postova na raznim topicima, donesite ovde i ostavite na policu. Neka ovo bude prva ostava u istoriji koja se nece zakljucavati, koju niko nece cuvati i zbog koje niko nece pokvariti rucak.
Last edited by
harper lee on 07 Dec 2011, 14:46, edited 1 time in total.
Ignorisem te k'o Vucic poplavu.